Gorane, hvala! Najdugovječniji glavni urednik Novog lista odlazi u mirovinu

Na kraju dana, za koji bi mnogima bilo drago da se nikad nije okončao: Gorane, hvala. I navrati na kavu. Mi ćemo se žaliti, ogovarati i objašnjavati kako imamo formulu za idealne dnevne novine koje će savršeno pomiriti kvalitetu i komercijalne potrebe. Ti ćeš se nasmijati, mi zašutjeti 

RIJEKA Ne sjećam se točno, ali mislim da sam svoj prvi posao s Goranom imao negdje 1978. godine. Išli smo njegovim »tristaćem« put Muna. Bio je Dan borca. Od tada, pa sve do današnjih dana jako smo dobri. Bilo je i razmirica, neslaganja ali sve je to bilo u žaru bitke za profesiju. Žao mi je što ide ali – sve nas to čeka. Tako je večer prije prigodne fešte odlaska u prijevremenu mirovinu, na terasi kafića Novog lista, o Goranu Kukiću svoja sjećanja iznosio Silvano Ježina, jedna od fotoreporterskih legendi Novog lista. 

   I baš kako se to prisjećao Silvano, mogle bi i stotine drugih djelatnika redakcije Novog lista koji su na najrazličitije načine dolazili u doticaj s Goranom. U bilo kojem statusu. Od Ljiljane Škugor koja će uskoro Goranovim putem u mirovinu, pa sve do Danijele Bauk, najmlađe osobe koju je u glavnouredničkom statusu primio u stalni radni odnos.

Pa se tako prisjetio i Branko Mijić, aktualni glavni urednik koji se na jučerašnjoj fešti obratio okupljenima, a prema slobodnoj procjeni u »stakleniku« Novog lista natiskalo ih se skoro dvije stotine – od gostiju iz Glasa Istre kojem je Kukić također bio dugogodišnji glavni urednik, preko susjeda iz La Voce del Popola, kolega iz ostalih medija pa sve do nemalog broja ljudi iz javnog života Rijeke.   

Najmlađi glavni urednik

– Uz sve ono divno što je u četiri desetljeća života i rada u Novom listu Goran napravio, uz sve one brojne novinare koje je primio u radni odnos, u povijesti hrvatskog novinarstva svakako će ostati upamćen kao osoba koja je u Novom listu etablirala novinarstvo kao intelektualnu profesiju i to apsolutne slobode izražavanja. K tome beskrajno je vjerovao u mlade novinare ne libeći se dati im odgovorne uloge. Ono što mu pak mi koji ostajemo želimo dati je ponos da svakog jutra kad uzme u ruke Novi list kaže ono što svaki glavni urednik želi reći – danas smo najbolji, istaknuo je Mijić.   

Tvrditi, što se ovih dana provlačilo kroz mnoge redakcijske razgovore, kako je Goran Kukić jedna od najvažnijih osoba u novijoj povijesti ne samo Novog lista nego i cjelokupnog hrvatskog novinarstva, potpuno je točno.

Kao novopečeni ekonomist, Goran je u Novom listu stalno zaposlen od 1975. godine. Zahvaljujući iznimnim organizacijskim sposobnostima kao i specifičnoj zanesenosti, žaru koji od ljudi poput njega stvara »ovisnike« o profesiji kojom se bave, Kukić 29. travnja 1983. godine postaje glavnim urednikom Novog lista i Glasa Istre što je tada bila zajednička funkcija, te tako stječe »titulu« najmlađeg glavnog urednika u Jugoslaviji.

Bilo mu je točno 30 godina i 20 dana. Na toj funkciji ostaje do 4. srpnja 1990. godine, a glavni urednik Novog lista bio je ukupno u – tri navrata. Zadnji put zaključno s 27. travnjem 2009. godine, skoro u dan nakon 26 godina kada je na to mjesto po prvi put imenovan.

Ili kako je to precizno izračunao Dragan Ogurlić, pedantni kroničar Novog lista, danas direktor izdavačke kuće Adamić: Goran je kao glavni urednik potpisao otprilike 3.800 brojeva Novog lista!   

Novinarska barka

– Gorana pamtim kao osobu koja je ljudima ulijevala silno pouzdanje, istovremeno im podižući samopouzdanje. Iako je nerijetko isticao kako on nije dobar pisac, tekstovi su mu imali visoki profesionalni standard, no ono čime je imponirao i na čemu mu se uistinu divim je fantastični smisao za organizaciju rada redakcije i poslovanja u cjelosti kao i nevjerojatna komunikatorska vještina. Da, kad k tome netko bude u svom radnom vijeku i najmlađi ali i najstariji glavni urednik, riječ je o uistinu nevjerojatnoj karijeri, impresije su pak bile predsjednika uprave Gordana Kneževića. 

   A da je Kukić bio i omiljen izvan redakcije i kuće Novi list potvrdio je i Erol Superina, glavni urednik La Voce del Popola. 

   – Ponajprije zahvaljujem Goranu da nas je pozvao na svoju oproštajnu feštu, čestitamo da je u ovom našem turbulentnom poslu uspio dočekati mirovinu. A kako je sad i on svojevrsna novinarska barka na suhom, darujemo mu sliku Mate Solisa sa sličnim motivom i želju da mu mirovina bude ugodna i nadasve duga, završio je Superina. 

   Vidno ganut, ali kao i uvijek čvrst i pribran, na kraju se okupljenima obratio i sam Goran Kukić. 

