Direktor Energa Sanjin Kirigin odlazi u mirovinu, nakon 17 godina provedenih na čelu gradskog distributera plina i toplinske energije.

Dobar dio tog perioda obilježili su veliki problemi s gubicima u toplinskom poslovanju, uz izrazito nezadovoljstvo dijela korisnika koje je kulminiralo uličnim prosvjedima protiv skupog Energa.

U tijeku je izbor Kiriginovog nasljednika, a uskoro bivšeg direktora pitamo što u ovih više od desetljeća i pol na čelu tvrtke smatra svojim najvećim postignućem, a što najvećim neuspjehom.

Prekasne reakcije

– Najvećim postignućem smatram, a po tome treba gledati uspjeh onoga tko je vodio tvrtku, posao ili obitelj, ljude koje ostavljam iza sebe.

Mislim da ostavljam tvrtku koja je organizacijski spremna za sve izazove koji će doći pred nju. Najbitnije je to što u njoj rade ljudi koji su u stanju odgovoriti na sve izazove koji će zasigurno u energetskom sektoru uslijediti u idućim godinama.

Događat će se, odnosno već se događaju, ogromne promjene. Plin postaje prijelazni energent, dok se u budućnosti u djelatnostima kojima se mi bavimo najviše očekuje u segmentu centralnog grijanja koje će preuzeti vodeću ulogu u prihodima Energa.

Najvećim uspjehom smatram priključenje na mrežu prirodnog plina 2007. godine, kao i sigurnost cijelog sustava u kojem od tada nismo imali nikakvih incidenata.

Loših strana, gledajući unatrag, ako me pitate o poslovnim potezima, žalim što sam dozvolio da u jednom desetogodišnjem periodu tvrtka ostane na mjestu, po pitanju investicija, zbog brojnih okolnosti koje su u tom razdoblju onemogućavale ozbiljnija ulaganja, poput cijene grijanja koju je određivala država, na štetu toplinara.

Nama je odavno bilo jasno da moramo krenuti u nova ulaganja, u fotonaponske elektrane, u reorganizaciju i modernizaciju sustava centralnog grijanja i drugo. Štedljivo smo investirali jer nismo imali novca.

Trebao sam ranije inzistirati da vlasnici poduzmu ovo što je sada poduzeto, da se uloži novac kako bi tvrtka mogla funkcionirati i ulagati.

Sve to govorimo danas, a svaki taj potez donesen je u određenom vremenu i uvjetima kakvi su bili u tim trenucima. Kad smo ih donosili, donosili smo ih na način da smo mislili kako će sutra biti bolje i da imamo kontrolu nad tim procesima. Na žalost, kontrolu nismo imali, bilo je previše vanjskih elemenata koji su na to utjecali.

Odlazite kao direktor jedine riječke gradske tvrtke protiv koje su ikad organizirane masovne ulične demonstracije, tada zbog nerealnih računa za centralno grijanje. Ne smatrate li i to neuspjehom? Što to govori o percepciji Energa u riječkoj javnosti?

– Često se sjetim tog perioda. Razmišljam što se moglo drugačije napraviti. Danas, šest-sedam godina nakon prosvjeda koji su kako vi kažete bili masovni, ali je u njima sudjelovalo 500-injak ljudi, iako oni ostaju činjenica, treba proći kronologiju svega što se događalo.

Energo i Grad Rijeka prvi su u Hrvatskoj shvatili da će se ugrađivati razdjelnici troškova centralnog grijanja, a da bi građanima pomogli u tome, pokrenuli smo projekt Futura, u kojemu su 52 posto troškova ugradnje razdjelnika i termostatskih ventila snosili građani, a ostatak Grad Rijeka i Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Uspjeli smo ugraditi razdjelnike na radijatore 63 posto naših korisnika. Svi korisnici su sklapali ugovore s izvođačima radova i tvrtkama koje su radile obračun troškova, pri čemu je Energo izdavao fakture na razini podstanica zgrada, a te su tvrtke radile obračun raspodjele troškova među stanarima.

