Obiteljska i sportska medicina te ona dentalna, HNK Rijeka, HNK Orijent 1919 i HAOK Rijeka, zatvoreni su i pomalo idiličan krug riječke obitelji Bakarčić. Medicina i sport dio su vitalne sinergije njihovih života. Ali i izazova. Doktorica Nataša obiteljska je liječnica i voditeljica Medicinske službe kluba s Rujevice, suprug Emiljano privatni stomatolog i član uprave »crvenih s Krimeje«, a kći Ivona također »friški« stomatolog u Domu zdravlja PGŽ-a, inače još uvijek aktivna odbojkašica najjače riječke odbojkaške momčadi u Superligi.

Medicina i sport u njihovim su se životima toliko isprepleli da je nezamislivo da promijene svoje životne pozive, navike, ali i sitne i u konačnici ipak velike radosti. Nataša s Rijekom proživljava sve »bure i nevere« kluba koji je u posljednjih desetak godina izrastao u svijetli primjer hrvatskoga nogometa, Emiljano je s grupom sportskih zaljubljenika zadnje dvije godine oživio pomalo usnuli Orijent, a Ivona kao najiskusnija u redovima riječkih odbojkašica postala važna karika HAOK-a Rijeka, kluba koji svake nove sezone ugodno iznenađuje i postaje nepresušno vrelo talenata.

Emiljano Bakarčić s ekipom Kluba prijatelja sporta

– Stomatologijom se bavim 31 godinu i imam otvorenu vlastitu ordinaciju. Rođen sam na Sušaku i svi su moji tu domaći. Inače porijeklo vučem iz Sušačke drage pa su i svi moji kroz godine uvijek nekako bili vezani za Orijent. Tako je to išlo i kod mene, nisam se baš tako davno uključio u rad kluba, ali ovo je drugi predsjednik kojem sam u upravi, kaže Emiljano.

– Prvi je bio Emilio Margan, a sada Saša Matijaš. Moram priznati, nisam neki sportaš, niti sam imao nekakvu sportsku karijeru. No, uvijek sam vezan uz sport, uvijek ga pratim. Poglavito kako se kći Ivona u njega uključila. Igrala je odbojku u Drenovi i Kostreni, sada u Rijeci, te sam je uvijek pratio. Nju i ekipu. Uvijek se na neki način i pomaže sportu. Ipak to nije profesionalni sport, više je to amaterizam. U zadnje vrijeme situacija je još gora zbog korone i treba pomagati. Koliko tko može…

Nogomet u krvi

Emiljano slovi kao društven i »tip od šale«, uvijek spreman za dobro raspoloženje.
– Aktivno nisam nigdje igrao nogomet, iako sam mogao. U stvari bio sam zločest, ha, ha. Više sam volio otići na izlet s razredom nego na utakmicu u to mladenačko vrijeme. I tu bi završavala sva moja priča oko nekog razumnog treniranja i razumnog nastupanja za neki klub. Iako mislim da je to moja greška. Tako je kako je… Ali uvijek sam bio u društvu i prijateljavao s dečkima koji su bili sportaši, od Rukometnog kluba Zamet do Orijenta i Rijeke. Volio sam odigrati i mali nogomet za neku ekipu škole ili Medicinskog fakulteta. Nisam bio baš neki Maradona, a da sam imao volje za trenirati, možda bi bilo bolje. Dobro je i ovako. Imamo Klub prijatelja sporta u kojem, osim što pratimo utakmice i navijamo, uvijek gledamo kako pomoći nekoj ekipi ili klubu. Pogotovo sad, u vrijeme korone, kad ti klinci i cure nemaju baš nekih mogućnosti trenirati kako treba u nekom klubu, dodaje Emiljano.
Njegovo sportsko društvo nije »malo niti odabrano«, riječ je o širokoj lepezi sportaša iz različitih sportova i ljudi koji su, kao i on, uvijek vezani uz sport.

