Proljetno šarenilo trenirki i tenisica, kabanica i pokojeg kišobrana uljepšalo je tmurno Korzo, a na startu i cilju, bilo trčali ili šetali, našla se velika većina, u utrci koja nema pobjednika
Loše vrijeme nije spriječilo niti Ćiru Kovačića da »proviri na Korzo«. Unatoč godinama i štaki Ćiro je hrabro kročio mokrim pločama Korza. U publici su mu se pridružili i Luciano Sušanj i Aramis Naglić, dok su s druge strane metre savlađivali Zoran Prodanović Prlja, Krešimir Čač, Marko Strahija…
Prvi čovjek grada po običaju nije niti pomislio propustiti utrku.
– Vrijeme je malo pokvarilo opći dojam, ali kiša nas je dosta i poštedila. Brojevi su i ove godine fascinantni. Bilo je sveukupno blizu desetak tisuća sudionika u svim utrkama. Ja sam krenuo trčati do pola staze, nakon toga nastavio sam šetnjom. Dosad sam sudjelovao na svim utrkama, izuzev jedne, kada sam bio na službenom putu. Odaziv ljudi je najbolja garancija da nema straha za nastavak ove tradicije – ustvrdio je Vojko Obersnel.
Sličnog je razmišljanja bio i Veljko Karabaić, prvi čovjek riječkog sporta. Oduševili su ga prije svega najmlađi.
– Kod utrke građana bilo je nešto manje ljudi ili možda samih gledatelja. No, brojke govore da je u utrci vrtićara bilo njih oko tisuću, kod invalida gotovo sto sudionika, polumaratonaca oko 400… Prodali smo preko šest tisuća majica s brojevima. Zadovoljni smo, kiša je stigla tek nakon glavne utrke, a djeca i roditelji su došli na svoje. Ovu utrku više i nije potrebno toliko propagirati, ona je stvarno postala gradski brand i svakom je sigurno čast doći na Korzo i biti aktivni sudionik dana riječkog trčanja – rekao je Karabaić.
I dok je medo Erste banke na cilju zabavljao najmlađe u cilj su pomiješani u mnoštvu počeli stizati i oni »pravi« trkači. Najboji riječki polumaratonci pritom su nagrađivani zasluženim pljeskom. A kiša je postajala sve jača…
– Zadovoljni smo zbog odaziva, ali i novog rekorda utrke. Raduje da je trčalo jako puno ljudi iz Rijeke. To je bila želja od početka, da se domaći ljudi uključe u utrku, što kroz maraton, što kroz štafete. Uspjeli smo, a okolni šušur po meni se činio dosad najboljim. Rijeka se opet pokazala kao dobar domaćin i kao grad u koji je lijepo doći i zabaviti se. Spajanjem polumaratona i utrke Homo si teć dobili smo i jedini i drugi, a to je princip mnogih utrka u Europi, znači profesionalna plus rekreativna utrka. Po tome smo jedinstveni u Hrvatskoj i imamo još dosta prostora za napredak – znakovito je zaključio Radovan Šoljaga, direktor Riječkog polumaratona.
– Ova atmosfera je fenomenalna. Možda je malo manje ljudi nego inače, ali mislim da je vrijeme tome najveći razlog. No, na majicama sam svjededno čekao destak minuta. Po tome sudim da se skupio popriličan broj ljudi – ustvrdit će Goran Protega, nadaleko poznati riječki pikador, koji gotovo nije propustio niti jedno izdanje riječke utrke. – Što se promijenilo u odnosu na prijašnja izdanja? Samo to da ovoga puta nisam uspio uhvatiti sina – nastavit će Protega, koji za utrku i organizaciju ima samo riječi hvale, kao uostalom i ostali sudionici utrke, koji su ciljnom ravninom prolazili u dobrom raspoloženju.
– Odlična akcija, kao uostalom i svake godine – ustvrdio je i Aramis Naglić, koji doduše nije trčao, ali je imao razloga biti dobro raspoložen. Njegovi su košarkaši, koji su već u devet ujutro bili na Korzu, preksinoć na Kozali osigurali ostanak u ligi. Aramisu je pao ogroman uteg s leđa, jučer se vjerojatno nakon dužeg vremenskog razdoblja nije probudio s košarkom u mislima. – Uvijek pozdravljam ovakve akcije i uvijek ćemo se odazivati u velikom broju – zaključit će Aramis, koji nije predvodio najbrojniju skupinu sportaša. Najbrojniji su na Korzu bili mali »primorjaši« i bilo ih je lako uočiti i lijepo vidjeti jednoobrazno obučene u crvene klupske majice, kao što je lijepo bilo vidjeti i mlade karatiste u svojim »dresovima«.
»Homo si teć« je postao jedan, popularno rečeno, prepoznatljivi brand grada na Kvarneru i zaista je prava šteta što se masovnost iz godine u godinu sve više osipa. Istina, ove je godine i vrijeme bitno utjecalo na odaziv građana, ali zasigurno je ulogu odigrao i termin održavanja manifestacije (nedjeljom ujutro grad je i za lijepoga vremena sablasno prazan), kao i činjenica da u prvi plan polako izbija natjecateljski karakter (polumaraton) utrke koja je prije svega bila zamišljena kao druženje svih generacija Riječana.
– A svake je godine sve manje sportaša – primjetit će za kraj Boris Žagar, jedan od rijetkih riječkih sportskih djelatnika, koji ovu akciju u pravilu ne propušta. – Treba podržavati i stalno dolaziti, ne smije nas ovo malo lošeg vremena obeshrabriti – zaključit će Žagar.
