Prostori u kojima se na pedesetak bolesničkih kreveta nalazi po jedan muški i jedan ženski derutni sanitarni čvor sa po tri WC školjke i jednim tušem ispod su ljudskog dostojanstva
Glavna zgrada riječkog lokaliteta Kliničkog bolničkog centra Rijeka derutna je, prokišnjava, na po 60 bolesničkih postelja ima po jedan sanitarni čvor, ali svake se godine, i tako godinama, njezina starost navodi kao razlog za nemogućnost adaptacije i sada već kao izgovor da se niti u ono što se može popraviti, ne ulaže.
Jedan od najuređenijih na riječkom lokalitetu uskoro će biti drugi kat glavne zgrade, osobito Zavod za gastroenterologiju s čijim smo pročelnikom i zamjenikom predstojnika Interne klinike KBC-a, prof. dr. Davorom Štimcem, razgovarali.
Veličinu i osnovne tehničke uvjete za rad zdravstvenih ustanova propisuje poseban Pravilnik Ministarstva. Kako bi s obzirom na te uvjete prošla većina bolničkih prostora u Rijeci ?
– Vaše pitanje u najmanju ruku je cinično, jer svatko tko je ikad boravio u našem KBC-u, a nakon svih medijskih napisa i većina onih koji to nikada nisu, zna da najveći dio prostora na lokalitetu Rijeka nije građen da bi bio bolnica. Centralna bolnička zgrada, u kojoj se nalaze najveće klinike kao što su Interna i Kirurgija, nije se nikad niti pokušala restrukturirati da bi zadovoljavala prostorne uvjete koje bi ustanova koja se zove bolnica morala imati. I bez striktnog čitanja Pravilnika jasno je da prostori, u kojima se na pedesetak bolesničkih kreveta nalazi po jedan muški i jedan ženski derutni sanitarni čvor sa po tri WC školjke i jednim tušem, ne zadovoljavaju civilizacijski minimum i ispod su ljudskog dostojanstva. Radeći u toj bolnici, više od 20 godina, bio sam svjedokom da je to o čemu govorim vidjelo čak šest ministara zdravstva ili zdravlja, da su kroz sobe s 8 ili 6 kreveta neperivim parketima prošli u ministarskim delegacijama ili njihovoj pratnji mnogi, koji su morali vidjeti da ovo ne može biti bolnica. Mnogi su to i rekli, napuštajući zgradu, rukujući se s nama koji ovdje svakodnevno radimo i uz osmijeh, svaki nam puta ostavili tračak nade da će upravo oni nešto učiniti – zbog empatije, političke odgovornosti ili nečeg trećeg. No, nije se dogodilo ništa.
U dva navrata, veljači 2007. i krajem 2012. Komisija za stručni nadzor Hrvatske liječničke komore boravila je na Internoj klinici lokaliteta Rijeka i oba puta naglasila u svojim izvješćima da se ovdje medicina radi u neadekvatnim prostornim uvjetima, da su prioritet građevinski radovi koji bi se omogućili sobe s manje kreveta i sa sanitarnim čvorovima, da higijensko sanitarni uvjeti ne udovoljavaju niti minimalnim propisanim standardima, te da je unatoč uvažavanja prostornih i financijskih mogućnosti nužna žurna izmjena zatečenog stanja zbog kvalitete zdravstvene skrbi za pacijente te boljim uvjetima rada za liječnike koji ih zbrinjavaju.
Potez pera
Spadate u one koji stalno donacijama opremaju odjel, do koje mjere to može popraviti stanje, i što je najkritičnije ?
Jedinstvo stavova
Možete li rad u smjenama organizirati bez utjecaja na obujam posla, liste čekanja, nastavu, edukaciju specijalizanata?
– To je još jedno vrlo osjetljivo pitanje koje se, čini mi se, ne shvaća na pravi način. Činjenica je da su bolnički liječnici, grupacija koja je, za razliku od većine drugih zaposlenika koje plaća država mjesečno do sada radila 50, pa i 100 sati više od ostalih kojima radni tjedan traje od ponedjeljka do petka. Isto tako, bolnički liječnici jedina su visokoobrazovana struktura od koje se očekuje da je u tolikom broju na raspolaganju 24 sata na dan, kao i da nezaposlenih liječnika nema, te da nam u Hrvatskoj nedostaje nekoliko tisuća liječnika. U tim okolnostima sasvim je jasno, usklađivanje tjednog i mjesečnog broja radnih sati liječnika s regulativama EU kao i Zakonom o radu, odnosno Kolektivnim ugovorom predstavlja teško rješiv problem. Kako god rasporedili rad istog broja ljudi, zvali mi to smjene, dežurstva ili nekako treće, a da oni pojedinačno rade 50 ili 100 sati mjesečno manje nego dosad, posljedica će biti manje obavljenog posla, veće liste čekanja i liječnici koji će sada mnogo manje vremena provoditi u bolnicama i biti vjerojatno za to razmjerno manje plaćeni. Trenutno, zamjene za te ljude nemamo i u okvirima Hrvatske ih ne možemo niti stvoriti u narednih, najmanje 10 godina godina, čak i da već sutra udvostručimo broj studenata medicine. Kada govorimo o studentima medicine čini se da javnost ne shvaća kako obavezu održavanja nastave iz kliničkih predmeta imaju samo liječnici, koji su ujedno i profesori na Medicinskim fakultetima, a od kojih se također očekuje da svoj rad mjesečno umanje za stotinjak sati. Ako je za stvoriti liječnika subspecijalistu potrebno desetak godina, za stvoriti profesore koji će biti stručnjaci u svom kliničkom radu i edukatori novih generacija, u ovom trenutku deficitarnog liječničkog zvanja, potrebno je bar dvostruko vremena. Većina liječnika svjesna je da im s aspekta opterećenja, smanjenje broja radnih sati donosi određenu lagodnost, no da je takav sustav praktički neodrživ, s obzirom na potrebe bolničkih pacijenata te edukaciju specijalizanata i nastavu na Medicinskim fakultetima.
Koliko kritičnim ocjenjujete stanje u riječkom bolničkom zdravstvu?
– Odgovor bih sveo na dvije razine, a to su kronični problem riječkog bolničkog zdravstva s nejasnim naznakama za njegovo rješenje i akutno nezadovoljstvo koje se javlja u liječničkom sloju u Hrvatskoj. Kada oboje uzmete u obzir jasno je zašto se upravo problemi Rijeke apostrofiraju ovih dana.
Vidite li rješenja?
– Rješenja uvijek ima i možda je upravo sada pravi trenutak da ih snažnije dozovemo. Vjerujem da u Rijeci, postoji poprilično jedinstvo stavova svih koji su dio bolničkog zdravstvenog sustava ili su uže povezani s njim. Akademska zajednica želi integraciju bolničkog zdravstva, visokog obrazovanja i ulaganja u tehnološki razvoj kroz privredne subjekte medicinskog profila s mogućnošću stvaranja visokoobrazovanih stručnjaka i projekata. Građani, potencijalni korisnici usluga ovog sustava, zasigurno se ne žele jednoga dana liječiti u Zagrebu ili Puli. Ipak, na kraju o svemu odlučuje politika, i mislim da nema razumnog političara koji će reći da nam nova bolnica ne treba, no to da nam treba i da zaista više ne možemo čekati, očekujemo da kažu puno glasnije.
