Makarska je najbolji primjer da Deklaracija o prostprtu može vrlo brzo donijeti pomake - Bojan Bilić / Foto ANA KRIŽANEC
Najbolje gradske lokacije za stanogradnju zauzeli su trgovački centri ili benzinske pumpe. Strateškog planiranja proteklih 20 godina nije niti bilo. O stanju u gradskom prostoru svjedoči i čitav niz bedastoća koje su se dogodile: ljubičasti neboder na Krimeji, zlatni neboder uz Tower centar, navijački neboder na Kantridi, brojni murali i grafiti koji se pojavljuju bez ikakvog plana i reda
povezane vijesti
Riječko Gradsko vijeće na posljednjoj je sjednici jednoglasno prihvatilo Deklaraciju o hrvatskom prostoru Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske. U obraćanju gradskim vijećnicima, arhitekt i urbanist Bojan Bilić iz Akademije arhitektonskih znanosti i umjetnosti naglasio je hitnost zaštite prostora zbog negativnih posljedica nekontrolirane gradnje u Hrvatskoj. Naveo je i da je stanje u prostoru često neuređeno, uz milijune legalizacija koje dodatno narušavaju njegovu kvalitetu.
U obraćanju riječkom predstavničkom tijelu naglasili ste potrebu hitne zaštite prostora. Zašto, i kako u tom kontekstu može pomoći jednoglasno prihvaćena Deklaracija?
– Deklaracija nije propis nego važna gesta koja daje jasne smjernice boljeg i kvalitetnijeg planiranja prostora. Njena polazišta ugrađuju se u zahvate u prostoru, prostorno-plansku dokumentaciju i izvješća o stanju u prostoru. Jako mi je drago da je na Gradskom vijeću Rijeke prihvaćena jednoglasno i da je izazvala tako kvalitetnu raspravu. Nakon što je krajem 2024. godine prihvaćena u Makarskoj, koja je proteklih 20-ak godina doista stradala neprimjerenim zahvatima i betonizacijom, stvari su se tamo značajno promijenile na bolje, bolje se i savjesnije planira, i kvalitetnije štiti prostor.
»Rijeka je i dalje šarmantna i privlačna, ali prostorno kao da je hibernirana u nekom prošlom vremenu. Zelenih i javnih prostora dramatično nedostaje, a to se može promijeniti boljim i savjesnijim planiranjem – Bojan Bilić / Foto Ana KRIŽANEC
Protivnik legalizacije
Što o nama kao društvu govori činjenica da je legalizirano milijun projekata koji sigurno nisu oplemenili prostor i zbog čega se to uopće dogodilo?
– Veliki sam protivnik legalizacije i mislim da je njome dugoročno počinjena ogromna šteta. No kao i sve oko nas, i legalizacija proizlazi iz neke šire slike društva i vremena, gdje svjedočimo da nemoguće postaje moguće, a nenormalno normalno. Možda upravo legalizacija oslikava ono što je najveći autoritet ovih prostora za teme prostornog planiranja, prof. Ante Marinović-Uzelac, nota bene, odgovorni voditelj izrade riječkog Prostornog plana i GUP-a prije 25 godina, napisao na kraju svog udžbenika, i učestalo ponavljao: »Osnovu prostornog planiranja čine zdrav razum i dobar odgoj«. Zdrav razum i dobar odgoj. Legalizacija, ali i neke druge pojave u prostoru, samo potvrđuju koliko smo danas, kao društvo deficitarni baš zdravim razumom i dobrim odgojem.