Emiljano Bakarčić u ordinaciji

– Dobar sam s brojnim nogometašima, ali i rukometašima i vaterpolistima. Uvijek sam nekako u tom sportskom »muvingu«, uglavnom s bivšim sportašima. Družimo se, primjerice tu su Načinović, Brajković, Florjančič, Ban, Dragoslavić… Saša Peršon mi je susjed i praktički smo zajedno odrasli.
U ambicioznoj Orijentovoj upravi uz Matijaša i Marinka Koljanina, zajedno je s brojnim znanim imenima kao što su Velibor Panjković, Tihomir Dragoslavić, Josip Ostrogović, Luka Funčić, Mladen Ćoza, Andrej Poropat, Sanjin Ugarković…

Emiljano Bakarčić zaljubljen je i u golf

– Na Krimeji je situacija u redu. Sponzora nikad dosta, ha, ha… Šalim se, ali njih jedan takav klub uvijek treba. I naravno, što više. Supruga je u HNK Rijeka, tako da smo svi negdje involvirani u sportskom smislu. Naravno, kao ljudi iz iste struke. Svi smo u sportu i medicini? Da, zanimljivo. To je sve zbog žene, ha, ha… I otkad je u klubu s Rujevice, moram priznati da Rijeka niže samo uspjehe. Nataša je 2012. ušla u priču oko Rijeke s Damirom Miškovićem. I onda smo stalno slušali tko je došao, tko je otišao, tko je ozlijeđen… Meni je dosta toga bilo pa sam otišao u Orijent, ha, ha…, prisjeća se Emiljano.

Golf i Mišković

Prije korone bio je i redoviti posjetitelj Rujevice. Ali i brojnih međunarodnih utakmica, nogomet je jednostavno »u krvi«…
– Na Rujevici sam ranije bio skoro redovan, ali od kada je korona, ne da mi supruga. Ali na Krimeji jesam na tribinama kao član uprave. Rijeka je klub koji ima visoke epidemiološke mjere i tamo mogu također doći ljudi iz uprave ili službene osobe. Ili ako ste gradonačelnik ili dogradonačelnik. Mogu se pohvaliti i da sam pohodio razne međunarodne nogometne utakmice. Primjerice u Münchenu, Madridu, Milanu… Gledao sam Real – PSG, Real – Bayern… Na brojne te utakmice idem s mojim velikim prijateljem Željkom Miljanićem, poznatim stomatologom, s kojim sam išao u srednju školu i studirao. On je kao mlad igrao, praktički me zarazio nogometom. To mi jako nedostaje. Jedva čekam da mjere popuste, da se otvore stadioni pa da odem barem do Milana. Imam još jednu skrivenu želju, a to je Dinamo. Volio bih popratiti utakmice Europske lige u Zagrebu, primjerice Tottenham bih sigurno išao pogledati uživo da se moglo, otkriva »pater familias« obitelji Bakarčić.
No, uz odbojku, tu je još jedna sportska ljubav. Ona zvana golf.
– Na Krasici je osnovan klub, ali jednostavno ne stižem zbog svih obveza. Ali imam jedno super društvo pa otiđemo na obližnje golf terene u Zagrebu, Savudriji, Brijune, te po Sloveniji. No, korona nas u zadnje vrijeme »ubija« glede toga. Od ranije sam član Golf kluba Buzet pa održavamo i klupska prvenstva, primjerice u Lipicama ili Savudriji. To je zanimljiv i dobar sport, meni jako lijep. Možeš ga igrati sam, sam protiv sebe, pa ti nitko nije kriv. Možeš biti ljut samo na sebe. Protiv mene bune se jedino ptice kad malo visoko bacim lopticu, ha, ha, u šali zaključuje Emiljano.

Nije slučajnost

Nataša posebno ovih dana, ali i mjeseci, živi u specifičnom ritmu obaveza. Uz Rujevicu gdje sve koordinira po pitanju Medicinske službe i provođenju epidemioloških mjera u profesionalnom nogometnom klubu, može ju se primjerice zateći na Zametu kako građane cijepi protiv korone.

