Trgovina pozamanterije i kućnih potrepština koja je promijenila ime, ali desetljećima nije promijenila izgled / Foto Vedran KARUZA
Jedna od najautentičnijih trgovina na Korzu, ali i u cijeloj Rijeci, ime je promijenila prije nešto više od četvrt stoljeća, ali njezin izgled prkosi vremenu, odolijeva trendovima, uređenja... I sačuvala je nešto što mnoge trgovine danas nemaju – toplinu i originalnost
RIJEKA – Ime joj je »Ana«, ali nije joj mrsko ni – »Partizanka«. Štoviše, starije generacije još je uvijek zovu Partizankom, iako je ime promijenila prije nešto više od 25 godina. Da, riječ je o jednoj od najautentičnijih trgovina u Rijeci koja zadnjih pa gotovo sedamdesetak godina nije mijenjala izgled, nije pretrpjela veća renoviranja – podne pločice su još uvijek, danas bi rekli retro, starije proizvodnje, ali zato ništa manje kvalitetne. Takvih u prodaji danas i nema, ali tko zna, možda upravo takav dizajn pločica ponovo nađe svoje mjesto u modernom uređenju interijera. No, »Ana« je stara samo izgledom, ona ima ono nešto što mnoge trgovine danas nemaju – toplinu, šarm i originalnost. To je trgovina naših baka i mama koje su nas naučile da i mi zavirimo i kupimo sitnicu koju ama baš nigdje drugdje ne bismo našli.
Danas se »Ana« nalazi na Trgu Republike Hrvatske. Mijenjala su se imena trgova, na jednom uglu je odavno McDonald’s zamijenio staru »Učku«, ali se na ovom drugom kutu iste zgrade »Ana« ne da – prkosi vremenu, odolijeva modnim trendovima, uređenjima…
Ništa kinesko
Naprosto i danas kad uđete u »Anu« nađete spokoj, mir, jer ništa nije previše mijenjano – vuna je posložena na drvenim policama, a i danas su drveni prodajni pultovi. Jedino što se mijenja i prati korak s vremenom je asortiman galanterije i pozamanterije, tu se jedino prate trendovi. Ali ipak ćete tu naći i obično crno ili bijelo dugme, baš kakvo vam nedostaje, pidžamu po mjeri ili konac baš te boje koju ste tražili, a nigdje niste mogli pronaći. Osim, naravno, u – »Ani«!
Uvijek na usluzi kupcima za drvenim pultom – Đurđica Tomišić, Cvetana Mutishi i Aleksandra Graovac / Foto Vedran KARUZA
– Više od tri tisuće artikala imamo u trgovini. Dva puta godišnje obnavljamo asortiman i možemo se pohvaliti da ništa nije kinesko – uvozimo kvalitetnu pozamanteriju iz Češke, Turske, Italije, Njemačke – priča nam Đurđica Tomišić, voditeljica »Ane« više od četiri godine.
Uvijek na usluzi kupcima za drvenim pultom – Đurđica Tomišić, Cvetana Mutishi i Aleksandra Graovac / Foto Vedran KARUZA
Potvrđuje to i Gordana Perko koja je baš tog dana stigla iz veleprodaje kako bi uzela narudžbu od poduzeća Rt Ane koje je i vlasnik »Ane«. Direktor RT Ane Krešimir Prpić i više je nego zadovoljan. Kratko nam je poručio da će »Ana« i dalje ostati takva kakva jest, bez suvišnog »liftinga«, sam svjestan da je upravo to što se ne mijenja izgled jamstvo dobrog i provjerenog odnosa s kupcem.
Prostor na kojem se nalazi »Ana« nekad je bilo povijesno središte moderne Rijeke. Tu su u blizini bili smješteni najvažniji riječki hoteli, kavane, kulturne ustanove… Naprosto, tu se odvijao kulturni i društveni život. Krajem pedesetih godina u prostoru se tri godine nalazila tekstilna trgovina jedne beogradske tvrtke, prodavala se trikotaža, majice. Od 1960. godine trgovina prelazi u ruke Rijekatekstila i dobiva ime »Partizanka«. Devedesetih godina prošlog stoljeća skida se naziv i tadašnji rukovoditelji traže da se od skinutog imena iskombiniraju preostala slova, i eto ti – nastala »Ana«!
Prostor je u vlasništvu Grada Rijeke, a mijenjali su se direktori, odnosno vlasnici tvrtki koje su se bavile sličnom djelatnošću. Početkom devedesetih pa sve do 2003. godine trgovinu je držala Jelica Biondić, nakon nje, do 2010. godine Kristina Biondić Ljutić, a direktor »RT Ana« Krešimir Papić vlasnikom je ove tvrtke punih osam godina. Ponosan je što nastavljaju djelatnost svojih prethodnika, jer kako kaže, dućan ima dušu.
– Sve kupujem u Partizanki više od dvadeset i pet godina – kaže nam gospođa Zora Jurković, umirovljenica koja je ušla u trgovinu tražeći »laštiku«.
– Kupim ja tu i stolnjake i ručnike i konce, gumbe neću ni spominjati. Znate što nama ovaj dućan znači? Ne moram moliti nikoga da me vozi po trgovačkim centrima, ne znam ni sama gdje bih uoće ovakve stvari našla na jednom mjestu. A o osoblju, prodavačicama, neću previše govoriti. Toliko ljubazne i drage, sve će vam pokazati, iznijeti, vratiti, nema ljutnje ako baš ne kupim tog trenutka ono što mi treba. Kod njih nema užurbanosti, nervoze, sve natanane, dva puta izmjere pa režu – kaže nam naša sugovornica.