Sve se odvijalo prema tadašnjem pravilniku o raspodjeli troškova koji je napisalo tadašnje Ministarstvo gospodarstva. Pravilnik je dopuštao raspodjelu troškova do 90 posto prema očitanju s razdjelnika, a samo 10 posto po površini, što je dovelo do pojave nelogičnih i nemogućih računa za grijanje za dio korisnika, dok je dio njih to koristio za smanjivanje vlastitih troškova.

Na kraju najveći razlog nezadovoljstva nije bilo povećanje cijene, već nepravedna raspodjela troškova prema kojoj su korisnici dobivali tehnički i tehnološki nemoguće račune koje ne mogu drugačije nazvati nego nebuloznima. Pritom tvrtke koje su obračunavale troškove nisu snosile nikakvu odgovornost ni posljedice.

Nije li velika pogreška Energa u tom trenutku bila to što nisu izrađeni modeli raspodjele troškova, ovisno o udjelu troškova prema razdjelnicima i površini, odnosno to što kupcima niste objasnili što će se dogoditi ako raspodjelu rade, primjerice, s 80 posto na temelju očitavanja s razdjelnika, a ostatak prema grijanoj površini, što je posve pogrešno, pokazale su kasnije izmjene Pravilnika? Održavali ste tada sastanke s kupcima, imali ste priliku objasniti im što će se dogoditi pri različitim omjerima raspodjele. Zašto to niste učinili?

– Ovim pitanjem preduhitrili ste me po pitanju onoga što smatram odgovornošću Energa. Ne krivicom, ali odgovornošću da. Sigurno je da smo trebali i medijski i edukativno djelovati na naše korisnike, kako bi pokušali minimizirati štetne posljedice koje je omogućavao tadašnji pravilnik.

Nismo taj dio samo mi »preskočili«, nego u prvom redu tvrtke koje su radile raspodjelu i ugradile razdjelnike, a koje nisu gotovo ništa učinile po pitanju edukacije o raspodjeli troškova, ali su zato dobro zaradile.

Te su se tvrtke ponašale vrlo neodgovorno prema kupcima kojima su radile navedene poslove.

Izgubljeni prihodi

Energo je već dva puta dokapitaliziran u zadnjih dvadeset godina, prvo ulaskom talijanske tvrtke Hera u vlasničku strukturu, a sada još jednom, od strane Grada Rijeke. Zbog čega su nastali gubici u poslovanju i jesu li oni isključivo posljedica dugogodišnjeg državnog određivanja cijene toplinske energije na štetu toplinara?

– Grad Rijeka je 2003. shvatio da ima velikih problema s postojećom plinskom mrežom koju je trebalo obnoviti, novcem koji Grad tada nije imao.

Nakon toga je prodano 34 posto vlasničkog udjela, na način da se novac od prodaje vratio u Energo, a Energo je tim novcem izgradio 330 kilometara nove plinske mreže, čime se, na svom koncesijskom području, razvio, rekao bih do maksimuma.

U današnjim okolnostima u energetskom sektoru ne vidim mogućnosti za daljnje značajnije širenje, nakon što se i područje Kraljevice, Matulja i Kastva spoji na mrežu opskrbe prirodnim plinom.

Ova sadašnja dokapitalizacija je posljedica situacije u kojoj smo od 2002. do 2014. godine imali neadekvatnu cijenu toplinske energije, na način da smo energente kupovali po višoj cijeni nego što smo toplinsku energiju prodavali kupcima.

Do 2009. godine to smo uspijevali kompenzirati, ali nakon toga razlika je postala toliko velika da smo gubili prosječno skoro deset milijuna kuna godišnje.

U konačnici smo završili s 11,4 milijuna eura gubitka u toplinarstvu. Zbog toga smo morali uzimati kredite koji po tadašnjim zakonskim odredbama nisu smjeli biti dugoročni, jer su tvrtke u vlasništvu države, županija ili gradova i općina dugoročne kredite smjele uzimati samo za investicije, ne i za održavanje likvidnosti.

Sada se možemo dugoročno zadužiti pa smo na Gradskom vijeću dobili odobrenje za dugoročni kredit kojim ćemo otplatiti postojeće obaveze i stabilizirati poslovanje na dulji rok.

