Foto Mateo Levak
Ako smo Kristovi, a po njemu se zovemo kršćani, u našim odnosima s drugima ne bi smjelo biti mjesta za isključivost i odbacivanje. Nikoga ne smijemo zbog naših predrasuda ili strahova isključiti
povezane vijesti
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!
Slavimo još jedan Božić u vremenu pandemije. Pa ipak to ne umanjuje ljepotu Božića jer kakve god bile okolnosti našega života, one ne mogu spriječiti onu duboku nutarnju radost koju nam donosi središnja poruka Božića: Bog nam je u novorođenom djetetu Isusu postao blizak i objavio svoju bezuvjetnu ljubav prema nama ljudima.
Nitko tko mu vjeruje, pred ovom istinom ne može ostati ravnodušan. I ne biti radostan.
Okolnosti Isusova rođenja nisu bile lake. Bog se u Isusu utjelovio u obitelji za koju nije bilo mjesta među stanovnicima Betlehema.
Isus je već prve noći svoga boravka na zemlji doživio isključenost i odbačenost. To se nastavilo i kasnije, kad se kao izbjeglica morao skriti u Egipat pred onima koji su mu vrebali život.
Nije to bez razloga tako. On se utjelovio u odbačenosti zato da se mi ljudi ne bismo nikad osjetili od Boga odbačeni i isključeni. I da ne bismo odbacivali druge.
On nikoga ne odbacuje. Čak i one ljude koji su se teškim grijesima svojevoljno udaljili od njega, on ne prestaje ljubiti i činiti sve da se spase i dođu do spoznanja istine.
Ovogodišnji Božić, koji nam je uvijek ponovo izvor radosti, slavimo u Godini obitelji: Obitelj – Amoris laetitia ili Obitelj – Radost ljubavi.
I sâme nam prve riječi Papine apostolske pobudnice Amoris laetitia, iz kojih je i proizišao ovaj naziv, govore o radosti. Riječ je o radosti ljubavi koja se živi u obiteljima.
Temeljni je i najbitniji sadržaj poziva svake obitelji ljubav. A plod je svake istinske ljubavi istinska radost.
Svi izazovi s kojima se susretala Sveta Obitelj, a to su od samog početka bili veliki izazovi i tražili su puno međusobne ljubavi i povjerenja, nisu mogli spriječiti radost koja je proistekla iz ljubavi i ispreplela odnose Isusa, Marije i Josipa.
I naše se današnje obitelji nalaze pred mnogim izazovima.
Ipak, ako imamo međusobnog povjerenja i ljubavi, ni nas nikakve izvanjske okolnosti ne mogu spriječiti da se i mi, uvijek iznova, svakoga dana, odlučujemo za ljubav: ljubav koja stavlja dobro drugoga ispred vlastitoga dobra.
Takva ljubav donosi radost, i to ne radost koja traje tek neko vrijeme, nego radost koja je trajna.
I Crkva je obitelj. I mi kao članovi Crkve pozvani smo i poslani biti, kao i u obitelji, jedni drugima očevi, majke, braća i sestre, sinovi i kćeri.
Na taj poziv i poslanje, koje je poziv svih i poslanje svima, želi nas potaknuti i sinodalni hod, kao zajednički hod koji smo započeli i koji se sada odvija na biskupijskoj razini: “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.”
Što se više budemo trudili postajati i biti obitelj, bit ćemo više i sinodalna Crkva, kao što vrijedi i obrnuto te tako ostvarivati zajedništvo, sudjelovati u radostima i žalostima jedni drugih i svatko na sebi svojstven način odgovorno obavljati ono poslanje koje smo primili od Gospodina.
Kao sinodalna Crkva koja je obitelj i obitelj koja svoju obiteljsku dimenziju pokazuje u sinodalnom dijalogu moći ćemo u svijetu biti autentičniji svjedoci ljepote kršćanskoga poziva koji smo primili i koji želimo, ali i trebamo ponuditi i svima drugima.
Pritom je važno da kao Crkva, koja je obitelj, spoznamo da u Crkvi, kao i u obitelji, treba biti mjesta za sve njezine članove. I da, kao što i obitelj mora biti otvorena drugim širim zajednicama i susretima, tako to treba biti i obitelj Crkve.
Ako smo Kristovi, a po njemu se zovemo kršćani, u našim odnosima s drugima ne bi smjelo biti mjesta za isključivost i odbacivanje.
Nikoga ne smijemo zbog naših predrasuda ili strahova isključiti iz naše ljubavi i zajedništva Crkve koja je obitelj.
I uvijek kao obitelj koja je Crkva moramo pronalaziti nove načine i nove putove po kojima jedni drugima možemo očitovati Božju blizinu i dobrotu.
Bog nas šalje da budemo odraz i odsjaj njegove ljubavi za svakog čovjeka.
Pa ako se i događa da neki isključuju, mi budimo hrabri u odluci za prihvaćanje i ljubav, čak i po cijenu da doživimo neprihvaćanje i odbacivanje.
S nadom da ćemo ovoga Božića znati prepoznati i s ljubavlju prihvatiti Isusa koji nam dolazi ususret po svakom čovjeku, svima vama, draga braćo i sestre, želimo radostan Božić i blagoslovljenu Novu 2022. godinu!
U Rijeci o Božiću 2021.
Mate Uzinić,
nadbiskup koadjutor
Ivan Devčić,
nadbiskup