Natasa Bakarčić na nogometnom travnjaku

– Medicinsko-sportska familija? Definitivno to nije slučajnost. Ja sam odgajana u sportskom duhu, tata je bio veliki sportaš amater, igrao je nogomet cijeli život. Ljubav prema sportu je krenula od njega, on je mog brata i mene motivirao da se bavimo sportom, kaže Nataša.
– Krenula sam u odbojku, od osnovne škole nadalje igrala sam školska prvenstva i osvajala medalje, nakon čega me je prepoznao trener Rijeke. I tamo sam dugo trenirala, i igrala i za prvu ekipu. Tu ljubav prema odbojci sam prenijela Ivoni koja je prvo počela s malim rukometom, ali odbojka joj se jako dopala. Sport nam u obitelji nikad nije bio stran. I skijali smo te praktički isprobali rekreacijski puno vrsta sportova. No, ženski dio obitelji je ipak bio malo više u sportu.
A nogomet i Rijeka nisu se dogodili slučajno. Za sve je pomalo »kriv« Damir Mišković, prvi čovjek kluba s Rujevice. Njegov poziv bio je veliki izazov, ali i čast da se jedna služba formira po visokim kriterijima. I da sve savršeno funkcionira…
– Ljubav prema sportu nikad nije prestala. I nakon aktivne karijere, uvijek sam bila blizu sporta. Sve dok se nije dogodio – nogomet. Nikad nisam zamišljala da ću se približiti nogometu. Ivona je išla u školu zajedno s Mateom i Annom Mišković, kćerima Damira Miškovića, stvorilo se prijateljstvo. Damir me nazvao da preuzmem Medicinsku službu kluba. Jako mi je vjerovao da ću taj segment kluba organizirati na najbolji mogući način – te da se ne bojim posla. Tu je važna bila uloga i Deana Šćulca, nekako smo se svi našli u toj priči oko Rijeke. Zajedno smo od prvog dana i to smatram nešto jako lijepim što mi se dogodilo u životu. Mišković je veliki motivator i iskren u poslu i svaka mu čast na svemu što je napravio s klubom. S druge strane, ja imam volje i snage i dalje biti u klubu kao voditelj te službe što je vrlo, vrlo izazovno za muškarce, a kamoli za žene, tvrdi Nataša.
Nove izazove donijela je korona. U klubu poput Rijeke trebalo je posložiti kockice mozaika u novoj situaciji, prilagoditi se i pravovremeno reagirati u okolnostima koje su svima tada bile, a nekima još i danas nepoznanica.
– Korona je samo dodatno »zapaprila« priču. Trebalo je slijediti stroge upute Nacionalnog stožera, RSS-a, HNS-a i drugih nadležnih tijela, i sve to je jako izazovno. Zdravstvena pismenost nas Hrvata je dobra, a mogla bi biti i puno bolja. Treba dosta vremena da ljudi prihvate da korona uopće postoji, a kamoli da se poduzmu neke mjere ponašanja. S te strane bilo je vrlo živahno. Od prvog dana mi smo u klubu provodili sve ono što se od nas tražilo. Naši kolege iz drugih klubova prepoznali su naš dobar rad i uvijek smo nekako uz Dinamo bili primjer u HNL-u kako organizirati zdravstvenu zaštitu. A korona je puno toga promijenila u životu kluba. U doba lockdowna nije se smjelo ulaziti u svlačionice, temperatura se mjerila i još uvijek mjeri na ulazu u kamp, imali smo dostavu sprava i opreme igračima na samom početku pandemije… Radili smo i posebne programe za igrače i rezultati nisu izostali, prisjeća se Nataša.

