RIJEKA – S vjerom, nadom vjere pisao je fra Bonaventura Duda o danima koji su pred nama – blagdanu Svih svetih i Dušnome danu – u svojim mirogojskim šetnjama, knjizi »Ja Bogu povjerih svoj štap«. Zapisao je i ovo: »Kao svi naši blagdani, i ovo su dani ne smrti nego života. Osvjetljuju svojim bljeskovima mučnu ljudsku egzistenciju, ‘naše trude i pute, naš život i smrt’, kako veli stara molitva. Sljubljuju se kršćanski blagdan Svih svetih i sveljudski Dušni dan ili Dan duša. Sjećaju nas tolike naše braće ljudi, velikih trudbenika, što pregnuše da se u punini ostvare. Da ostvare i sebe i svijet. I to, često mučenički samoprijegorno, ulažući se u rast, u slobodu, u napredak pojedinaca, zajednica, naroda, svega čovječanstva…«

Odlaskom na groblje, na groblja, do posljednjih počivališta naših voljenih, i mnogih drugih s kojima smo dijelili dio svojega životnog puta, i u nama nerijetko izranjaju takve misli. Kada smo jučer prijepodne po novinarskom zadatku upućeni na tri najveća riječka groblja, i par riječi tamo izmijenili s nekolicinom sugrađana – koji su, kao i mnogi drugi, došli urediti grobove svojih dragih, donijeli cvijeće i svijeće, i uz grobnice tiho stajali u svojim mislima – nismo se mogli oteti dojmu da i oni u sebi nose, znajući ih ili ne znajući, te misli patera Dude.

Drevna kapela

Novo prostrano, nesagledivo Centralno gradsko groblje Drenova, kako čitamo na web stranici KD-a Kozala, otvoreno je za javnost 1988. godine. Na njemu je i drevna kapela Svih svetih, smještena na najvišoj točki brežuljka Obrša, izgrađena 1575. godine, i uz nju su jučer prijepodne prošle stotine. Uz sam ulaz na to groblje, s desne strane u zelenilu leži Aleja branitelja Domovinskog rata. Prva sahrana u Aleji, navodi ista stranica, bila je 18. prosinca 1991. godine. Ovih je dana ta Aleja, u kojoj zahvalu i molitvu izrečemo svi, ispunjena cvijećem, pred grobovima branitelja svjetlucaju svijeće, i tamo i ovih dana, kao i svake godine, s pijetetom i zahvalnošću dolaze i mnoge delegacije.
Na prilazu groblju Drenova među mnogim prodavačima cvijeća jučer je bila i Zvjezdana Šebelja sa svojim OPG-om iz Viškova. Stojeći usred svoga polja – tepiha raznobojnih krizantema, rekla nam je da su posjete groblju počele već u 7 sati, kada je i ona otvorila svoje prodajno mjesto. I sumira da će u velikom broju ljudi dolaziti cijeli dan, s malim zastojem od 12 do 13 sati, pa sve do prvoga mraka.

– Tako je bilo i prethodna dva dana, a bit će još dva-tri dana. To su ti dani kada svi dođemo urediti grobove svojih dragih. Išla sam spavati u 3 ujutro, jer sve je trebalo za danas pripremiti, sve ukrcati u kombi, a ovdje sam bila već u 7 sati. Ove su krizanteme rasle mjesecima, već u šestom mjesecu smo ih presadili u veće lonce i svaki dan njegovali do danas. To tako mora biti, zaključila je.
Kod središnjeg križa na Drenovi susreli smo Riječane, supružnike Milenu i Milana Dautović.

– Došli smo se pomoliti i kod središnjeg križa zapaliti svijeću za sve naše koji nisu pokopani na nekom od obližnjih groblja, i koje ne možemo posjetiti. Već smo bili kod naših bližnjih koji su ovdje pokopani. Da, ovo su i dani zajedništva s našim pokojnima. Suosjećamo i molimo se. Redovito dolazimo tijekom cijele godine, i na godišnjice naših dragih, pred Božić, pred Uskrs, na ove blagdane, i češće, rekli su.
Već ujutro je na Drenovi pomalo bila i prometna gužva, iako su prometni redari sve marljivo upućivali. Slična prometna slika bila je i na Kozali, s parkiranjem u ulicama oko groblja.

Foto Hrvoje HODAK

Iznimna vrijednost

I na kozalskom groblju, uz crkvu sv. Romualda i Svih Svetih, već su ujutro kod mnogih grobnica bile obitelji ili ponetko sam; neki su uređivali, neki pažljivo slagali cvjetne aranžmane, raspoređivali i zapalili svijeće. Kao i na Drenovi, tako i na Kozali, ljudi su stalno dolazili s cvijećem u rukama, poneki brzo, poneki polaganim hodom prolazili stazama prema posljednjem počivalištu svojih.

