Vojno remek djelo

FOTO Katarina B je čitav grad pod zemljom. Obišli smo vojnu utvrdu na Pulcu izgrađenu pred početak Drugog svjetskog rata

Jakov Kršovnik

Foto Mateo Levak

Foto Mateo Levak

Sastoji se od 12 podzemnih tunela i borbenih blokova, bunkera, od kojih dio gleda prema kanjonu Rječine



Natpisi »Credere – Obbedire – Combattere« ili »Vjeruj – pokoravaj se – bori se« kao i »Di qui non passeranno« što će reći »Neće proći ovuda« trebali su hrabriti talijanske snage koje su na utvrdi Katarina B na Pulcu stražarile nad granicom tadašnje Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije.


Znano je, 1920.-ih Rijeka je podijeljena na dva dijela, zapadni dio Rijeke s lukom bio je pod Kraljevinom Italijom, a istočni, Sušak i Rječina, pripali su prvo Kraljevini SHS, a potom i Jugoslaviji. Dio granice koji je prolazio preko brda iznad Rječine bio je utvrđen nekim od glavnih obrambenih utvrda talijanskog Alpskog zida, koji se protezao više od 1.800 kilometara duž sjeverne talijanske granice od Kvarnera pa do Mediterana. Jedna od njih je i Katarina B, remek-djelo vojnog inženjerstva, kako će je nazvati Rajko Samueli Kačić, umirovljeni časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske i član Hrvatskog časničkog zbora.


Foto Mateo Levak


Kupola ili bunker


U povodu Dana oslobođenja Rijeke, on je na turu tunelima i utvrdom Katarina B poveo zainteresirane građane kako bi razgledali dobro očuvan splet podzemnih hodnika, bunkera i kazamata talijanske, fašističke, utvrde, koja je građena od 1931. do 1941. godine. Katarina B mogla je primiti posadu otprilike jačine jedne satnije, koja obično broji od sto do dvjesto vojnika. Utvrda se sastoji od 12 podzemnih tunela i borbenih blokova, bunkera, neposredno iznad crte terena. Podijeljena je u dva sektora, istočni i zapadni, koji su hodnicima povezani u jedan prsten te se u utvrdi može napraviti cijeli krug bez potrebe vraćanja u isti hodnik.




– Radi se o prstenu hodnika, a na svakih tridesetak metara postoji izvod koji vodi na površinu. Na površini se nalazi čelična kupola ili betonski bunker s otvorima za oružje kojim se pokrivaju pojedini sektori oko utvrde. Na nekim su sektorima bile teške strojnice, a na drugima protuoklopna oružja, topovi od 76 milimetara, opisuje vodič.


Foto Mateo Levak


Dio njih gleda prema kanjonu Rječine, a dio na drugu stranu, prema Rijeci, no iz kupola i bunkera se danas malo vidi zato što je sve oko utvrde uglavnom zaraslo. Utvrdu je Jugoslavenska narodna armija koristila kratko nakon kraja Drugog svjetskog rata, no ubrzo su je napustili jer se ne može koristiti kao spremište, već je u potpunosti dizajnirana za držanje položaja. Ulaz je bio dobro sakriven, i danas ćete trebati malo pronjuškati gdje je, ako ne znate unaprijed, a unutrašnjost je relativno dobro očuvana.


Nedostaje osvjetljenje


Do prije nekoliko godina utvrda je bila i otvorena, tako da grafiti svjedoče o posjetiteljima. No, nakon što su u okviru programa Interreg Italija-Hrvatska projektom »Revival, revitalizacija i ponovna upotreba izgubljene baštine u jadranskom krajoliku«, postavljene prigodne table i markacija duž tunela, kako bi se posjetitelji lakše snašli kuda treba ići, ulaz je zatvoren, a posjet je moguć uz najavu Turističkoj zajednici grada Rijeke. Napomena unaprijed, svakako ponesite baterijsku svjetiljku ili pametni telefon kako biste vidjeti kuda hodate jer unutrašnjost nije osvijetljena.