Edukacija i ulaganja

Ono što je posebno raduje je i aktualna medicinska služba pod njezinim nadzorom. Služba u koju neizmjerno vjeruje, a čine je liječnik Boban Dangubić te fizioterapeuti Matija Čargonja, Matej Lulić i Marin Polonijo.
– Jako sam sretna što imam dobar medicinski tim. Ništa u našoj službi ne bi se postiglo bez fizioterapeuta, doktora Dangubića i Širole koji radi kod profesora Nemeca. Ti dečki su odlični, a posebno treba istaknuti Polonija kojeg smo povukli u klub nakon rada u inozemstvu i stečenog velikog međunarodnog iskustva. U svemu imamo dobar znanstveni pristup i disciplinu, svake godine smo napredovali i sve je na jako visokoj razini. Uz to, u vrijeme Maranze, prvi smo uveli pojam rehabilitatora, osobe između fizeoterapeuta i kondicijskog trenera. Povezali smo fizikalnu terapiju i početak treninga. To je osoba koja će znati prepoznati simptome prenaprezanja, komplikacija ili dobrog oporavka te igrača polako upućivati u kondicijski trening. Tu smo imali izvanrednog Brkljaču koji je s Kekom otišao u više sfere nogometa. Nakon toga je otišao i Naglić za Rožmanom kao njihov učenik. Stvarno imamo izvanredne kadrove i pozitivnu atmosferu. To je meni nagrada i za sve pobjede i za sve poraze, priznaje Nataša.
Klupski trenuci ostaju joj nezaboravni. Voli nogometnu igru, ali ipak na prvom mjestu je struka. I kako mehanizme službe što bolje posložiti i odgovoriti novim izazovima i tehnologijama koji mijenjaju svijet sporta iz dana u dan.
– Meni je svaki trenutak u klubu lijep. Ali posebno pamtim početak. Bilo je stvarno puno iskrene želje da se organizira kvalitetna medicinska služba. Ti prvi koraci na Kantridi bili su najslađi. Poslije je uveden puno viši profesionalizam. Imamo stvarno vrhunsku opremu, jako se prati razvoj novih tehnika i njihova nadogradnja. Svake godine organiziramo i edukacije za fizioterapeute i liječnike. Jednom smo čak bili i u Milanellu, što je bio vrhunski doživljaj i iskustvo. Pokušavamo sa što više strana pohvatati znanja i odmah ih primijeniti. Naglasak nam je i da generiramo nove kadrove u sportskoj fizikalnoj terapiji i medicini jer taj kadar je deficitaran. U Hrvatskoj nemamo nikakve posebne edukacije za zdravstvene djelatnike u sportu. To je nešto što se tek razvija na Fakultetu zdravstvenih studija. U tom smislu izabrani studenti dolaze na edukaciju u klub. Tu vrstu suradnje klub – fakultet ima rijetko koji klub. Pokušavamo stvoriti jedan bazen mladih fizioterapeuta koji će biti zainteresirani za sportsku fizikalnu terapiju. Ali i ostvariti suradnju s drugim fakultetima, recimo Tehničkim, u planu je izrada aplikacije za medicinsku dokumentaciju. Sve u cilju kvalitetnog zdravstvenog kartona sportaša, zaključuje Nataša.

Očevim stopama

Ivona se stopama oca odlučila za dentalnu medicinu. Radi u Domu zdravlja Primorsko-goranske županije, a zaposlila se neposredno prije pandemije korone.

Ivona je »friški« stomatolog u Domu zdravlja PGŽ-a

– Prvo sam bila zamjena na Krku s kojeg nosim jako lijepe dojmove, a onda sam se preselila u Rijeku gdje evo radim mjesec dana. Na poslu mi je super, imam odlične kolege, medicinska sestra s kojom radim je vrhunska. Nemam se na što požaliti. Pogotovo na situaciju u tatinoj i mojoj struci. Sad je dolazak zubaru za neke rizik, a i ljudi nas se sad nekako boje. Nema tolike navale zbog cijele situacije, ali bit će sigurno posla kasnije, kaže Ivona.
Za odbojku je vezana još od osnovnoškolskih, a potom i studentskih dana.
– I dok sam završavala Fakultet dentalne medicine, bila sam cijelo vrijeme aktivna u sportu. U svemu tome puno su me poticali roditelji, nekako prirodno smo svi završili i u medicini i u sportu. A odbojka je za vrijeme studija stalno bila dio mene, stalno smo bile prve na državnoj razini kao Sveučilište u Rijeci. I onda smo na Europskim sveučilišnim igrama završile kao treće u Poljskoj i u Portugalu. Kvalificirale smo se i za Beograd, ali korona je sve poremetila. Nažalost, ništa od toga.
Kao najiskusnija, Ivona je predvodnica novog vala riječkih odbojkašica. A one niti ove sezone unatoč kriznim vremenima nisu razočarale. Naprotiv, ostvarile su pamtljive igre cure s Trsata u Superligi kao najvišem razredu hrvatske ženske odbojkaške scene i dogurale do finala Kupa Hrvatske. Mladost je ipak još uvijek nedodirljiva za sve domaće sastave…

