Prije pola stoljeća »3. maj« je osigurao opremljene radionice za radni trening osoba sa smanjenom radnom sposobnošću i na tom je konceptu izrastao današnji Centaroprema RE&ZIN u kojem su osobito ponosni jer se čak 70 do 80 posto njihovih rehabilitanata zapošljava u roku od godine dana nakon rehabilitacije
RIJEKA Danijel Zahtila radio je kao konobar i sommelier u hotelskoj tvrtki Maslinica u Rapcu. Bio je zadovoljan poslom, a nadređeni njegovim radom. No, u kolovozu 2010. godine Danijel je doživio tešku prometnu nesreću koja mu je izokrenula život i trajno ga prikovala za invalidska kolica. Njegova kralježnica bila je slomljena.
Uslijedio je dug medicinski oporavak i još duža prilagodba na novonastalu situaciju u kojoj je, prisjeća se Danijel, morao sve iznova učiti kako bi što manje ovisio o drugima. Više od dvije i pol godine proveo je na bolovanju.
– Htjeli su me poslati u mirovinu, ali ja nisam htio. Po prirodi sam hiperaktivan, ne mogu ne raditi ništa, priča danas ovaj tridesetjednogodišnjak. Tako je počela njegova priča sa stručnim timom riječkog Centra za profesionalnu rehabilitaciju, današnjim Centaroprema RE&ZIN, uz pomoć kojih je danas pri kraju obrazovanja za hotelsko-turističkog tehničara na Pučkom otvorenom učilištu u Puli.
Svoj obol Centar je dao i u profesionalnoj orijentaciji hrvatskih branitelja Domovinskog rata, koja se započela provoditi 1993. godine kada su počeli stizati prvi stradalnici Domovinskog rata. Više od 1.100 branitelja iz Primorsko-goranske, Ličko-senjske, Zadarsko-kninske, Istarske, Karlovačke, pa i Dubrovačko-neretvanske prošlo je kroz postupke profesionalne orijentacije Centra dok ih je profesionalno rehabilitirano njih 140, kojima su u pravilu stekli viši stupanj stručne spreme od polaznog.
Radni trening
Danijel je jedan od osam rehabilitanata koji su trenutno u programu Centra u Lošinjskoj ulici na Kantridi koji je nedavno proslavio 50. obljetnicu od svog osnutka. Centar za profesionalnu rehabilitaciju iznikao je 1964. godine u sklopu »3. maja« jer se ukazala potreba za zbrinjavanjem njihovih radnika kod kojih je, zbog teških uvjeta rada, došlo do smanjenja radne sposobnosti.
Tijekom tih 50 godina rada i djelovanja Centra obavljeno je više od 13.000 profesionalnih orijentacija dok se za više od 1.800 osoba s invaliditetom osiguralo njihov uspješan povratak u proces rada kroz profesionalnu rehabilitaciju za razne poslove u trgovini, ekonomiji, hotelijerstvu i turizmu, brodogradnji, građevini, elektrotehnici…
U Centru su posebno ponosni na činjenicu da se velik broj njihovih rehabilitanata uspio zaposliti, čak 70 do 80 posto u roku od godine dana po završetku rehabilitacije. Samih početaka rada Centra, čiji je glavni pokretač i prvi voditelj bio Arduino Lovrinović, danas se prisjeća umirovljeni liječnik, specijalist medicine rada Jordan Švagel, šef nekadašnje Zdravstvene stanice u »3. maju.
U analizi koju je Centar proveo ove godine i kojom je obuhvaćeno 48 rehabilitanata iz Primorsko-goranske, Ličko-senjske, Istarske i Karlovačke županije pokazalo se da je njih čak 38 ili 79 posto nalazi zaposlenje, od čega gotovo polovica ima neprekinut radni staž. Premda je od njihove rehabilitacije prosječno prošlo osam godina, njih 31 je i sada zaposleno. U prosjeku, rehabilitacija je započela u trideset i prvoj godini života i trajala je 19 mjeseci. Uspješno je završeno 26 prekvalifikacija, 18 dokvalifikacija te četiri usavršavanja odnosno osposobljavanja. Prema riječima socijalne radnice Đurđice Hribar, rezultati analize potvrdili su njihovu pretpostavku da rehabilitanti ne izostaju sa posla zbog bolovanja. Naime, njih 26 ih nikad nije izostajalo, a o tome koliko im se na bolje promjenio život svjedoči da se velika većina, blizu 91 posto, izjasnilo da je upravo profesionalna rehabilitacija dosta ili iznimno zaslužna za njihov kvalitetniji život.