Jesu li gubici i posljedica odluke o kupovini tvrtke Amga Adria, nekadašnjeg koncesionara plinske mreže na području Čavala i Kraljevice, koju je Energo kupio za 12,5 milijuna kuna, prije petanestak godina, preuzevši i obaveze te tvrtke u veće od 90 milijuna kuna, iako je tvrtka već u tom trenutku poslovala s gubicima na godišnjoj razini i prilično skromnim prihodima od najviše oko dva milijuna kuna godišnje?

– Posao distributera plina treba gledati na način da se u obzir uzme trajanje koncesijskog ugovora, a to je obično nekih dvadeset-trideset godina.

Povrat na kapital u ovom poslu je nekih pet do šest posto godišnje, što je dovoljno novca koji omogućava kreditno zaduženje ili razvijanje poslovanja iz vlastitih sredstava.

U tom trenutku za tvrtku Amga Adria postojalo je više ponuđača, a smatrali smo da tvrtka vrijedi više što je veće koncesijsko područje koje pokriva i vjerujem da će se to valorizirati, kad se bude procjenjivala vrijednost Energa. Iz istog razloga smo se natjecali i za koncesiju u Zadru.

Najbitnije je to što iz redukcijske stanice na Kukuljanovu idu cijevi za opskrbu plinom prema Ini, prema Termoelektrani i prema Krku, odnosno Dina Petrokemiji.

Energo je do 2009. godine najveći dio prihoda od opskrbe plinom ostvarivao od Inine rafinerije Mlaka, oko 18,5 milijuna kuna godišnje i tako smo pokrivali dobar dio gubitaka iz toplinarstva.

U planovima Ine je stajalo da će ta rafinerija raditi do 2014. godine, no zatvorena je praktički preko noći, pet godina ranije. Zbog toga smo ostali bez gotovo 90 milijuna kuna.

Ina u tom trenutku gradi plinovod prema Urinju, a mi smo ušli u tu investiciju, nadajući se da ćemo dobivati naknadu za prolazak te cijevi.

Računalo se i da će Termoelektrana preći na plin, što je bilo u planovima HEP-a. Nama bi prihodi od rafinerije bili sasvim dovoljni, ali se odjednom dogodilo i to da je država sve plinovode s tlakom većim od 16 bara izdvojila iz koncesije, tako da smo izgubili planirane prihode od Ine.

Žalili smo se u vladi koja je promijenila odluku, rekavši da to nije logično i da koncesijsku naknadu treba platiti, osim za već izgrađene plinovode, a Ina je već imala građevinsku dozvolu i taj se plinovod smatrao gotovim projektom tako da Energo na koncu ostaje bez tih prihoda.

Bez obzira na sve, dobili smo dosta potrošača na ovim područjima, uključujući industrijsku zonu Kukuljanovo, gdje smo računali da će biti više industrije, a manje trgovačkih centara. Amga Adria je u konačnici isplaćena i mislim da nije opteretila poslovanje Energa.

Presudilo nekoliko lipa

Koliko je ova zadnja dokapitalizacija Energa i novo kreditno zaduženje povezano s energetskom krizom koja traje od početka rata u Ukrajini i s masovnim egzodusom Energovih kupaca prirodnog plina prema opskrbi plinom u obavezi javne usluge, za što je opskrbljivač GPZ Opskrba? Zašto ste ljudima preporučali da se prebace na opskrbu u obavezi javne usluge, a kasnije na Gradskom vijeću obrazlagali potrebu za dokapitalizacijom i tom činjenicom da su kupci prešli na obavezu javne usluge?

– Na naše poslovanje negativno se odrazila već pandemija, tijekom koje su brojne tvrtke bile zatvorene pa su pale količine prirodnog plina.

To nas je ozbiljno potreslo, kao nešto što nitko nije mogao predvidjeti. A što se tiče, kako ga vi nazivate, »masovnog egzodusa«, to je dinamička kategorija koja se mijenja. Mi smo uvijek bili tržišno orijentirani i uspjeli smo čak 85 posto naših korisnika prebaciti na tržišne uvjete i ugovore o opskrbi plinom, što bi tako i dalje funkcioniralo, bez problema, pri čemu smo uvijek osiguravali dovoljne količine plina po konkurentnoj cijeni.

