Kanoćal

Damir Cupać: Pismo u prazninu, u mrak

Damir Cupać

Foto Goran Kovacic/PIXSELL

Foto Goran Kovacic/PIXSELL

Nije se dogodilo da se nekako potrefi da naletim do kazališta i sretnem Miru Furlan. I da kažem žao mi je zbog svega što ste proživjeli. Danas još više žalim jer sam gotovo 30 godina nakon što je objavljeno u Danasu pročitao pismo Mire Furlan, pročitao sam ga jer je opet objavljeno u povodu prerane smrti Mire Furlan



Jesen 1991. godine bila je jedna od najgorih jeseni u mom životu. Rat je bjesnio, stari je ostao bez posla, brat nije radio, ja sam kao studirao, a preživljavali smo od mamine plaće koja je bila smiješna. To znači da ni za cigarete nisam imao. Nije bilo ni dinara za tjednu štampu koju smo znali kupovati. Prije svega Danas. Petkom bi se kupio Novi list, a za sve ostale informacije tu je bila Hrvatska televizija. I ponekad neki stari broj Ferala ili Globusa koji bi mi ostavio Branko nakon što bi on sve iščitao.


Te jeseni 1991. godine nisam ni znao za pismo Mire Furlan koje je objavio Danas 5. studenoga 1991. godine, a kamoli da sam ga pročitao. Mira Furlan jedna je od onih osoba koje su nestale iz naših života tih ratnih godina. Kao što su iz naših života nestajali prijatelji koji su 1991. godine promijenili adrese prebivališta. Neki od njih nikada mi nisu nedostajali, a neki mi nedostaju još i danas. I uvijek će mi nedostajati, kao što će mi nedostajati i Mira Furlan. I kao glumica i kao čovjek.


Ne znam točno koje godine, ali čini mi se da je to bilo sredinom 90-ih kada sam prvi put pročitao nešto o Miri Furlan i saznao da je sa suprugom Goranom Gajićem otišla u SAD. Gotovo sam plakao dok sam čitao njezinu tužnu ispovijest o izgubljenom stanu koji je u Zagrebu naslijedila od bake, o otkazu u zagrebačkom HNK-u, o svom onom bačenom kamenju na nju i svim onim uvredama koje je morala slušati na telefonskoj sekretarici i trpjeti. Jer Mira Furlan nije ljude dijelila na naše i njihove i to je bio njezin najveći grijeh, grijeh nesvrstavanja u nacionalni tor što je bio jedini većini prihvatljivi obrazac ponašanja.




Miru Furlan prvi put sam vidio kada sam s ekipom išao na Brijune. U Fažani je ušla na onu skelu kao i svi mi ostali. Imala je crnu pelerinu koja ju je činila još sitnijom nego što je bila. A uvijek sam je potpuno drugačije zamišljao. Netko tko je toliko velik ne može biti tako sitan i skroman kao što je ona bila. Gledajući je krajičkom oka onako skromnu, shvatio sam da su je njezino srce i duša pretvarali u glumačku divu koja je sjajila s kazališnih dasaka ili s filmskog platna. Nije mi palo na pamet prići joj i reći joj da mi je žao zbog svega što je prošla.


Jednostavno, imao sam strahopoštovanje prema sitnoj ženi u crnoj pelerini i njezinu diskretnom osmijehu koji je davao posebnu draž toj večeri na skeli dok smo plovili prema Malom Brijunu. Imao sam još jednu priliku za ispričati se Miri Furlan. Kada je došla u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeku. Drug Mišo radi u kazalištu i na cugi mi kaže da je došla Mira Furlan. Pitam ga kakva je. Ono, ful normalna, majke mi, odgovorio je Mišo. Kako sam mu zavidio što je imao priliku svakog dana biti u njezinoj blizini, pozdraviti je, popričati s njom. Nije se dogodilo da se nekako potrefi da naletim do kazališta i sretnem Miru Furlan. I da kažem žao mi je zbog svega što ste proživjeli.
Danas još više žalim jer sam gotovo 30 godina nakon što je objavljeno u Danasu pročitao pismo Mire Furlan, pročitao sam ga jer je opet objavljeno u povodu prerane smrti Mire Furlan.


– Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem. Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedest država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga? Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca. Takvom čovjeku ću biti zahvalna, završava svoje pismo napisano 1. studenoga 1991. godine u Beogradu Mira Furlan.


Pročitao sam ga čista srca, a mnogi ni danas to ne mogu i mnogi su još jednom uzeli kamen i bacili ga na Miru Furlan. Mnogi i danas ne žele izaći iz šablone naši i njihovi, mnogi koji su šutjeli 1991. godine šute i danas. I čekaju da neka nova Mira Furlan kupi kartu u jednom smjeru za Ameriku jer će im jedino tada biti lakše u konformizmu koji im je okovao kamena srca, jedino tada će se prestati bojati svoje osrednjosti i ispraznosti.