Modeli su dekorirani raznim parolama, izjavama ili prepoznatljivim likovnim rješenjima koja se referiraju na konkretne postojeće umjetničke radove, stavove i ideje poznatih hrvatskih umjetnika. Služe kao komunikacijski i edukacijski instrumenti jer približavaju rad raznih umjetnika široj masi
U K.U.N.S.-u je u petak otvorena izložba angažiranih modnih fotografija i praktičnih oprava s porukama riječke dizajnerice Tajči Čekade koja u svome radu redovito povezuje dizajn, scensku umjetnost, performanse, fotografiju. Trideset fotografija nastalih u proteklih pola godine prikazuje modele u njezinim kreacijama koje su također izložene u K.U.N.S.-u, a predstavljene su i druge kreacije stilski vrlo slične onima s fotografija.
Gdje su snimane fotografije i tko se nalazi na njima?
– Fotografije su snimane u Vodovodnoj ulici, na Mlaci kraj svjetionika, u Torpedu, na raznim lokacijama oko Hartere, oko carinske zone i lukobrana, u Ulici Franje Račkog, na Podmurvicama, u centru grada, na raznim parkiralištima…. Neki od modela su glazbenik Josip Maršić, glazbenica i filmska umjetnica Ana Jurčić, multimedijalni umjetnik Damir Čargonja Čarli, povjesničar umjetnosti i viši kustos Branko Cerovac, multimedijalna umjetnica Jelena Germuth, književnik i novinar Davor Mandić, likovna umjetnica Andrea Knežević, umjetnica i restauratorica Ronina Rukonić, filmska umjetnica Maša Drndić, kulturologinja Barbara Babačić, itd…
Kako ste birali ljude koji će nositi vaše modele?
– Već sljedećeg tjedna, točnije 26. siječnja imam reviju i izložbu u Rojcu u Puli. Tjedan poslije sam s revijom u Zagrebu u klubu Gjuro 2. Uskoro ću raditi i neke zanimljive i jako kompleksne kostime koji se na sceni u dvije sekunde kompletno transformiraju i to u više navrata, za potrebe nastupa Giovannija Jakovca na Darfestu. Radit ću na kostimografiji za dva igrana filma tijekom 2013. godine. Uskoro započinjem s izradom nove kolekcije, a krećem i na proljetnu turneju s multimedijskom art skupinom »Gorgona nova«. Zajedno s njima radim performans/reviju »Gorgona«. Za sad imamo ugovorene nastupe u Zagrebu, Ljubljani, Puli, Sarajevu, Osijeku i Budimpešti. Bit će tu još kojekakvih sitnica putem…
– Modeli koji nose moje kreacije su ujedno i ljudi s kojima često surađujem, a i većina su mi bliski prijatelji i zato sam ih odabrala. Dio smo nekakve zajedničke scene i svatko od njih jako se dobro stapa s dodijeljenom opravom. Dugo i pomno sam promišljala tko će nositi koju kreaciju i na kojoj ću lokaciji koga fotografirati. To mi je oduzelo puno vremena, ali sam zato zadovoljna dobivenim rezultatom.
Za svugdje i za na svašta
Kad su kreacije u pitanju, o kakvim se modelima radi?
– Radi se o modelima prvenstveno udobnim i praktičnim za nošenje. Uglavnom je sve izrađeno od prirodnih materijala. To je odjeća za svugdje i za na svašta, može se nositi na čizme, tenisice i sličnu obuću. To je roba za odlazak u šumu, grad, večernji izlazak. Ima artikala za sve dobne skupine, za deblje, srednje, mršave, niske i visoke, muške i ženske osobe. Modeli su dekorirani raznim parolama, izjavama ili prepoznatljivim likovnim rješenjima koja se referiraju na konkretne postojeće umjetničke radove, stavove i ideje poznatih hrvatskih umjetnika.
Kakve su točno poruke u pitanju?
