Kanoćal

Damir Cupać: Turpija i pomična mjerka

Damir Cupać

Ilustracija / Snimio Vedran KARUZA

Ilustracija / Snimio Vedran KARUZA

Uobičajena je pojava da se brojevi mobitela majstora dilaju kao da se dila suho zlato



Društvo koje nema dovoljno majstora, obrtnika, zanatlija, ili kako god nazvali vodoinstalatere, keramičare, zidare, varioce, stolare, kuhare, električare…, ne čeka sjajna sudbina. Dapače. Još je crnja sudbina društva koje majstore ne plaća adekvatno pa oni lijepo krenu put Europske unije kako bi dvostruko naplatili svoja znanja i vještine. Zato je uobičajena pojava da se brojevi mobitela majstora dilaju kao da se dila suho zlato. Hoćeš-nećeš kad-tad rikne perilica, otkrhne se pločica, pukne cijev za vodu, zaštropa se kanalizacijski odvod, zašteka internet, vrisne računalo, pa ti nađi dobrog majstora. Džabe skuhana kava, džabe pivce u frižideru, džabe ljubaznost i crveni tepih ispred vrata kojim se dočekuje njegovo kraljevstvo majstor kada majstora nema. Od takvog tužnog društva još je tužnije ono koje ne želi shvatiti koliko su takvi kadrovi potrebni. U zadnjih šest godina ono što mi kao društvo nismo shvatili, premostili smo shvaćanjem Europske unije. Koja je izdašno financirala stipendijama deficitarna zanimanja. S 1.800 kuna mjesečno. Taj novac je dilalo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja kako bi što više učenika upisalo strukovne škole. I sada je krepala krava jer je EU rekao dosta.



U resornom ministarstvu pojašnjavaju da se sredstva za provedbu projekta »Stipendiranje učenika u obrtničkim zanimanjima« osiguravaju iz Europskog socijalnog fonda, temeljem Operativnog programa »Učinkoviti ljudski potencijali«.



– Na novinarski upit hoće li te mogućnosti ikad više biti, u Ministarstvu ne znaju, a škole, koje su već uvelike krenule s pripremama za upise i rade kampanju među ovogodišnjim osmašima kako bi ih motivirale za svoje programe, razočarano su se pozdravile s prilikom da budućim učenicima mogu obećati izdašnu stipendiju. Takvih je stipendija do sada dodijeljeno više od 8.700 u ukupnom iznosu od 162 milijuna kuna, a istodobno, gospodarskim subjektima koji izvode naukovanje dodijeljeno je 940 potpora u ukupnom iznosu većim od 69 milijuna kuna, napisala je kolegica Ingrid Šestan Kučić. Netko pametan bi mogao primijetiti da ne trebaju nikoga čuditi europska sredstva kada se njima ionako financiraju kadrovi koji će, nakon što odrade što odraditi moraju, zbog stipendije kod nas, ionako put neke od zemalja EU-a. I neće biti u krivu. Teško je shvatljivo da hrvatska resorna ministarstva nisu u stanju sama osmisliti program kojim bi se financirala deficitarna zanimanja. Čovjek se zapita pa tko određuje prioritete i ako nije prioritet obrazovati mlade ljude u strukovnim školama kako bi imali kvalitetne majstore, pa što je onda prioritet. Možda dodjela poticaja poduzećima, a kako to funkcionira u praksi, bit će poznato iz iskaza bivšega ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta i bivšega ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata. Koji je trenutno u istražnom zatvoru u Remetincu.





No, da ima smisla upisati strukovnu školu, svjedoči i životno iskustvo. Imao sam sreću četiri godine školovati se, kako se tada to zvalo, u CUO ETK, Centru usmjerenog obrazovanja elektrotehničkih kadrova. Jedina nesreća je bila što me to, nažalost, nije zanimalo. Oni koji su imali afinitet za takva znanja, danas su sretni ljudi. Već na prvoj godini moglo se razvrstati levate, tipa ja, od onih koji imaju zlatne ruke. Čistilište je bilo na praksi kod profesora Cvetkovića koja se uredno odrađivala u radionici gdje bismo dobili neku metalnu pločicu, turpiju i pomičnu mjerku. Taj je komad valjalo obraditi u skladu s nacrtom i svesti ga na zadane dimenzije, ili kako bi profesor Cvetković rekao: »Doteraj na meru«. Koliko god su se neki trudili, pomična mjerka je pokazivala da smo promašili nekoliko milimetara visine ili dužine, ili oboje, kao u mom slučaju. Uz to, trebalo je odraditi i praksu nakon škole, za što se u onom crnom socijalizmu nešto i plaćalo. Mene je dopala praksa u zgradi pošte na Kozali, u stvari u neboderu, a upoznao sam se i s popravkom elektronike u Elektromehanici. Sve je to trebalo proći kako bi se utvrdilo kakve tko ima ruke. U mom slučaju utvrdilo se da imam dvije lijeve i za turpijanje i za lemljenje pa je profesionalni put krenuo u nekom drugom smjeru. Ali svaki put kada obilježavamo obljetnicu mature, nekako mi se čini da su najsretniji oni koji su u prvom razredu CUO ETK-a znali raditi s turpijom i pomična mjerka im je pokazivala točne dimenzije. Uvijek mislim da je sreća proporcionalna znanju turpijanja.