Ne postoji za mene budućnost, ne postoji planiranje, maštanje o nečem što ćemo zajedno osmisliti ili realizirati. Za mene postoji samo danas. I želja da i sutra budem tu, koliko-toliko sposoban biti od emocionalne koristi svojoj obitelji, svojim prijateljima, ljudima koje volim.

Ono što me kao osobu, i ne samo zbog toga što se ja nalazim u jako teškoj zdravstvenoj situaciji, nego i zbog nemalog broja ljudi koji se nalaze u stanju sličnom mojem, posebno užasava je to što živim u sredini, a riječ je o jednom od najbogatijih krajeva Hrvatske, koja nije u stanju pronaći i urediti prostor u kojem bismo mi, kojima je klasični život apsolutno nemoguć, bili zbrinuti.

U kojem bismo dostojanstveno mogli živjeti ono koliko nam je dano, koliko nam je preostalo. To naše danas. I sutra, koliko god da ga bude, jer teško da se radi o mnogim godinama u kojima ćemo biti ovdje među vama.

Ugodan prostor obnovljene stare fiumanske kuće smještene na Kozali, na impresivnom prostoru iznad kanjona Rječine. A tuga, muka do neba.

Đani Jakovac, čovjek u jako dobrim pedesetim godinama života, a od čitavog tijela »radi samo glava«.

Njegovi zdravstveni problemi počinju još 1999. godine, dok mu je prije 15 godina dijagnosticirana – multipla skleroza.

– Da, ali nažalost, bila je to kriva dijagnoza. Sve do 2018. godine liječili su me kao osobu s multiplom sklerozom, da bi tada, zahvaljujući analizi jednog uglednog njemačkog laboratorija bilo ustanovljeno kako je sve moje zdravstvene probleme izazvala borelioza!

Bolest koju uzrokuje zaraza krpeljom! Krenulo je u lošem smjeru, kriva dijagnoza, krivo liječenje, tako da su na žalost bakterije učinile svoje.

I trajno, nepovratno mi uništile ovojnicu živaca što je danas, nakon 13 godina provedenih u kolicima, dovelo do skoro potpune oduzetosti.

Ono zadnje što gubim su ruke, tako da za neko vrijeme neću biti u mogućnosti koristiti ni mobitel koji je, morate priznati, ljudima poput mene mnogo više od informativno-zabavnog uređaja, pojašnjava nam Đani svoju situaciju.

Bespomoćnost

Zbog stupnja gubitka funkcionalnosti, kao i zakonske mogućnosti korištenja osobnog asistenta na samo osam sati, ne cjelodnevno, jedini izlaz koji vidi je smještanje u adekvatnu ustanovu.

– Ma gledajte, asistenti i moj aktualni divne s osobe.

Pomažu u svemu, od samo mojih potreba do kuhanja i zajedništva kroz razgovore, ali tu je samo osam sati radnim danom.

Imam suprugu, vrlo krhku, jedva da joj je nešto više od 50 kila, i dva malodobna sina, jednom je tek pet godina, koji više meni ovakvom ne mogu pomagati. Ili da se grubo izrazim jer situacija mi je nažalost baš takva – manipulirati.

Ne samo zbog težine, nego i zbog tromosti tijela koje se 13 godina jako slabo, a sad i nikako – kreće. Koje lagano odumire.

Kako bih i kad nema nikog imao pomoć, složili su se i dobri ljudi iz čak tri župe – Srca Isusova na Zametu, sv. Luke u Rukavcu i Marije Pomoćnice na Banderovu – svećenici koji također uskaču kad god treba, posebno vikendom, kad zakonski sustav misli da valjda nemam nikakvih potreba, ali sve je to nedovoljno.

Ono što me silno razljutilo i deprimiralo istodobno, zbog čega dižem svoj glas, na naš zahtjev za smještanjem u adekvatnu ustanovu, zapravo ne dobivam nikakav odgovor.

Saznajem, kako vi to kažete »off the record«, kako ne dobivam odgovor jer jedino mjesto gdje bi me se moglo smjestiti je u okolici – Zagreba!

Zamislite, Rijeka i Primorsko-goranska županija nemaju nikakvu mogućnost za smještanje nepokretnih ljudi poput mene, nego mogu dobiti samo socijalnu smrt i prije ove fizičke koja me proganja svakog dana!

Da, da, možemo vas »deponirati« 200 kilometara od kuće, pa dok potrajete, baš sam se tako osjećao kad sam to saznao. A moram u dom jer zakon u mom slučaju – zamislite imam gdje živjeti i nalazim se unutar obitelji – ne omogućava 24-satnu asistenciju.

