Već dok radim na tekstu ja u glavi imam režiju, ali ne bih mogao postaviti predstavu bez svog kompozitora i koreografa. Pokret i glazba neraskidivi su dio režije i tu sam okrenut autorima koje dovodim na svaki projekt
»Život lude« prva je koprodukcijska prestava HKD Teatra i Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca
Umjetničkom ravnatelju HKD Teatra Nenadu Šegviću bio je to više nego dovoljan povod za poziv Doiashviliju u Rijeku – ponudio mu je postavljanje komada po vlastitom izboru. Toj se želji pridružila intendantica HNK Ivana pl. Zajca Nada Matošević i tako je došlo do zajedničke produkcije koja će u subotu rezultirati premijerom naslova »Život lude« prema tekstovima Ryunosukea Akutagawe.
– To je pisac koji me oduševio kad sam imao 19 godina – već tada sam znao da će me zanimati zauvijek – kaže David Doiashvili, s kojim razgovaramo nekoliko dana prije premijere.
– Aktagawa, kao i Borges te niz drugih svjetski poznatih pisaca, doživio je svoje prevođenje u zemljama SSSR-a tek raspadom zajedničke države.
Na petoj godini studija postavio sam njegov tekst s mojom glumačkom družinom i tom predstavom krenuo u profesiju. I danas pamtim entuzijazam kojim smo radili, žar potaknut njegovom poetikom bio je naprosto zarazan i nastala je predstava s kojom sam zaista bio zadovoljan.
Je li predstava »Menažerija« HKD Teatra, koju ste gledali na Festivalu malih scena prošle godine, potaknula neke redateljske kombinacije u Vama?– Predstava mi se dopala, ali nisam razmišljao o tome da bih radio s tim glumcima. Naprosto, u to sam vrijeme već imao isplaniranu godinu – radio sam »Cyrana« s dramskim ansamblom mog teatra u Tbilisiju, a predamnom su bili i već dogovoreni planovi za gostovanja u inozemstvu.
Scenarij umjesto dramaturgije
Nakon festivala, stigao poziv Nenada Šegvića, ali i gostovanje »Menažerije« na našem kazališnom festivalu u Tbilisiju. Budući da sam već prihvatio prijedlog da radim u Rijeci, tom sam prilikom promatrao glumce, otkrivajući njihove potencijale u eventualnoj budućoj podjeli komada koji ću raditi. No, tek kad je glavna glumica u izraelskom ansamblu, gdje sam trebao raditi predstavu, slomila nogu – otvorio se prostor za moj dolazak u Rijeku. Tako je došlo do ove predstave, koja sad već ima čvrste konture.
Osim režije, radili ste i dramatizaciju komada koji gledamo pod naslovom »Život lude«. Iako je nastao od pet pripovijesti, one na sceni djeluju kao savršena cjelina. – Nisam dramaturg i od toga bih se ogradio – rekao bih da sam napravio scenarij prema kojem ćemo raditi predstavu.
Istina je da se predstava temelji na nekoliko pripovijedaka – »Život lude«, »Kako postati svetac«, »Vještica«, »Krist u Nankingu« – povezanih u cjelinu i već dok radim na tekstu ja u glavi imam režiju. To se, dakako, pri čitanju teksta ne može uočiti i ja sam se, iskreno rečeno, bojao da će me Riječani, kad pročitaju tekst, onako suh i bez didaskalija – odbiti.
Nakon gledanja Vaše predstave »Macbeth«, koja je plijenila osebujnom i znakovitom poetikom, svaki kazališni znalac dao bi vam otvorene ruke.– Drago mi je što je festivalska publika u Rijeci tako dobro ocijenila našeg »Macbetha« – ta predstava doista otkriva scenski senzibilitet kojem težim.
Pri tom moram reći da se ne radi samo o režiji – imam sreću što već godinama radim s autorskom ekipom koja misli na isti način kao ja. Ista smo generacija, deset godina radimo kao tim i razumijemo se bez riječi…
Ljudi bez kojih ne bih mogao postaviti svoju predstavu su kompozitor i koreograf. Imam stalnu suradnju i sa scenografom i kostimografom, ali pristao bih raditi i s nekim drugima. No pokret i glazba neraskidivi su dio režije i tu sam isključivo okrenut autorima koje dovodim na svaki projekt.
Kao ilustraciju ovoga što govorim, reći ću vam da je skladatelj postavio glazbu do tančina unaprijed, nije došao ni na jednu probu (iako ga očekujem na premijeri), a ipak je ta glazba potka na kojoj se događa predstava i savršeno korespondira s prizorima na sceni…
Osjećaj važniji od jezika
Već smo u »Macbethu« uočili da ne volite scenografski natrpane slike.– Istina, ne smatram nagomilavanje dekora nužnim, osim ukoliko ne pomaže nadrealnosti prizora. Scenografija mora pomagati glumcima, jer oni nose predstavu.Jeste li u tom smislu zadovoljni radom s ansamblom koji ste imali na raspolaganju u Rijeci?
– Jako. Dobro su pripremljeni i talentirani, iako bih rekao da ne koriste uvijek i do kraja sve sposobnosti koje imaju.
Meni osobno važno je osjetiti glumca, više nego razumijeti jezik kojim govori. Kako predstava raste, sve manje mi je važna mizanscena koju sam postavio – ostaju samo glumci na sceni i ja u gledalištu. Čak i kad biste maknuli konkretan jezik, ostao bi jezik igre koji s pozornice struji u gledalište. Kad se uspostavi taj kontakt – predstava je uspješna…
Radili ste svega tridesetak dana, a puni tjedan prije premijere predstava je gotova! Je li takav tempo uobičajen za Vaš rad?– Što se mene tiče, nije trebalo ni toliko vremena da je tehnika pratila zahtjeve predstave.
Ako razumijete glumce, ne treba vam mnogo vremena da postavite predstavu – sve onda ide glatko. Drago mi je što sam radio s uglavnom mladim ljudima, visoke energije i želje da se dokažu – to je neophodno.
Dakle, vratili bi se opet u Rijeku?– Da, vratio bih se, a razmišljam čak da radimo neku predstavu zajedno – riječki glumci s gruzijskim ansamblom – mislim da bi to bio zanimljiv spoj.
