Blanuša: RIO je za vlasnike igračka i dogodio se fijasko

Ubrzo je došla do izražaja njihova ključna poslovna politika – gradnja stanova i poslovnih prostora. Otpočetka su se na to fokusirali, dok su usput htjeli malo životariti od tekstila, kaže nekadašnja šefica proizvodnje RIO-a Vesna Blanuša. Kaznenu prijavu zbog navodnih malverzacija podnio je dizajner Karlo Homolka

Dok smo razgovarali nije skrivala ljutnju i razočaranost. Nakon 32 godine staža u RIO-u na radnom mjestu u sortirnici kao tehnološki višak morala je otići u mirovinu. No više od toga da je tada proglašena nepotrebnom, smetaju je sadašnje laži. 

   – Po novinama se uprava hvali da nikome nisu dužni i da svoje obveze uredno plaćaju, a mene su prevarili. Javno ih pitam: gdje je moja otpremnina, kaže Mira Božičević.

Otkad zna za sebe, radila je u RIO-u. Puno se radilo, a plaće u tekstilnoj industriji nikada nisu bile velike. Upravo zato dobro bi joj došla zakonom utvrđena otpremnina koja nikako da sjedne na račun.

Tri vlasnika RIO-a voze dva BMW-a i novu Hondu CRV, kompanija im svaki mjesec za taj luksuz plaća leasing, ali njenih 15 tisuća kuna otpremnine nema. Ona smatra da je u takvoj situaciji vrhunac cinizma kad joj direktor Dean Butorac pošalje pismo u kojem je moli za dvotjedno strpljenje. 

   – Istina je da Vam dugujemo otpremninu koja vam nije isplaćena zbog teške financijske situacije u kojoj se nalazimo. Nadamo se da će vam biti isplaćena u narednih 15 dana pa molimo za još malo strpljenja, citat je iz pisma koje joj je poslano još 28. kolovoza 2012. Rok za isplatu, koji je Butorac sam odredio, iznosio je 15 dana. Od isteka roka je, međutim, prošlo 135 dana no Mira Božičević do svojeg novca nije došla. 

   – Može ih biti sram jer su me prevarili. Računi su im blokirani pa sada rade preko drugih. Tko zna što izvode, kaže bivša radnica RIO-a, riječke industrije odjeće osnovane još 1947. Kroz RIO je u 66 godina postojanja prošlo tisuće i tisuće vrijednih žena, šilica, brigadirki, krojača, konstruktora, rezača, dizajnerica, takozvanih »balerina« koje su letile od jednog do drugog šivaćeg stroja i uskakale kolegicama u posao izrade vrhunskih i u inozemstvu cijenjenih muških odjela, zaštitnog znaka ove tvornice koja je danas na rubu opstanka, opterećena dugovima, prijetnjom stečaja i vjerojatnim preseljenjem, bude li sreće, u neku radnu zonu. 

Bivšeg predsjednika Uprave RIO-a Nikolu Mikića u kompaniju su doveli Klarić, Pahor i Butorac. Kao osoba iz te branše, Mikić je u kratkom roku s 30-dnevnog čekanja na radna mjesta uspio vratiti 580 zaposlenika, rješio je probleme s bankama i obnovio kontakte i poslove s inozemnim partnerima.    – Proizvodnja je moj posao zbog kojeg sam mislio da sam angažiran. Načelno nisam imao ništa protiv razmišljanja o dislokaciji pogona, ali ne na štetu i reduciranje proizvodnje. To se nažalost počelo događati i potvrdile su se moje pretpostavke da je otpočetka interes vlasnika za gradnju stanova i poslovnih prostora bio puno veći od namjere za nastavkom proizvodnje. Razišli smo se oko koncepta u pogledu nastavka i daljnjeg razvoja proizvodnje, zaključio je Mikić. 