I uoči ove krize bili smo već u pregovorima s Inom oko plina, ali dogodila se ukrajinska kriza. Naravno da smo našim korisnicima rekli da se prebace na obavezu javne usluge, odnosno na Gradsku plinaru Zagreb.

Došli smo u period u kojemu više ništa logično ne možemo predvidjeti, po pitanju kretanja cijena i dostupnosti prirodnog plina pa smo kao odgovorna tvrtka korisnicima morali reći da pređu na uslugu u kojoj im je cijena zajamčena, fiksna.

To je smanjilo prihode Energa, ali nije ni na koji način utjecalo na potrebu za dokapitalizacijom, jer do nje je došlo isključivo zbog već spomenutih gubitaka u toplinarstvu od 11,4 milijuna eura.

Kako je uopće došlo do toga da GPZ bude opskrbljivač u obavezi javne usluge na Energovom distribucijskom području, odnosno zbog čega Energo na natječaju za odabir opskrbljivača nije ponudio niže cijene od GPZ-a, budući da ste kupcima s tržišnim ugovorima nudili značajno nižu cijenu od one koju GPZ ima u obavezi javne usluge?

– Obaveza javne usluge je bila kategorija za one koji nisu željeli ni sa kime od opskrbljivača potpisati ugovor. Na natječaj za opskrbljivača u obavezi javne usluge javili smo se s cijenom koju smo smatrali da nam je prihvatljiva, u odnosu na taj segment kupaca. Izgubili smo taj natječaj zbog razlike u cijeni od nekoliko lipa.

GPZ je tada imao tendenciju širenja na druga područja, izvan Grada Zagreba, a koliko je to bila dobra odluka možda se najbolje vidi po tome što se poslovanje GPZ-a sada sanira s 240 milijuna eura.

Hoće li se Energo javiti na idući natječaj za opskrbljivača u obavezi javne usluge?

– Kao prvo, kad se stvari stabiliziraju, siguran sam da će Energo vratiti svoje kupce s kojima je imao sklopljene ugovore. Vjerujem da će se tvrtka javiti na idući natječaj, ali kao i prošli put, izračunat će se i procijeniti koja je cijena plina u obavezi javne usluge koja bi za Energo bila isplativa, sagledavajući trenutnu situaciju na tržištu plina te s obzirom na činjenicu koliko je bavljenje energetikom zahtjevno i nosi velike rizike posebice kada gledamo volatilnost cijena.

U konačnici, svakom natječaju treba promišljeno pristupati, široko sagledati sve aspekte te što to nosi za budućnost tvrtke. Da smo ostali opskrbljivač u obavezi javne usluge, pitanje je tko bi nam nadoknadio razliku u cijeni.

Plin nismo mogli kupovati jeftinije, ne kupuje ga ni GPZ jeftino, nego se razlika u cijeni mora nadoknaditi. To nadoknađuje država, ali koliko čujem, s velikim zakašnjenjem.

Država i Energu nadoknađuje dio cijene energenata u segmentu toplinarstva. Kakva je to situacija s isplatama, plaća li država na vrijeme?

– Ne znamo. Još od listopada 2022. godine nam nije isplaćeno ništa.

Kako pokrivate razliku u cijeni energenata i cijeni isporučene toplinske energije, ako vam država ne isplaćuje ništa?

– U konstantnom smo kontaktu s dobavljačima i zatvaramo onaj dio usluge koji nije pokriven subvencijom. Prema onome što nam je poznato, postoji razlika između dinamike isplate državnih sredstava i plaćanja plina na tržištu i činjenica je da to predstavlja svojevrstan problem.

Vjerujemo kako će se u skoro vrijeme krenuti sa isplatom subvencija jer u protivnom to ne bi predstavljalo samo ogroman problem za Energo već i za sve energetske subjekte u RH. Prema posljednjim informacijama koje imam, kroz sljedećih nekoliko dana saznat ćemo dinamiku povrata uključujući i novi paket mjera od 1. travnja 2023. godine.