Na groblju Kozala, na kojem se Riječani pokapaju, kako piše dr. Radmila Matejčić u knjizi »Kako čitati grad«, od oko 1840. godine, mnoge su stare grobnice, stari mauzoleji djela iznimne umjetničke i spomeničke vrijednosti. I možda je na tom tragu dovoljno spomenuti djela velikog kipara Ivana Rendića. Groblje na Kozali je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske i osim groblja kao cjeline, čitamo na portalu DK-a Kozala, na listu zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske pojedinačno su uvršteni mauzoleji Gorup, Manasteriotti i Whitehead.
Na tom smo groblju zatekli i skupinu mladih – Vijeće mladih Benčić s njihovim voditeljicama – koje je s grobljem i njegovim umjetničkim djelima na otvorenom, pa i onda i dobrim dijelom riječke povijesti, upoznavao povjesničar umjetnosti prof. Theodor de Canziani. Poslušali smo ga pred mauzolejem koji je izgradio Ivan Rendić, na kojem su, već teško čitljiva, ispisana prezimena onih koji su tamo davno pokopani – Bartollich i Nicolaides.

– Nicolaides bio je grčki konzul, i turski konzul u Rijeci, rođen u Istanbulu, a živio je u turskoj kući na riječkoj tržnici i bio je važan i bogat čovjek. Ovdje je pokopana i njegova supruga, Riječanka Bartolich – Gellettich. Nažalost, njihova grobnica je danas malo uništena, a tako je zato što nema nasljednika te obitelji koji bi grobnicu dalje održavali, uputio je mlade, a i nas de Canziani.

Primjećujemo da su i neke druge grobnice na kozalskom groblju doživjele istu sudbinu, da ih nitko više ne posjećuje, i da im je potrebna restauracija. U jednome nizu starih grobnica susreli smo supružnike Bosiljku i Igora Kalčić, Riječane.

– Ovdje je grob supruginih roditelja, a kod mojih smo već bili. Ovo danas je pretposjet, a kako će vjerojatno na Svi svete padati kiša, sutra ćemo doći s unukama. U mislima smo s našima koji su otišli. Samo neka svi idu po redu, rekli su Bosiljka i Igor Kalčić.
Na Kozali smo upoznali i Riječanke Luciju Schrobogna Malner i Carmelu Poljanić – susrele su se kod središnjeg križa, a prethodno pohodile grobove članova svojih obitelji.

– Dolazim svaki tjedan. Ovdje su moji roditelji, moji biznoni, moj muž, svi moji dragi. Molim se, zapalim svijeću. A ovo su posebni dani, dani kad svi posjećujemo svoje pokojne, ali i kada susretnemo ljude koje odavno nismo vidjeli. To je oduvijek tako, rekla je Lucija Schrobogna Malner, podsjetivši da je blagdan Svih svetih blagdan svih koji su sveti, i proglašeni i neproglašeni, a da je Dušni dan, 2. studenog, dan svih pokojnih, dan molitve za njih.

Kulturno dobro

Na internetskoj stranici KD-a Kozala doznajemo da je 3. lipnja 1901. godine, dakle prije 120 godina, službeno otvoreno novo općinsko groblje na Trsatu, na sadašnjoj lokaciji. I ovo je groblje zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, i ovdje je više radova kipara Ivana Rendića, ali i mnoga djela »lokalnih kipara i klesara, kakvi su bili Rude i Vinko Matković, klesarska obitelj Širola, Antonio Marietti i drugi«.
Posjete grobljima ponekad donesu i susrete s članovima šire obitelji, poznanicima i prijateljima, a pogotovo je tako u ovakve dane kada mnogi doputuju upravo zato da bi pohodili grobove svojih dragih. Prolazeći trsatskim grobljem, pred jednom starom obiteljskom grobnicom susreli smo mnoštvo i mlađih i starijih, i čuli riječi jedne gospođe: »A ovdje su naši zajednički bižnonići«.

Elena Srok i njezina majka Marija Škerjanc na trsatskom su groblju jučer uređivale obiteljsku grobnicu, a prethodno su posjetile i uredile grob nonića na Kozali.

– Dolazimo redovito, jer nam je važno doći ovamo. Tata je umro prije tri godine i imamo potrebu dolaziti, jer tako se i mama i ja osjećamo bolje. Dolaskom se na neki način podružimo s našim bližnjima, pomolimo se, rečemo koju riječ. Samo su lijepe uspomene ostale u sjećanju. Ovo su i dani zajedništva obitelji, da se prisjetimo svega onog lijepog što su nam naši dragi koji više nisu s nama dali i što su ostavili u nama, rekla je Elena Srok.

Zaključujući dan padaju nam na pamet i riječi suvremenog pjesnika, svećenika dr. Antona Tamaruta: »Postoje dani i doživljaji kada snažnije nego inače osjećamo da je smrt kao ona crta razgraničenja koja nevidljivo i nečujno prolazi između nas i dijeli vrijeme od vječnosti, žive od mrtvih, postala crtom susreta, mjestom dodira i razmjene.« I još je o danima koji slijede zapisao: »Možemo reći da su to dani svojevrsnog egzodusa, izlaska iz sebe i ulaska u one koji samo prividno žive izvan nas. Oni su naš i mi njihov naravni dio. Oni svoju cjelinu imaju u nama, kao što i mi svoju nalazimo u njima.«