I muškarci vezu
I dok razgovaramo, najstarija prodavačica – gotovo 35 godina radi u »Ani« – Cvetana Mutishi penje se na drvene ljestve i čekićem zakucava novodošle goblene. Da, goblene, stigla je nova pošiljka pa se moraju i izložiti.
Cvetana Mutishi – u »Ani« od 1985. godine / Foto Vedran KARUZA
– Kupuje li neko goblene? – pitamo i dobivamo odgovor: »Ne bi ih naručivali da se ne traže«.
– Nikad nismo naručivali ove sa šemom, ali ovi u boji jako se lijepo prodaju. Dođu kupci, biraju veće, manje, povjere nam se kako je vezenje goblena odlično za živce, da ih smiruje. Ne bi vjerovali, muškarci su nam također dobri kupci, provjereno. Rekli su nam da im je to najbolja terapija. Ništa vas ne bi trebalo čuditi, živimo u takvom vremenu da je vezenje goblena, pletenje, heklanje odlična terapija i za žene i za muškarce – dopunjuje voditeljica Tomišić.
Nikada zatvoreni
– Imate li crne trake – ulazi gospođa i obraća se pitanjem najmlađoj stažem u trgovini, Aleksandri Graovac. Prije »Ane«, Aleksandra je dvadesetak godina radila u »Dugi« prodajući metražu.
– Za što vam treba? – slijedi pitanje prodavačice, a na odgovor mušterije da joj treba za sliku pokojnika, za flor u spomen pokojniku, drveni metar začas se stvori na pultu – izmjerilo i odrezalo se tridesetak centimetara crne trake.
– Imate patent? – pokazuje na sebi mušterija jaknu s pokidanim patentom.
– Baš patent od 60 centimetara nemam u bijeloj boji, imam krem – odgovara prodavačica, ali kupcu ne odgovara pa se nastavlja razgovor o tome imaju li crni patent od 82 centimetra… Na kraju – kupuje onaj od 80 centimetara i odlazi zadovoljna.
Pitamo prodavačicu, gospođu Cvetanu, od kada radi u »Ani«, a ona se malo zamisli i k’o iz topa odgovori:
– Od 1985. godine! Naukovala sam ja u »Ani«, tada je šefica bila Đurđa Makek, dobra žena.
Pitamo je kako je naukovanje izgledalo.
– Kako? Prvo sam dobila metlu i prala prozore, kad se šefica uvjerila da dobro metem i perem, dala je prolaz za daljnje napredovanje – kroz smijeh kaže naša sugovornica te nastavlja:
– Nekad je to bilo tako, od prvog koraka do posluživanja kupaca, sve pod budnim okom šefice. Sve redom, morala sam se dokazivati na svakom poslu, pa uz njen blagoslov dalje.
– Ča ću iskat neš novo i poć dalje? Govore mi da je neš jeftineje va Tere. Ča mi rabi, tu najden. Ma dohajan vam tu još otkad je bila Partizanka – objašnjava nam Nadia Kranjčec prezadovoljna odličnom uslugom koja se ne mijenja desetljećima. Pitamo ima li nekog posebnog razdoblja u godini kada imaju više posla, ali odgovaraju da baš i ne.
– Za maškare je bilo nešto jače, prodavao se saten na metar, u bojama smo ga imali i to je prošlo. Pred Uskrs idu trakice za ukrašavanje jaja, kao i za Božić, kada se više prodaju raznobojne svilene vrpce za kuglice i ukrase. Zimi ide vuna, ljeti je nešto manja navala, ali se pripremimo sa jastučićima za stolce. Uvijek se tu nađe velik izbor muških čarapa, pidžama, u zadnje vrijeme imamo čarape bez jake laštike, imamo kape… – nabraja voditeljica trgovine i samo što je spomenula kape, ulazi u »Anu« gospođa Desanka – traži kapu.
Nema modela koji gospođa nije isprobala i svaki provjerila ispred ogledala kako joj stoji. Dakako, uz puno strpljivosti Đurđice Tomišić, koja joj je i savjetovala koju na kraju i da izabere.
– Ako što trebam, dođem u »Anu« – kaže nam gospođa Desanka, odlazeći zadovoljna s toplom kapom na glavi.
– Još dok je bila Partizanka bila sam stalni kupac, pletem, šivam, heklam… sve živo. To je jedini dućan u kojemu svega ima. Tražim sada pomoćnu iglu za pletenje, nemaju je, ali će je nabaviti – kaže nam Ljubica Višić te dodaje:
– Sve što mi treba za ručni rad, nalazim na ovom mjestu, a o ljubaznosti prodavačica suvišno je išta reći, zato se i vraćam.
A radno vrijeme? Uvijek isto – od 8 do 20 sati, a subotom do 13 sati. Kako se smjenjuju? Dogovaraju se, kažu, složno uskaču jedna drugoj i nema greške, ne pamte da je ikada iz nekog razloga »Ana« imala zatvorena vrata. Uistinu, dućan koji ima neku dobru vibru, kada u njega uđete ne ostavlja vas ravnodušnim, a kada izađete, još dugo osjećate tu pozitivnu vibru.