   – Zahvaljujem na ovako lijepima riječima, a jedino što želim nakon svega poručiti je da nikad ne zaboravite na čitatelje, oni su jedina konstanta i najvažniji razlog našeg postojanja. Čak i danas, kad su prodajne brojke iz raznih razloga znatno manje, čitatelja ostaje isti broj, zaključio je svoje obraćanje okupljenima Kukić. 

U mnoštvu onih koji su se okupili na Goranovoj »oproštajki«, za razgovor smo izdvojili nekolicinu.    – Moja suradnja s Novim listom, započeo je Željko Žmak, dugogodišnji direktor Glasa Istre ali i osoba koja je po mnogima najzaslužnija za najznačajniji rast istarskog dnevnika u povijesti, datira mnogo prije Gorana Kukića. No, od njegovog dolaska na mjesto glavnog urednika oba dnevnika, Glasa Istre i Novog lista, kreće ona neophodna doza ohrabrenja da Glas mora što je više moguće postati samostalnim glasilom. Davao nam je snage, davao nam je volje i svu moguću pomoć tako da smo u njegovom mandatu dosegli uistinu zavidnu samostalnost. Goran je naprosto bio osoba koja je shvaćala kako su Primorci i Istrani jako bliski po mentalitetu, ali ipak različiti. Upravo onoliko koliko su nakon njegovog doba bila i naša dva dnevnika. Stoga da, svakako, Goran Kukić je i dio istarske povijesti, istaknuo je Žmak.    S Kukićem je desetljećima, vrlo često kao njegova »desna ruka« dobro i zlo dijelio Boris Maljković. Već iskusni penzioner s veseljem se odazvao Goranovom pozivu na feštu, točno u podne, u Novom listu.    – Ma znaš što, Goran je naprosto bio veliki čovjek. Na sve oko sebe je prenosio silnu emociju, odanost prema poslu i jedan začudni, zarazni elan koji je svima nama davao snage da izguramo i u nemogućim situacijama. Istaknuo bih i to da je zahvaljujući silnoj vjeri u mlade uvijek imao i poletnu, veselu redakciju, zaključio je Maljković.    S Goranom je istog dana u radni odnos primljena i Tanja Marčelja.    – Zajedno smo počeli kao novinari, a kad je postao glavnim urednikom, bila sam mu četiri godine pomoćnica. On je naprosto mogao biti i jako dobar političar, ali je odabrao novinarstvo kojem se dao sto posto. Svakog je dana dolazio na posao s ciljem da Novi list bude bolji, a to mu je uglavnom jako dobro polazilo za rukom. Toliko se predavao poslu da mu je redakcija bila drugi dom. Zapravo, kad bismo pitali njegovu suprugu, sasvim je sigurno kako bi ona istaknula kako mu je bila ne drugi nego – prvi dom.    – Bio je jako dobar glavni urednik, odličan organizator koji je oko sebe i svojih ideja znao okupljati ljude, a osim o novinarstvu od njega se mnogo moglo naučiti i o životu. K tome, kad sam imala samo 15 godina primio me u Novi list gdje sam, kako se vidi, ostala doživotno zaražena ovim zanatom, rekla nam je Slavica Mrkić Modrić, pomoćnica glavnog urednika i jedna od danas najprepoznatljivijih novinarki riječkog dnevnika.    Na kraju smo došetali, bolje rečeno probili se kroz mnoštvo, i do Branke Ostarčević. Naše drage Branke »s centrale«, kroz dugi niz godina u kojima se redakcija nalazila u neboderu i nerazdvojnog dijela redakcije, njezine dobre duše. Ali – odgovora nije bilo. Grč i istinski, tako iskreni plač. Suze nisu prestajale. I ma koliko nam Branka u tom trenutku nije rekla ni riječi – rekla je o Goranu zapravo najljepše moguće, rekla je sve.

Suze su krenule

Suze su krenule. Spontano, silovito, nezaustavljivo. Na neki se način osjetilo da se Novi list s Goranovim odlaskom u penziju zapravo oprašta sa zadnjim predstavnikom svog »herojskog doba«, razdoblja što je trajalo od »Afere Agrokomerc« iz 1987. godine, pa sve do kraja prošlog desetljeća.

Razdoblja u kojem je Novi list od moćnih regionalnih novina postao najuglednijim, najhrabrijim i najcitiranijim hrvatskim dnevnikom. Jer danas, danas su ipak neka druga vremena, razdoblje u kojem se još uvijek ne može točno procijeniti u kojem će smjeru krenuti tiskani mediji. Još manje gdje će završiti.   

A nakon svih lijepih ali i pomalo tužnih riječi? Red razgovora, red smijeha. I suza. Vina i slasnih zalogaja. I nevjerice da s Goranom nakon ove fešte više neće biti jutarnjih kava na kojima se pretresala kako opća, tako i redakcijska »politika«. Razgovora o nogometu ali i svemu onom lijepom što čini unutarnji i vanjski život redakcije ma koje novinske kuće. 

   I na kraju dana, za koji bi mnogima bilo drago da se nikad nije okončao: Gorane, hvala. I navrati na kavu. Mi ćemo se žaliti, ogovarati i objašnjavati kako imamo formulu za idealne dnevne novine koje će savršeno pomiriti kvalitetu i komercijalne potrebe.

Ti ćeš se nasmijati, mi zašutjeti. Rekordna prodaja iz »zlatnih Kukićevih vremena« kad je Novi list znao dosezati i više od 55 tisuća prodanih primjeraka dnevno, sasvim je sigurno prošlost. Koja se baš nikad više neće vratiti.

Gorane, hvala! Najdugovječniji glavni urednik Novog lista odlazi u mirovinu

Najmlađi glavni urednik

Novinarska barka

Suze su krenule

Lidlova super ponuda