Nesporazum u Ulici škurinjskih žrtava
Kako komentirate slučaj prenamjene zelene površine u građevinsku i gradnju nove stambene zgrade u Ulici škurinjskih žrtava? Gledajući zdravorazumski, riječ je o urbanističkom zločinu zbog toga što će se ionako dehumanizirano naselje učiniti još dehumaniziranijim. Kako to spriječiti, točnije kakav bi odnos trebao biti prema investitorima i kako naći kompromis između javnog i privatnog interesa kada je riječ o prostoru? – Temeljem dostupnih informacija je ne bih rekao da se radi o »urbanističkom zločinu«, nego prije o još jednom nesporazumu, kakvih nažalost u Rijeci ne manjka. Kad sam bio dijete, na sličan je način preko noći nestao park koji je spajao Ulicu Draga Gervaisa i Kvaternikovu. Ne sumnjam da su dozvole izdane legalno i na osnovi prostorno-planske dokumentacije, ali veliko je pitanje da li je legitimno ovakve odluke donositi bez da u njih puno aktivnije bude uključena zajednica, kvart, susjedi. Nedvojbeno je da temu participacije građana treba unaprijediti kod svih vrsta zahvata, i tad će ovakvih nesporazuma biti puno manje. Također je potrebno jasno i nedvosmisleno kod svih vrsta zahvata u prostoru utvrditi javni interes. Sve su to, participacija građana i javni interes, teme koje itekako dobivaju na važnosti prihvaćanjem Deklaracije. |
Kakvim biste ocijenili stanje u prostoru kada je riječ o Rijeci. Naveli ste primjer zelenih površina u Ljubljani i Rijeci. Kako se to može promijeniti?
– U Rijeci je situacija nešto bolja nego u većini drugih urbanih sredina, ali mene to ne zadovoljava, budući da desetljećima pričamo o silnim potencijalima, koji nikako da se realiziraju. Rijeka je i dalje šarmantna i privlačna, ali prostorno kao da je hibernirana u nekom prošlom vremenu. Zelenih i javnih prostora dramatično nedostaje, a to se može promijeniti boljim i savjesnijim planiranjem, među ostalim i na osnovi prihvaćene Deklaracije. Ovdje treba reći i kako Rijeka ima problem vlastitog identiteta, o čemu godinama razgovaram s mojim studentima na Građevinskom fakultetu. Na moje pitanje – »nacrtajte mi Rijeku«, ja već 15 godina dobivam prazan list papira i začuđene poglede, što je vrlo indikativno za svaki razgovor o temi prostora.
Nered u prometu
Možete li navesti riječke primjere koji svjedoče o neodgovornosti kada je riječ o upravljanju prostorom?
– Nažalost, takvih je primjera nemali broj. Rijeka se mijenja na jedan čudan način. Najbolje gradske lokacije za stanogradnju zauzeli su trgovački centri ili benzinske pumpe. Strateškog planiranja u gradu proteklih 20 godina nije niti bilo, sve se svelo na nekakav »točkasti urbanizam« gdje se »od drva ne vidi šuma«. O stanju u gradskom prostoru svjedoči i čitav niz bedastoća koje su se dogodile: ljubičasti neboder na Krimeji, zlatni neboder uz Tower centar, navijački neboder na Kantridi, brojni murali i grafiti koji se pojavljuju bez ikakvog plana i reda…, gdje je svaka od navedenih pojava za sebe zapravo benigna kvartovska glupost, ali njihova masovnost, kao i neka opća razina trasha i kiča koji se pojavljuje u gotovo svim dijelovima grada, ipak govori o nekoj široj patologiji prostora, i ovdje opet kao slici šireg stanja u društvu. O stanju u prostoru svjedoči i nered u prometu – automobili koji stalno uzurpiraju stajališta za autobuse, ili ono malo preostalih pješačkih puteva. Nenormalno je postalo normalno, a nemoguće moguće. Ako ste pratili moje javne istupe proteklih 20-ak godina, ja već dulje vrijeme ukazujem na iste probleme jedne generalne provincijalizacije Rijeke, koja nije bila takav grad kad sam ja bio dijete, a zašto takvom postaje, tema je za neku širu raspravu.
Rijeka ima problem vlastitog identiteta, o čemu godinama razgovaram s mojim studentima na Građevinskom fakultetu. Na moje pitanje – »nacrtajte mi Rijeku«, ja već 15 godina dobivam prazan list papira i začuđene poglede – Bojan Bilić / Foto Ana KRIŽANEC
(Ne)uplitanje politike
Radili ste kao urbanist u riječkoj gradskoj upravi. Kako se politika odnosila prema urbanističkoj i arhitektonskoj struci?
