Nema ih mnogo, ali ih srećom ipak ima. Ako ste još i suvremenik njihove ovozemaljske misije, smatrajte se sretnom osobom. Tomislav Nikl ali i Mosa Bavlju nije uspio u ratu s bolešću, njegovo je tijelo upravo na blagdan Vele Gospe reklo ne mogu više. Ali zato ono što je ostavio svakako ide u red silnog dara svima nama koji se i dalje krećemo, koji i dalje postojimo u ovom  materijalnom prostoru. Jer ostavio je nesagledivo more ljubavi, iskrene emocije i onog, kod većine nas zabavljenih s materijalnim datostima i problemima, zatomljenog osjećaja međusobne pripadnosti. Samo ljubav, samo je ljubav bila Tomina poruka.

Godine borbe s opakom bolešću, tijelo koje je trpjelo silne bolove, vid koji je otkazivao, govor koji se sve teže razabirao, tijelo koje se često svodilo ne na staturu odraslog muškarca, nego na sjenku – pa te zagrli i ne, ne žali se, ne proklinje sudbinu, ne traži baš ništa nego daje: frende, ma mosa bavlju! Sve je drugo potpuno nevažno!

Bio je i heroj ulice. Iako malodoban, rođen je 16. listopada 1973. godine, kad je nastajala Armada, nije bilo te sile koja bi ga zaustavila da ne krene. Na Kantridu, u svoj istinski dom, na D4, ali i na sve one stadione gdje je Rijeka igrala. Bio je uvijek ispred svih. Pa tako i u Domovinskom ratu u koji je ušao kao ročni. Tek punoljetan, ali tamo gdje treba, gdje se pomaže i brani slabije.

On je istinski volio. Navijao, uživao. Imao je tu karizmatičnu snagu koja je bez problema pokretala druge na akciju. Da, bio je baš navijač. I svi oni koji znaju kakav je osjećaj dijeliti tribinu s takvom osobom, znaju koji je to dar kad ti netko poput Tome pomogne probudit vulkan emocija i beskraj uživanja. Njegova je emotivna snaga bila toliko velika da je i poraze s lakoćom pretvaro u – pobjede. Mosa bavlju. Uostalom, o čemu pričamo: pa on je na tribine dolazio i u tako teškim stadijima bolesti da je zapravo u tim trenucima predstavljao istinsku medicinsku enigmu.

Probali su Nataša i on sve, probali smo i svi zajedno sve. Pjevalo se i istinski voljelo na koncertu početkom veljače. Ali koliko je god dobro izgledalo u svibnju, tijelo je u kolovozu stalo.

Nataša i Vide iskrena sućut. Mosa bavlju. Onako kako ste svi zajedno uvijek živjeli. Nije lako pobijediti bol što nastaje s nestankom osobe poput Tome, ali svaki dan koji dolazi sve će jasnije pokazivati da je on tu, da ga ima.

Osoba koja je svima oko sebe podarila toliko dobrih vibracija, koja, iako i sama u velikim bolovima, baš nikad nije okretala glavu od tuđih problema i ljudi tako željnih, tako potrebnih njegove utjehe, nikad i nigdje ne odlazi. Ostaju zauvijek s nama. Zapisana u našim životima.

Na nama je samo jedno: nikad ne zaboraviti poruku koju nam je Tomo za života darovao. Svaka naša misao, svaki naš čin moraju biti samo jedno. Mosa Bavlju. Budemo li takvi, Tomo uistinu nikad neće umrijeti.