I u redu, idem u dom, ali u svom gradu, tamo gdje će mi obitelj moći doći bez problema i gubljenja dana radi puta u posjet, gdje ću ja moći k njoj, vidjeti svoju djecu. I koliko god da sam u teškom fizičkom stanju – savjetom, lijepom riječju, ma samo pogledom punim ljubavi pomagati im u odrastanju, sugestivan je Đani.

Moglo bi se, ali…

Sugestivan, a u nama – bijes. Grad u kojem se godinama zna da će Dječja bolnica biti iseljena, prostor uz samo more s jako dobrom prometnom infrastrukturom, zemljište i objekti koji se samo poželjeti mogu – a u naravi prostor koji proždire podivljalo raslinje!

Dvije godine zatarabljen kako znatiželjnici ne bi vidjeli u što se pretvara.

K tome i prostor koje su tri talentirane riječke arhitektice itekako dobro osmislile, ponudile mu novi život u kojem bi Đani i njemu slični supatnici kroz život mogli živjeti s manje boli.

– Mnogim sam se poslovima bavio, najdulje sam bio poštar, ali i građevina me upoznala tako da mi je po prilici jasno za koliko bi se, i novca i vremena, ta lokacija mogla privesti svrsi. Svakako, mogla bi imati i komercijalne sadržaje što bi supstituirali, barem dijelom, ono što se na nas troši. I ništa. Moglo bi se dograditi i Dom umirovljenika na Kantridi, pa opet ništa.

Znate, koliko god da sam vam rekao kako u mojoj glavi ne postoji kategorija budućnost, borit ću se za sebe i za one koji u stanju sličnom mom tek dolaze. Borit ću se i bit ću glasan! Mada, vješto me eskiviraju.

Prije dva tjedna poslao sam mail nadležnom županijskom upravnom odjelu, jer naučio sam da borba mora imati pisani trag, ne samo sjećanje na uzaludno telefoniranje, ali ni slova. Ma ni onako, birokratski u frazama, čisto kulture radi, ništa, nikakvog odgovora, rezigniran je Jakovac.

Svi šute

I to u sredini koja se toliko trudi jer vjerojatno ni sama ne vjeruje onom što govori, poslati poruku kako je napredna, civilizirana, tolerantna, suosjećajna.

A nije, ma ni izbliza.

Tužna i bolna slika onog u što se kroz godine pretvorila Rijeka je upravo – Đanijava patnja. I ne, pritom ne mislimo »samo« na fizičku bol.

Ono kad ti srce krvari, kad boli, a nema tablete koju za to možeš uzeti. Przničavi grad koji je godinama vodio besmislene ideološke ratove, radio svakakve podvale kako bi onim drugima napakostio. Koji su se silni milijuni potrošili na sulude ideološke konflikte! Kolika se golema sredstva bacaju u nezasitne birokratske bezdane, a sve se oko nas – raspada.

I koliko god možda i možemo progutati nebrigu i zapuštenost od najzapadnije točke obale pa sve do druge strane koju simbolizira devastirani »Park« na Pećinama, od onog jadnog, razvaljenog i propasti prepuštenog »Galeba« za vrijednost čije se obnove moglo izgraditi desetak tisuća četvornih metara korisnog prostora, devastaciju Dječje bolnice nemoguće je u miru i tišini progutati.

A opet – ni glasa.

Jer Rijeka je grad u kojem se prosvjeduje kad netko želi nešto graditi, baš kao što je Rijeka grad u kojem se šuti kad nešto što je naše – propada.

Uz uvažavanje svih ljudskih prava, želja, odabira i prohtjeva – a kad će se konačno hodati za Đanija i njemu slične ljude? Kad će se osobe s poteškoćama prestati tretirati kao potencijalne lažove i prevarante, jer zakoni nam prečesto baš tako zvuče?

I da, dragi naši politički čelnici, bivši, sadašnji i budući, možete li nam odgovoriti – a koja je Đanijeva boja u zastavama oko kojih se toliko strasno svađate i vrijeđate?

– Kako sad stvari stoje u mojoj Rijeci i mojoj Primorsko-goranskoj županiji, moja je boja – crno mi se piše. Što prije odem, manje mailova i potrebe da se na njih odgovori, zaključio je Đani naš razgovor.

A bilo je tako lijepo, tako toplo i sunčano jutro.

Iz, s puno ljubavi obnovljene stare fijumanske kuće, rasprostirao se jednako takav pogled na Rijeku.

Da se barem ta ljepota pogleda ne mora spuštati do realnosti u kojoj se grad danas nalazi. Do grada kojeg – baš kao što to čini priroda s Dječjom bolnicom – proždiru jal, podmetanja i brutalno vrijeđanje.

Mora li Đani, tamo negdje oko Zagreba, umrijeti da bi netko, u toj toliko »tolerantnoj« i »samilosnoj« Rijeci shvatio kako je uistinu krajni čas da se kaže – e, sad je dosta!