Foto Mateo Levak


– Kad bi se tuneli elektrificirali i uvelo osvjetljenje, dobio bi se točan dojam koliko je zapravo cijeli prostor velik. Sada vidimo pet-šest metara ispred sebe s lampama, ali time ne dobivamo dubinu i pravi dojam prostora, reći će Rajko Samueli Kačić.


Hodajući tunelima dolazi se do četiriju spavaonica za vojnike, ali i »kancelarijskih« prostora za zapovjednike i telegrafiste. Svaka prostorija imala je i svoju klimatizaciju. Danas se u spavaonicama mogu vidjeti i kreveti, kako bi se stekao bolji dojam kako je prostor pri korištenju izgledao. Kompletna posada mogla se skloniti od svih borbenih utjecaja u utvrdi te je unutrašnjost bila potpuno opremljena.


– U slučaju korištenja utvrde i obrane, bilo je predviđeno da je vojnici ne napuštaju, već da spavaju unutra. Vojnicima su na raspolaganju bili i sanitarni čvorovi, kao i nekoliko cisterni s vodom, za piće i osobnu higijenu. Unutar spavaonica bili su postavljeni ondašnji klima-uređaji, kompresori koji su uvlačili zrak s površine, filtrirali ga i upuhivali u sustav dovoda svježeg zraka koji se proteže po cijeloj dužini utvrde. Naravno, imali su i posebne agregate za električnu energiju, opisuje vodič.


Foto Mateo Levak


Sustav odvodnje


Također, svaki je sektor bio odvojen s dvjema hermetičkim vratima kako bi se u slučaju djelovanja bojnim otrovima pojedini sektori mogli zatvoriti.


– U Prvom svjetskom ratu uporaba bojnih otrova bila je vrlo raširena. Računalo se da će se otrove u budućim sukobima nastaviti koristiti te su sve ovakve utvrde stalnog tipa opremali agregatima za struju i kompresorima s filterima zraka, kako bi se mogli zaštititi od njih, nastavit će Rajko Samueli Kačić.


Katarina B imala je i poseban uređaj za komuniciranje sa sestrinskom utvrdom u neposrednoj blizini Katarina A, koji se naziva fotofon, a koji je govornu komunikaciju pretvarao u svjetlosne signale. Prilikom korištenja fotofona, govor pobuđuje na titranje membranu, koja prekida snop svjetlosti. U prijamnoj stanici taj zvukom modulirani svjetlosni signal pretvara se u titraje električne struje s pomoću fotoćelije, a u slušalicama ta struja ponovo proizvodi zvuk. Uređaj je mogao raditi i na principu Morseova koda. Položaj za pozicioniranje fotofona unutar utvrde je bio tako projektiran da je točno usmjeren na identični takav uređaj u kompleksu Katarina A, a što je i danas vidljivo u vidu dvocjevnog izvoda za prijemnu i odašiljačku optiku. Podovi utvrde su zaobljeni, a negdje na sredini zida se nalaze dugi utori kako bi se smanjio utjecaj mogućih oborinskih voda.


Foto Mateo Levak


– Katarina B u cijeloj svojoj dužini imala je sustav odvodnje mogućih oborinskih voda. Koliko je bio dobro napravljen vidimo i danas jer nigdje nema vode, već samo malo vlage, ali što je razumljivo s obzirom na to da smo dublje pod zemljom, negdje na oko deset metara dubine.


Maginotova linija


No, pitat ćete se, čemu je onda poslužila utvrda, ako je partizani nisu morali osvojiti da bi ušli u Rijeku, već su je zaobišli. Samueli Kačić reći će da je građena u vrijeme kada se u vojnoj znanosti još smatralo da su utvrđenja ovoga tipa bitna u vojnom smislu. No, protok vremena je pokazao da su utvrde ovakvog tipa prije ili kasnije zaobiđene te su postale nevažne.


– Zato ih danas više nitko ne gradi. Vojna znanost potpuno se promijenila te se više ne zasniva na ovakvom pristupu s utvrdama i bedemima, koji datira još iz srednjega vijeka. Jer bedem je samo jedna otporna točka te ih se ne može napraviti dovoljno kako bi pokrivali potreban prostor, opisat će vodič. No, kad gledamo Katarinu B samu za sebe, riječ je o fortifikacijskom objektu koji bi i s današnjom vojnom tehnologijom bilo teško osvojiti.