Ivona Bakarčić na odbojkaškom terenu

– Koliko god bila čudna, ova sezona je super za nas završila. Pogotovo samim plasmanom u finale Kupa Snježane Ušić. A i s obzirom na jako mladu ekipu, ja sam tamo daleko najstarija, ha, ha… Usklađujem obveze, iako nije uvijek sve tako lako izvedivo. Puno mi je u tom smislu ususret izašao i trener Igor Lovrinov. U utakmicama prije korone svi smo u obitelji bili jedni drugima podrška. Redovito smo išli na sve utakmice na koje smo mogli. Rado sam išla s tatom na Krimeju, ali i s mamom na Rujevicu. To je kod nas nešto sasvim normalno. Kao što je ljudima normalno otići na neki izlet ili izložbu, nama je normalno bilo ići na sportska borilišta. To nam je i hobi i slobodno vrijeme. Vezani smo jako, ili uz neke sportove, ili uz kongrese dentalne medicine ili Kvarnerske dane – dodaje Ivona.
Prije Rijeke, igrala je u brojnim klubovima grada i okolice. Kako su diktirale obveze na fakultetu. Nakon toga našla se u ekipi za koju ima samo riječki hvale.

Ivona s bakama, Nevenkom Bakarčić i Orfelijom Milosavljević

– Prije Rijeke igrala sam u Drenovi, Kostreni te kratko vrijeme u Svetom Mateju i Grobničanu. U Rijeci definitivno nisam ranije mogla trenirati zbog fakultetskih obveza, ipak je to razina više. Riječka ženska odbojka? Jako je perspektivna, ima potencijala i baš smo tvornica odličnih igračica. U svakoj generaciji istakne se nekoliko igračica, ali naš veliki problem je kako zadržati te igračice. Ja sam ostala tu zbog fakulteta i posla, ali većina cura ide raditi ili studirati negdje izvan Rijeke. Jasno, ovdje se od odbojke ne može živjeti. To je općenito problem sporta u Hrvatskoj. Suigračice? Stvarno su sve perspektivne. Svi uvijek ističu Koracu i Štiglić, ali ne mogu zanemarti ni cure poput Aničić, Volarić, Fabris… Naše cure su stvarno super! – tvrdi odbojkašica Rijeke.

Svi za Rijeku

A tko vodi glavnu riječ u obitelji?
– Tata je u manjini pa mama i ja zastupamo malo više neke naše interese. Ali mama drži sva četiri kuta, a tata i ja smo tu da joj pomognemo. No, nisu utjecali na moj odabir studija, rekli su »sama biraš«. Koliko god se mi volimo, dobro je da svatko od nas ima i svoje područje djelovanja. Jer očito se već previše družimo.
Zanimljivo, medicina i sport poveznica su i šire obitelji.
– Jedan bratić koji je sa mnom završio fakultet također je stomatolog, tako da smo i šire vezani za sport i struku. Drugi bratić pak igra rukomet u Rumunjskoj, profesionalni je sportaš. Podupiremo jedni druge u svemu, kaže Ivona.
Svi navijaju za Rijeku. Ona je na prvom mjestu, ali voli se i Orijent, simpatije se gaje prema Modrima, navija za hrvatske klubove na međunarodnoj sceni.
– Tata simpatizira Dinamo? Prvenstveno se navija za Rijeku, u tom odnosu Rijeka uvijek prevagne. Ali kad Dinamo igra europske utakmice, onda se navija za njega. Jednako kao i za Hrvatsku. Jedino ako Orijent uđe u Prvu ligu. Onda će biti promjena za njega, bit će više »crven« nego »bijeli«. Ali ne brinem za to, neka imamo i mi dva prvoligaša. Bilo bi to super, zaključuje Ivona.