  Stanjogradnja

Mnogi naši sugovornici kažu da im je u ovom trenutku egzistencija važnija od istine i upravo zato neće u javnost izlaziti s imenima. Razočarani su zato što se RIO u socijalizmu desetljećima uspješno gradio, dok ga je kapitalizam u samo nekoliko godina potpuno uništio. 

   Strahovi zaposlenih već od samog dolaska tri najveća pojedinačna vlasnika pokazali su se opravdanim. Kao ljudi van struke, jer se radi o dva građevinara i jednom bankaru, prije nekoliko godina u posao s tekstilnom proizvodnjom očito su zalutali. Otkupom dionica od malih dioničara koje su isplaćivali i u gotovini preuzeli su kontrolu nad jednim od posljednjih proizvodnih bastiona u Rijeci.

Ubrzo je, međutim, postalo jasno kako je poslovni prioritet većinskih vlasnika prenamjena atraktivnog zemljišta gdje se RIO nalazi iz industrijske u stambeno-poslovnu zonu. Realizacijom takvog projekta, koji podrazumjeva čak i gradnju nebodera sa sveukupno 324 stana, većinski vlasnici bi u perspektivi mogli ostvariti veliku dobit, no kako je stanogradnja u krizi trenutno je tako nešto nerealno. 

   U potrazi za poslovima sadašnji su se vlasnici, Zoran Klarić i Branko Pahor, prije nekoliko godina uputili u Monte Carlo pa u Moskvu, gdje su se našli s velikim armenskim poduzetnikom Ara Abramianom, inače vlasnikom hotelskog kompleksa Haludovo na Krku. Posjet Rusiji doživio je fijasko jer je ispalo kako Abramiana zanima proizvodnja odjeće samo za njega i njegove potrebe, a ne plasiranje i distribucija muške konfekcije RIO-a na rusko tržište, čemu su se Zoran Klarić i Dean Butorac nadali. 

  Trojka upravlja bez problema

Prvi među većinskim vlasnicima je bivši građevinar i ugostitelj Branko Pahor, predsjednik NO-a RIO-a, koji je vlasnik 23.376 poslovna udjela u nominalnom iznosu od 7 milijuna kuna.

Bivši bankar Dean Butorac, inače predsjednik Uprave RIO-a, vlasnik je 21.367 poslovna udjela u nominalnom iznosu od 6,4 milijuna kuna, dok je sadašnji član Uprave RIO-a, bivši predsjednik Uprave Autoceste Rijeka-Zagreb, kontroverzni Zoran Klarić vlasnik 19.667 poslovna udjela u nominalnom iznosu od 5,9 milijuna kuna.

Njih trojica, s pridodanim Igorom Jakovljevićem iz Zagreba, u čiju su se korist odrekli dijela svojeg vlasništva, sveukupno imaju 68.910 poslovnih udjela od ukupnog broja od 139.497 tisuća.

Obzirom da su 55.822 poslovna udjela trezorska, trojka Klarić, Butorac i Pahor kompanijom upravlja bez bilo kakvog ozbiljnijeg internog problema. No zato postoje eksterni problemi: ovaj ponedjeljak je otvoren postupak predstečajne nagodbe gdje je RIO prijavio 47,8 milijuna kuna obveza, što je više od temeljnog kapitala koji iznosi 41,8 milijuna kuna.

Nakon dulje vremena račun kompanije je deblokiran, isto kao što je jučer, nakon više mjeseci, deblokiran i račun RIO proizvodnje, tvrtke kćeri koja zapošljava većinu od sveukupno 110 osoba u cijelom sustavu. Za tu tvrtku, s obvezama od 2,6 milijuna kuna, početkom ovog tjedna podnesen je prijedlog za predstečajnu nagodbu.

Neizvjesna je pak budućnost tvrtke RIO projekti, gdje je 50-postotni osnivač RIO, a 50 postotni slovenska tvrtke Primorje Adria čija je matica u Sloveniji otišla u stečaj. Temeljni kapital RIO projekta u iznosu od 34,1 milijuna kuna sastoji se od nekretnina na kojima se RIO nalazi. One su ciljano izdvojene u drugu tvrtku zbog poslovnih planova vezanih za stanogradnju na tom prostoru.

