Svojim pristupom u knjizi »Kako čitati grad« Radmila Matejčić uspjela je pomiriti starosjedioce i »prišliće« i dati im nešto zajedničko, a to je ljubav prema Rijeci, prema korijenima. Knjiga je pisana s velikom strašću tako da se čitatelj može identificirati s gradom u kojem živi
RIJEKA Dokumentarni film »Čitanje grada« multimedijalne umjetnice Danice Mračević Jurišić premijerno će biti prikazan u Art-kinu »Croatia« u četvrtak u 20 sati. Služeći se knjigom »Kako čitati grad« Radmile Matejčić redateljica se bavi paralelama postanka Rijeke i života poznate riječke arheologinje i povjesničarke umjetnosti. Dokumentarni film s elementima animacije obiluje materijalima, fotografijama i starim filmovima iz obiteljske baštine. U filmu je prikazan i, do sada nikad objavljen, filmski zapis iskapanja antičkih termi kod Kosog tornja 1968. godine koje je snimila Radmila Matejčić.
Scenarij i režiju filma »Čitanje grada« potpisuje Danica Mračević Jurišić. Za fotografiju je zaslužna Iva Kraljević, a za glazbu bend »Sjekire«. Film je sufinanciran sredstvima Grada Rijeke i HAVC-a temeljem Sporazuma o suradnji u jačanju lokalnih filmskih kapaciteta. Film je nastao u koprodukciji s »Fade inom«.
U svom filmu Danica Mračević Jurišić prati grad Rijeku na specifičan način – kroz profesionalni angažman i emotivno vezivanje. Sudionici u filmu su kćeri Radmile Matejčić – Jasna Gobić i Petra Jurišić, zatim Igor Žic, Franjo Butorac, Marina Vicelja Matijašić, Daina Glavočić i drugi.
Terapeutski učinak
Na konferenciji za medije voditeljica Art-kina »Croatia« Slobodanka Mišković podsjetila je na riječi Aljoše Pužara da je krajem 1980-ih godina Rijeku obilježio veliki pokret čitanja grada, koji se na neki način nastavlja i danas, ali u drugačijim ekonomskim i političkim okolnostima. Filmovi s riječkom tematikom, koje podupire Grad Rijeka, svojevrsni su pokret snimanja grada – osvrnula se Mišković.
Povjesničar umjetnosti Igor Žic istaknuo je da je Radmila Matejčić za Rijeku možda i najvažnija kulturna djelatnica, koja je s knjigom »Kako čitati grad« pokušala napraviti obiteljski album Rijeke te sačuvati urbanu memoriju grada.
Kći Radmile Matejčić, Petra Jurišić, prisjetila se svoje majke, rekavši da je ona u duši bila Bosanka, po temperamentu Mađarica, a po radišnosti Primorka. Ovim povodom razgovaramo s Danicom Mračević Jurišić.
Kako je nastala ideja za vaš film?
– Radmila Matejčić je osoba s kojom sam se na razne načine susretala dugi niz godina – najprije u srednjoj školi kad sam čula za knjigu »Kako čitati grad«, potom na Filozofskom fakultetu (nekad Pedagoškom) gdje je Matejčić predavala. Spletom okolnosti ona je i baka moga supruga te prabaka moga sina. Pored znanstvenih istraživanja i arheoloških iskapanja, Radmila Matejčić napisala je relevantnu knjigu »Kako čitati grad«, koja je bila bitan segment u životu Rijeke krajem osamdesetih godina. Ona je tom knjigom napravila jednu poveznicu – dala je nešto zajedničko svim građanima Rijeke.
Ovaj grad oduvijek je bio specifičan zbog svojih seoba i migracija. Od antike do danas Rijeku su obilježile burne promjene. U tom smislu ja sam u knjizi »Kako čitati grad« otkrila jednu drugu dimenziju – ona ima i terapeutski učinak. Svojim pristupom Radmila Matejčić uspjela je pomiriti starosjedioce i »prišliće« i dati im nešto zajedničko, a to je ljubav prema Rijeci, prema korijenima. Knjiga je pisana s velikom strašću i emotivnim angažmanom, tako da se čitatelj može identificirati s gradom u kojem živi i zaljubiti se u njega.
Kutija puna »super osmica«
U filmu sam pokušala napraviti sličan emocionalni odnos. Na neki mi je način bliska i životna priča Radmile Matejčić, koja je rođena u Banjoj Luci. I ona je bila »prišlić«, Bosanka. Ja sam rođena u Sarajevu i 1992. s izbjeglicama dolazim u Rijeku. U tom smislu čitanje knjige »Kako čitati grad« jako mi je pomoglo. To je knjiga koja mnogo može učiniti za Riječane, ali i za došljake. Radmila Matejčić napravila je svojevrsnu recepturu kako pomiriti kulturalne razlike i raznolike sastavnice Rijeke. Riječku sudbinu obilježili su ljudi koji odlaze iz grada i oni koji u njega dolaze. Ovim filmom na neki je način zaokružen i moj odnos prema Rijeci.
Kako je film koncipiran?
– U filmu sam okupila ljude iz obiteljskog kruga Radmile Matejčić i one koji su s njom na neki način surađivali. Dopustila sam im da daju svoje impresije. Tetu Radu, kako su je od milja zvali, nisam nikad osobno upoznala, ali sam tijekom obiteljskih okupljanja prepoznala njenu osobnost, duh i energiju.
Ovo je moj prvi dokumentarni film za koji sam sama radila animacije. To su kratki uratci koji pokušavaju prepričati život Radmile Matejčić. Moje istraživanje bilo je usmjereno na samu srž njezinoga rada, na njenu motivaciju i odnos prema ljudima. Tijekom istraživanja otkrila sam kutiju punu »super osmica« koje je snimila Radmila Matejčić. To su obiteljski zapisi, ali i važne snimke arheoloških iskapanja.
Da li film daje i viđenje Rijeke danas, odnosno neku vrstu kritičkog komentara?
– Činjenica je da je Rijeka dvadeset godina unazad industrijski propala. Kada spomenemo »Harteru«, više nitko ne pomisli na tvornicu papira koja je držala dva posto svjetske proizvodnje papira, nego na trodnevni glazbeni festival koji se odvija u zapuštenom prostoru bivše tvornice. Rijeka je postala i nepovjerljivija prema ljudima koji dolaze, što se može pripisati i zadnjem ratu. Opet su nakon rata neki odselili, a drugi doselili u grad. Rijeka je nekako izgubila pravac, identitet i duh koji je živio osamdesetih godina.
Ovaj film bi trebao biti podsjetnik na Rijeku nekada. Nadam se da će i on uspjeti terapeutski djelovati, kao što je nekad djelovala knjiga »Kako čitati grad«, te pomiriti Rijeku iz prošlosti s ovom danas. U filmu sam okupila interesantne ljude koji iznose svoja mišljenja i viđenje Rijeke, pa i ona s kritičkim predznakom. Kad osvijestimo što je bilo, možda bismo drugačije vrednovali i sebe i grad u kojem živimo.