– Radeći tih par godina u Gradu Rijeci nisam bio pozicioniran toliko visoko da budem u kontaktu s politikom. Osobno nisam uočio nikakve neprimjerene aktivnosti ili uplitanje, dapače, pamtim taj period samo po dobrom.
Rijeka je administrativno stiješnjena na 44 kvadratna kilometra. Kako u tom kontekstu promišljati razvoj grada i na koji način se prostor može zaštititi i humanizirati?
– Ta stiješnjenost na 44 kvadratna kilometra je objektivna činjenica, ali nerijetko i jedna mantra ili alibi za izostanak ispravne prostorne politike koja mora sagledati jedan širi kontekst. Siguran sam da Rijeka u okolnim jedinicama lokale samouprave ima dobre sugovornike i partnere za vođenje kvalitetne zajedničke politike upravljanja prostorom.
U slučaju stadiona Kantrida primijeniti model Gradskih projekata
Ako uzmemo primjer projekta gradnje stadiona na Kantridi i nebodera, a to je projekt koji izaziva veliko zanimanje javnosti, možete li pojasniti na koji bi način njegova realizacija bila u skladu s načelima Deklaracije i što bi trebalo napraviti da ona bude ispoštovana? – O projektu rekonstrukcije Kantride znam samo ono što je objavljeno u medijima, pa teško mogu govoriti o realizaciji nečeg o čemu imam vrlo površnu sliku. Istovremeno nemam dvojbi kako jedna šira primjena Deklaracije, i njena ugradnja u programe, dakle polazišta svih važnijih gradskih zahvata mora doprinijeti unaprjeđenju jednog općeg stanja u prostoru. Ovdje želim naglasiti kako Rijeka nedovoljno koristi alat tzv. Gradskog projekta koji je 2007. ugrađen u GUP, ali mislim da niti jednom nije i aktiviran. Model Gradskih projekata široko je poznat i korišten u evropskoj praksi, i može biti idealan model urbanizacije Kantride, u kojem god to smjeru išlo. |
Do sada je praksa pokazala da najbolje deklaracije ostaju lista dobrih želja. Može li biti drugačije s Deklaracijom o hrvatskom prostoru?
– Kaže se da barem 30 posto urbanističkih želja i ideja mora ostati utopija, no ja sam uvjeren da će ova Deklaracija vrlo brzo donijeti pomake i poboljšanja u praksi planiranja prostora, Makarska je najbolji primjer.
Bojan Bilić / Foto Ana KRIŽANEC
»Elitna postrojba«
Grad Rijeka osnovao je Zavod za prostorno uređenje. Što mislite o tome i može li Zavod promijeniti odnos prema prostoru?
– Osnivanje Zavoda je sjajna odluka i apsolutno je podržavam. Jedan sam od rijetkih riječkih arhitekata (moguće i jedini?) koji ima iskustvo rada u Zavodu, onom zagrebačkom, i to neposredno poslije Domovinskog rata. Iako politički olovne, bile su to sjajne godine za rad i učenje, budući da smo nas nekolicina mlađih bili vođeni i mentorirani od izvanrednih kolega (Borislav Doklestić, Vladimir Mattioni,…), kojima i danas puno dugujem. Zagrebački je Zavod tih godina doista bio »elitna postrojba« (citiram više zagrebačkih gradonačelnika tog vremena) gradske uprave, gdje smo stalno koristili europska iskustva, organizirali urbanističke workshope s najboljim svjetskim arhitektima, te kontinuirano imali mogućnost rada i komunikacije s, bez pretjerivanja, stručnim i intelektualnim vrhom hrvatskog društva tog vremena. Ja sam gotovo svakodnevno imao čast piti prvu kavu i listati novine s Bracom Dimitrijevićem, Vjenceslavom Richterom ili Bogdanom Budimirovim. Zato i jesam u prigodi rasprave o osnivanju Zavoda u Rijeci, naglasio kako on mora inzistirati na stručnoj izvrsnosti, jer bez dosegnute izvrsnosti to će biti još samo jedan gradski odjel. Veliko je pitanje imamo li danas uopće takvu izvrsnost, i kako je dovesti u Zavod.