Efekti »zelene tranzicije«

U segmentu toplinarstva u Rijeci zadnjih je godina došlo do velikih pozitivnih pomaka, zamijenjen je dio starih toplovoda, mijenjaju se i ostalim korisnicima je omogućena ugradnja novih, suvremenih podstanica, a u tijeku je veliki projekt potpune reorganizacije sustava toplana Energa, kojim će se najveći dio grada pokriti sa svega tri glavne toplane, što sve zajedno smanjuje vaše troškove, nepotrebne gubitke u sustavu i u konačnici, kupcima osigurava stabilniju cijenu. Zašto tek sada, je li se to moglo i trebalo napraviti puno prije, čime bi se bili ublažili efekti rasta cijena toplinske energije?

– Ne, u tadašnjim financijskim okolnostima nije se moglo izvesti prije. Pomno smo pratili situaciju po pitanju europskih fondova i čim se otvorio pristup tim fondovima krenuli smo u prvu fazu, a danas smo u drugoj fazi obnove sustava toplinarstva.

Najviše me veseli to što će tako uređen sustav, s kogeneracijama koje će uz toplinsku proizvoditi i električnu energiju, s korištenjem zelenih izvora energije i obnovom toplovodne mreže, minimizirati gubitke, omogućiti bolje poslovanje i smanjiti emisije CO2, a kao takav će uvijek biti prihvatljiv europskim fondovima za sufinanciranje daljnjih ulaganja i razvoja.

Mislim da će se razvojem centralno grijanje pretvoriti i u centralno hlađenje, posebno kada bude izgrađen novi uređaj za obradu otpadnih voda, gdje je prirodni korak ugradnja dizalica topline i korištenje energetskog potencijala otpadnih voda, što će biti budućnost centralnog grijanja i hlađenja u Rijeci.

Omogućili smo kupcima ugradnju novih podstanica i izmjenjivača topline, uložili smo puno i u automatizaciju, što omogućuje smanjenje troškova, pa će ubuduće i onaj fiksni dio troškova koji kupci plaćaju biti vjerojatno niži.

Hoće li takva ulaganja, poput najnovijeg, u toplanu na Vežici, koja će biti kogeneracijsko postrojenje za proizvodnju struje i topline, sa solarima i spremnicima topline, zapravo osigurati veću otpornost sustava na promjene cijena energenata na tržištu, odnosno »ispeglati« krivulju kretanja cijena energenata u odnosu na račune koje kupci plaćaju?

– Da. Omogućit će da se promjene cijena manje osjete na računima korisnika. Kroz nove toplovode i spremnike topline smanjit će se količina potrebnog energenta za proizvodnju, s bolje izoliranim toplovodima imat ćemo stabilnu temperaturu vode na ulazu u zgrade, a kogeneracija, odnosno proizvodnja električne energije, omogućit će da toplane rade u 24-satnom režimu i u ljetnim mjesecima, jer do sad smo imali situaciju da su morale raditi na minimumu, samo za pripremu tople vode, što nije isplativo i stvara niz problema u održavanju.

Sve skupa bi se trebalo osjetiti kroz cijenu fiksnog i varijabilnog dijela troškova. U budućnosti su moguća daljnja unapređenja, primjerice na Kampusu je moguće staviti i solarne ploče za pripremu tople vode, što bi također, posebno u ljetnim mjesecima, dodatno moglo smanjiti troškove.

Svi ti projekti su produkt rada Energovih stručnih djelatnika, a njihova vrijednost prepoznata je i u Europskoj uniji, koja kroz svoje fondove sufinancira ove projekte.

Vodik je budućnost

Ako se ikad pronađe lokacija za spalionicu goriva iz otpada s Marišćine i njegovo korištenje za proizvodnju toplinske ili električne energije, hoće li se Energo uključiti u taj projekt?

– Nismo zainteresirani za sudjelovanje u samom projektu spalionice, ako se ikad bude gradila, ali smo itekako zainteresirani za kupovanje toplinske energije iz nje. No treba li Energu spalionica, mislim da ne.

Hoće li se Energo uključiti u proizvodnju, distribuciju i korištenje vodika, kao jednog od potencijalno najvažnijih energenata u budućnosti?

– Da, već smo uključeni u neke projekte i razmišljamo na koji način se uključivati i dalje. Bitno je da postoje potrošači, a to bi u prvom redu bili autobusi javnog prijevoza na vodik, kao i da postoji proizvođač.

Po svemu sudeći, na ovom području glavni proizvođač bit će Ina. Mi ćemo sigurno postati distributer vodika, na koji točno način, o tome je još prerano govoriti, a u budućnosti možda i proizvođač, zašto ne.