Učili od njih
U cijeloj tadašnjoj državi nigdje nije bio poznat takav pristup profesionalnoj rehabilitaciji i upravo je na tom konceptu stasao kasnije nadaleko poznati Centar za profesionalnu rehabilitaciju »3. maj« u kojeg su, osobito kad se preselio u nove prostore izvan brodogradilišta, dolazili brojni pojedinci i delegacije stručnjaka iz tadašnje države i inozemstva kako bi učili na našem primjeru, prisjeća se dr. Švagel, već 25 godina u mirovini.
Naslijeđe »riječkog modela« profesionalne rehabilitacije u Centru na Kantridi nastoje čvrsto zadržati. Unazad nekoliko godina uspješno su realizirali dva projekta sufinancirana bespovratnim sredstvima EU-a u iznosu od 205.000 eura. Njima je bilo obuhvaćeno 55 osoba s invaliditetom, a održan je i čitav niz radionica. Pripremljen je plan i program, kao i investicijska studija za osnivanje regionalnog centra za profesionalnu rehabilitaciju. U ovom trenutku, doznajemo od direktorice Lulić, pred potpisivanjem su ugovora za još jedan projekt pod motom »Šansa je u mojim rukama«, koji će se također sufinancira bespovratnim sredstvima iz fondova EU. Cilj ovog projekta je neformalna edukacija slijepih i slabovidnih osoba za zanimanja u zdravstvenom turizmu, pa ovom prilikom u Centru u Lošinjskoj ulici pozivaju sve takve osobe da im se jave kako bi se uključili u ovaj novi program.
Da je ta reputacija »riječkog modela« profesionalne rehabilitacije još uvijek poznata i upamćena, svjedoči i direktorica današnje Centaropreme RA&ZIN Ivana Lulić koju su Austrijanci za vrijeme njezinog boravka u Linzu, u sklopu jedne edukacije, pitali »Zašto vi sada dolazite učiti od nas, a mi smo nekad učili od vas?«
Tijekom pola stoljeća svog djelovanja Centar na Kantridi proživio je nekoliko transformacija, od samog imena, broja djelatnika, sporednih djelatnosti, društvenih i zakonodavnih okvira koji su određivali njegovo djelovanje, no model profesionalne rehabilitacije ostao je konstanta. A taj, takozvani »riječki model« zasnovan je, prije svega, na individualiziranom pristupu svakom polazniku, uz temeljnu postavku da za svaku osobu, bez obzira na njezin invaliditet, postoje poslovi koje može obavljati uspješno, bez opasnosti da joj se dodatno naruši zdravstveno stanje te da, u konačnici, rezultat tog rada ima i svoju tržišnu vrijednost. Djelovanje Centra oduvijek je bilo usmjereno da osobe sa invaliditetom treba integrirati u otvorenoj privredi, a tek iznimno u zaštićenim sredinama.
Kvotno zapošljavanje
Iako u Hrvatskoj oko 12 posto stanovništva čine osobe s invaliditetom, riječ je o još uvijek marginaliziranoj skupini u našem društvu koju pritom gorući problem nezaposlenosti i gospodarske krize u našoj državi dodatno pogađa. Zato se velike nade, pa tako i riječkom Centru na Kantridi, polažu u odredbe novog Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom kojim je obveza kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom proširena i na realni sektor.
– Od 1. siječnja 2015. godine svi poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika bit će dužni zaposliti određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih i djelatnosti koju obavljaju, napominje Višnja Rakin.
Ovu obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, doznajemo, poslodavci će moći ispuniti i na zamjenski način kao što je, primjerice, stipendiranje redovnog obrazovanja osoba s invaliditetom, primanjem na praksu učenika s teškoćama u razvoju, studenata s invaliditetom ili rehabilitanata ili, pak, sklapanjem ugovora o poslovnoj suradnji s osobom s invaliditetom koja se samozapošljava i sličnim, ali opet točno propisanim takve »zamjenske kvote«.