Foto Mateo Levak


– Katarina B u borbenoj upotrebi bila je samo oko dva tjedna, od početka bitke za Rijeku sredinom travnja, pa do oslobođenja Rijeke 3. svibnja. I, što će potvrditi da se radi o dobro planiranom kompleksu, partizani je nisu uspjeli osvojiti. Nijemci su je napustili, budući da bi se, da su ostali u njoj, našli u okruženju, jer su partizani napredovali s drugih pozicija prema Rijeci, opisuje Rajko Samueli Kačić.


Katarina B kao kompleks u vlasništvu je Republike Hrvatske, a možda ne bi bilo loše kad bi se Grad Rijeka i Vlada uspjeli dogovoriti da ona postane vlasništvo Grada Rijeke, smatra Samueli Kačić.


– Tada bi se moglo krenuti u dodatno uređenje prostora, postaviti stalnu rasvjetu te bi prostor puno lakše mogli posjećivati i turisti. Kao što je slučaj s nekim točkama na Maginotovoj liniji u Francuskoj ili kao što je utvrda Kluže u Sloveniji kod Boveca. Moglo bi se i uprizoriti neke scene kako bi se dobio potpuni dojam ovoga mjesta te još detaljnije markirati lokaciju, reći će.


Foto Mateo Levak


Nešto niže od ove utvrde nalazi se i njezin par Katarina A, no nju je danas nemoguće posjetiti, osim uz posebno dopuštenje, jer se nalazi unutar kompleksa kojim upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova. Podzemni dio utvrda Katarina A i Katarina B bili su slični, ali je njihov unutarnji raspored bio prilagođen morfologiji brda unutar kojeg su se utvrde nalazile. Veličina i kapacitet prostorija izraženi su u kubnim metrima jer je očito osnovni preduvjet za boravak ljudi bila ventilacija koju su osiguravali zračni filtri. Cijelo područje utvrde bilo je ograđeno bodljikavom žicom.


Utvrde nisu međusobno povezane podzemnim putem, ali iz Katarine A postoje neki odvojci koji vode prema Rijeci. No, Samueli Kačić kaže da se ne može sa sigurnošću reći postoji li spoj s tunelima iz Katarine A te tunelima koji se nalaze ispod grada Rijeke. Jer, na Pulcu se radilo o vojnom objektu koji je trebao služiti za obranu, a tuneli pod Rijekom izgrađeni su kako bi se stanovništvo sakrilo od bombardiranja iz zraka.


– Duljina glavnog kružnog tunela koji povezuje istočni i zapadni sektor je oko 360 metara, ali ako se uračunaju svi hodnici koji vode do bunkera, ukupna dužina tunela je oko 790 metara. S obzirom na veličinu, sadržaj i broj prostorija, može se pretpostaviti da je »Katarina B« uz Katarinu A te utvrdu Monte Lesco na Velom vrhu, bila glavna utvrda na ovom području, zaključit će Samueli Kačić.


Bitka za Rijeku


Foto Mateo Levak


Nacističke njemačke snage bile su raspoređene uzduž obrambene linije koju su prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata izgradili Talijani. Žestoki napad jugoslavenske armije počeo je 20. travnja 1945. jurišem najprije na bunkere na Sv. Križu i Sv. Ani, a potom i na Svetoj Katarini. Ti su bunkeri branili prilaz Sušaku i Rijeci. Uz velike gubitke na obje strane, partizani nisu uspjeli osvojiti utvrde. Njemačke su snage planirale sa svježom divizijom preko Klane izbiti na Bakar i opkoliti partizanske divizije, no i partizani su imali sličan plan. Dalmatinska udarna divizija kod Klane se susrela s njemačkim vojnicima te je došlo do oštre borbe, koja nije završila jasnom pobjedom ni jedne strane. U međuvremenu su se partizani preko Cresa iskrcali u Istru te su ušli u Trst. Opkoljene njemačke snage od 1. do 3. svibnja 1945. godine razorile su sva lučka postrojenja i mostove u Rijeci te su se preko Slovenije krenuli povlačiti prema Njemačkoj, podsjetit će vas jedna od informativnih ploča koja se nalazi na Pulcu.