No za to nam trebaju potrošači, po uzoru na, primjerice punionicu stlačenog prirodnog plina koja se pokazala odličnom odlukom, velikim dijelom zahvaljujući i Autotroleju koji je do danas nabavio već šezdesetak autobusa na stlačeni prirodni plin.

Također, 3 do 5 kogeneratora u novom projektu obnove su već u startu »H2 ready«, što znači da se mogu jednostavno prebaciti na rad s vodikom ako bude dostupan.

Kad smo kod punionice, jeste li definitivno odustali od gradnje benzinske crpke na mjestu toplane na Krnjevu?

– Na žalost, da. Žao mi je što taj projekt nije realiziran jer bi nam omogućio bolju likvidnost i veće prihode. Mogli smo svim gradskim tvrtkama osigurati popuste na punjenje spremnika gorivom, jer nam nije toliko bio cilj maksimiziranje profita nego povećanje dotoka svježeg novca. Osim toga, da je realiziran, desetak riječkih obitelji bi od toga živjelo, jer bi se otvorilo toliko radnih mjesta.

Prosvjedi građana su nas »otrijeznili«

Prosvjedi i druge akcije ipak su imali rezultata. Upravo je Energo bio među glavnim inicijatorima izmjena spornog Pravilnika o raspodjeli troškova i mogućnosti intervencije u nelogične račune i obračune. Jesu li vam zapravo ti prosvjedi pomogli, ne samo u tome, nego i u čitavom nizu upravo vaših poteza koji su uslijedili, od zamjena podstanica u zgradama, do optimizacije i modernizacije sustava toplana? Jesu li prosvjedi građana zapravo doveli do svojevrsnog otrežnjenja i pomogli vam u boljoj organizaciji sustava centralnog grijanja?

– Da, apsolutno. Budimo otvoreni, pitanje je koliko smo i što smo i mi znali u tim trenucima. Da smo znali ovo što sad znamo, sigurno ne bi bili izgubljeni mjeseci, ako ne i godine, do ugradnje razdjelnika i pokretanja projekta Futura.

To je sigurno nešto što smo trebali napraviti drugačije, što smo na kraju i učinili, kroz sastanke s kupcima, edukaciju i bolji sustav obračuna troškova.

Kad nam je novi Pravilnik dopustio da interveniramo prilikom pojave nelogično visokih računa, mi smo to počeli raditi. Kad smo smjeli raditi korekcije, problemi te vrste su nestali.

Stečaj bi bio problematičan

Dakle, tvrdite da kad bi sad podvukli crtu, ako zbrojimo koliko je Energo platio vlasništvo nad tvrtko Amga Adria i preuzete dugove, da je Energo s tom akvizicijom barem na pozitivnoj nuli ili u »plusu«?

– Sigurno je. Bi li nam život bio lakši da nismo ušli u vlasništvo Amge, vjerojatno bi, ali bismo taj novac potrošili na pokrivanje minusa u toplinarstvu.

Moram podsjetiti da su gubici u toplinarstvu bili veliki u svim tvrtkama koje su se time bavile. Karlovačka toplana je otišla u stečaj pa ju je Grad Karlovac dokapitalizirao, HEP Toplinarstvo je bilo dokapitalizirano s milijardu i 800 milijuna kuna.

Zašto vi niste tada Energo poslali u stečaj i na taj način se riješili gubitaka u toplinarstvu? Bi li to bilo isplativije od gomilanja dugova?

– Teško mi je govoriti u terminima isplativosti. Možda smo ranije trebali napraviti pritisak na vlasnike da dokapitaliziraju tvrtku.

Stečaj je problematičan i stoga što bi izgubili sve energetske dozvole, a tih dozvola je strašno puno. Dok ih ponovo dobijete to je proces od barem šest mjeseci ili godinu dana.

Jeste li mogli toplinarstvo izdvojiti u posebnu tvrtku?

– Uvijek se to moglo, ali što bismo time dobili. Ako bi ta tvrtka otišla u stečaj, građani bi ostali bez usluge grijanja, jer bez energetskih dozvola nema zakonskih osnova za pružanje usluga.