– Radi se o velikom broju parola, izjava i stavova koje nisam stavljala na robu da bi prenijele određenu poruku, nego više da bi ta poruka zaintrigirala promatrača da se informira što je to, tko je to rekao, zašto i kada. Htjela sam da se tako ljudima približi rad genijalnih umjetnika za koje osim u umjetničkim krugovima zna jako malo ljudi. Najčešće sam se referirala na stavove i djela umjetnika poput Dimirtija Bašičevića Mangelosa, Ivana Kožarića, Josipa Vanište, Julija Knifera, Yvesa Kleina… U jednom sam radu prepolovila dijagonalno jednu haljinu i odvojila je na crnu i bijelu plohu. U crnoj je bijelim slovima ispisano »Les payasages de la mort«, a na bijeloj crnim slovima »The funcional thinking« i ta se haljina referira na rad Mangelosa pod nazivom »Relations manifestos« iz 1978. godine. Na jednoj sam žutoj tuti crnim velikim slovima ispisala »Siromaštvo obećava« što se odnosi na Kožarićeve »Misli za mjesec«. Jedan model uopće ne postoji u materijalnom obliku. Umjesto toga sam napravila tablu koju goli model drži u ruci, a na njoj stoji opis modela, što se referira na rad Josipa Vanište iz 1964. kada je njegov minimalizam došao do točke u kojoj kao da je želio anulirati slikarsku praksu na samu fizičnost, a zatim i korak dalje, do negacije samog materijala. Time je stigao i do toga da umjesto da naslika sliku, napiše tekst kojim je točno opisuje. Imam i dva modela koji se odnose na recentne radove Damira Čargonje Čarlija. Prvi je košulja asimetričnoga kroja po kojoj sam ispisala »Polje mog umjetničkog djelovanja je krupni kapital. Današnji umjetnici i političari su stoka sitnog zuba. Otvaram lov na krupnu divljač«. Na drugom piše »Umjetnost kakvu poznajemo više ne postoji«. Na jednoj sam crvenoj haljini naslikala apstraktnu sliku, a oko nje ispisala »Apstraktno slikarstvo je pitoreskna književnost psiholoških stanja. To je bijedno: Ja sam sretan da nisam apstraktni slikar«. To je izjava Yvesa Kleina. Na neke od modela sam stavljala crteže, na neke meandre itd. Ima toga jako puno i mislim da ne možemo sve odati ovdje, red je da ljudi dođu pogledati izložbu.
Informirajte se!
Kako ste birali poruke i što ste željeli njima poručiti?
– Birala sam ih metodom osobnog sviđanja, a htjela sam poručiti: »Dajte, ljudi, informirajte se koliko ima genijalnih stvari u svijetu suvremene umjetnosti«. Velik broj ljudi ne zna za radove tih umjetnika, a kada nabasaju negdje na njih, čine im se dosadnima jer ih uglavnom ne razumiju. Često doživljavam reakciju na suvremenu umjetnost u stilu: »A je li onda i kad se ja poserem na Korzu, to umjetnost?« ili »I ja mogu tako povući dvije linije, pa što sam i ja onda umjetnik?«. E pa nije tako, nije svačiji drek umjetničko djelo i bitno je tko je, kada i zašto potegnuo ljubičastu liniju preko zelene tapete ili je sam sebi zalijepio »dve ćepe«. Ljudi su danas lijeni informirati se, pročitati nešto o tome i okreću glavu k instantnoj zabavi i dekoru. Mislim da su odjevni predmeti dobar medij za privlačenje pozornost šire mase.
Biste li rekli da je u pitanju angažirana moda?
– Da, svakako je. Kako sam već rekla, ova kolekcija i ovi modeli osim funkcija pokrivanja i grijanja tijela služe i kao komunikacijski i edukacijski instrumenti jer približavaju rad raznih umjetnika široj masi.
Na izložbi je postavljeno ogledalo i paravan pa će oni koji žele moći isprobati i kupiti modele te pritom pozirati pred vašom kamerom i postati dijelom nove serije fotografija. Otkud ideja za takvim nečim?
– Nekako mi nije dovoljno postaviti izložbu, bez da stvorim bilo kakav način interakcije s publikom. Volim fotografirati i zanimljivo bi mi bilo vidjeti kako se modeli mijenjaju ovisno o tome tko ih nosi. Htjela bih uhvatiti taj moment sljubljivanja osobe i odjeće koji je jedinstven i neponovljiv. Uvijek mi je bilo jako važno da mogu sama birati ljude koji će nositi moje kreacije i zato ne volim ići na grupne modne revije gdje se to brzinski određuje i gdje su manekeni slično našminkani, jednako hodaju i izgledaju.
Što se inače događa s vašim kreacijama koje predstavljate na izložbama i modnim performansima?
– Svašta. Prodaju se, neke malo neudobnije stvari ostaju u mome vlasništvu. Pod neudobnije mislim na sve one haljine skulpture, sačinjene od prirodnih mozaika, kamenja, perja, zuba, sušenog lišća, naranči, fažola, željeza, drva i sličnog. Njih često iznajmljujem za spotove, za predstave i slično.
