U Luci Rijeka kažu da se ugljen sam zapalio pri iskrcaju s broda, da ga hlade vodom i da će problem biti riješen za dan-dva te da nema nikakve opasnosti za zdravlje ljudi
RIJEKA Ovo je kao u filmovima strave i užasa, opisala je sliku Bakra obavijenog gustom maglom Ljudmila Kezić koja je, unatoč neuobičajenim vremenskim prilikama, jučer ipak izišla u šetnju s unukom Klarom. No, puno više od magle, nju i ostale Bakrane ovih dana brine dim i smrad što se šire s terminala za rasuti teret, točnije iz hrpa ugljena koje već danima tinjaju i ne daju im disati.
Otkad se u luci prekrcava ugljen, otad traju i problemi s dimom i smradom. Guši nas već godinama, posebno nas čije su kuće blizu luke za rasuti teret, kaže Martin Pavletić iz građanske inicijative Grada Bakra. Ugljen se u luci, prema njegovim riječima, konstatno samozapaljuje zbog toga što je smješten u neadekvatnim uvjetima.
– To nisu skladišta za ugljen, nego za željeznu rudu i zato se ovo stalno ponavlja. Pomoći nema, jer zalijevanje vodom, što se sada radi kako bi se ohladio ugljen, samo dodatno pogoršava stvar. A na našu veliku nesreću, strujanja zraka su ovdje takva da nam i bura i jugo dolaze iz gotovo istog smjera, od Bakarca prema Bakru, pa nose dim prema gradu, kaže Pavletić.
– Užas. Gori i smrdi već danima. Osjeti se u cijelom gradu. Taj ugljen treba maknuti iz Bakra, ne zbog nas starijih, jer mi smo već odavno zatrovani svim i svačim, nego zbog ove djece, govori Kezić pokazujući na unučicu u kolicima.
Noću je najgore
Dim i smrad tinjajućeg ugljena posebno se osjete noću, tvrdi Mićo Rađen, pa se ne mogu otvoriti prozori da bi se prozračilo kuće i stanove.
– Živim s druge strane zaljeva od terminala, ali mi prozori gledaju ravno na njega pa mi u ovakvim situacijama, kada dođe do samozapaljenja ugljena, vjetar nosi dim ravno u kuću. Kao bivši radnik koksare znam dobro što je ugljen i kako se skladišti, a znam i da ga se može prskati sredstvima koja sprečavaju samozapaljenje, no ta je tehnologija Luci vjerojatno preskupa. Jeftinije je da nas guši, ali valjda je Bakru i Bakranima sudbina da se ne možemo riješiti crnila i zagađenja, rezignirano zaključuje Rađen.
Ugljen hlade vodom
– Ovaj primjer dokazuje da smo u pravu kada tvrdimo da teretima poput ugljena nije mjesto u Bakarskom zaljevu. Imamo instrumente za mjerenje lebdećih čestica u zraku, koje se pojavljuju kod prekrcaja ugljena, ali problem je što taj ugljen stalno gori i dimi. Polijevaju ga vodom, no od toga baš i nema neke koristi, kaže Klarić, dodajući kako je upitno i kolika je općenito korist od prekcavanja ugljena u Bakru, budući da terminal zapravo služi samo kao usputno skladište na putu prema Italiji.
Iz Luke Rijeka na pitanje o problemu tinjajućeg ugljena kažu kako nije riječ o opasnoj pojavi, a uzrok samozapaljenju je, tvrde, visoka temperatura ugljena već pri iskrcaju s broda kojim je dopremljen u Bakar. Ugljen hlade vodom, a problem će, kažu, biti riješen za dan-dva, kada ugljen bude ukrcan na brod i odvezen iz Bakra.
Poučeni dosadašnjim iskustvima, Bakrani na to uglavnom odgovaraju kako će problem doista biti riješen, ali samo dok ne stigne brod s novim teretom ugljena, a onda kreće sve ispočetka. Jedino trajno rješenje je, kako je kazala Ljudmila Kezić – da se ugljen trajno makne iz Bakarskog zaljeva i to što prije, to bolje.