Zasad nije jasno da li se kod prebacivanja imovine iz RIO-a u Rio projekte vodilo računa i o prijenosu gospodarske cjeline, što znači da su se s imovinom trebale prebaciti i goleme obveze RIO-a. U međuvremenu su i u RIO projektima nastali problemi, i to ne samo zbog odlaska slovenskog partnera u stečaj, nego i zbog činjenice što je on platio, od predviđenih 6,4 milijuna eura, tek trećinu svojih obveza za 50 posto Rio projekta.

Zanimljivo je da postoji i firma RIO Biz, osnovana je prošle godine s temeljnim kapitalom od 20 tisuća kuna, a u vlasništvu je Deana Butorca i njegove supruge Nives, inače glavne komercijalistice u RIO-u. 

Unatoč dugu Grad je benevolentan prema RIO-u. Naime, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel nebrojeno je puta javno poručivao da će Grad omogućiti vlasnicima prenamjenu atraktivnog zemljišta ukoliko obećaju nastavak proizvodnje na drugoj lokaciji. Ipak, više je riječ o džentlmenskom dogovoru, nego o pravnoj mogućnosti da se vlasnike RIO-a obveže na poštivanje onog što su obećali.    To sada priznaju i u Gradu: Formalnog instrumenta kontrole Grad Rijeka nema. No, Grad će pratiti planirane zahvate i to kroz daljnje planove prenamjene područja i kroz donošenje detaljnog plana uređenja. Dakle, izigra li RIO dogovor, Grad je bespomoćan, što znači da Grad može RIO-u omogućiti, što je i najavio, prenamjenu zemljišta, a RIO, recimo zbog nedostatka poslova, može ugasiti ili potpuno reducirati proizvodnju na samo nekoliko radnica. Iz ureda gradonačelnika još su malo pojasnili situaciju oko preseljenja RIO-a.    – RIO je za preseljenje proizvodnje na lokaciju u radnoj zoni Kukuljanovo izradio idejni projekt. Ishođenje dozvola i izrada daljnje projektne dokumentacije terminski je, prema njihovim planovima, vezano uz početak realizacije prenamjene zone na području Marčeljeve drage. Proizvodnja će se, do planiranih prenamjena, a djelomično i u tijeku procesa prenamjene odnosno rekonstrukcije tog područja, odvijati i dalje na postojećoj lokaciji. Interes Grada Rijeke u ovoj prenamjeni je uklapanje novih urbanih sadržaja u gradsko tkivo preseljenjem industrijskih pogona koji su trenutno smješteni unutar građevinskog područja naselja, ali i stvaranje preduvjeta za razvojnu i održivu politiku lokalne tvrtke, obrazlažu u Uredu gradonačelnika. 

  Mnogi nisu plaćali

Dok vlasnici pokušavaju uvjeriti javnost i zaposlenike kako je RIO stabilan, pa se, eto, razmišlja i o novim zapošljavanjima, stvarnost je sumornija, sasvim drugačija od priče koja se podmeće. Upravo zato naš je list istražio koje su okolnosti dovele RIO na rub propasti, jesu li to poslovno nesposobni i neodgovorni vlasnici, splet okolnosti, nesumnjivo preseljenje proizvodnje iz Europe na istok, kao i kriza te recesija. 

   Nema sumnje da su razlog postupne propasti i unutarnja potkradanja u RIO-u. Sada više nije tajna da su se u RIO-u šivala odijela po mjeri brojnim političarima, poduzetnicima, crkvenim velikodostojnicima pa i policajcima. 

   – Mnogi, većina njih, odijela vrijedna i do sedam tisuća kuna nisu plaćali. S vremenom, kad smo to počeli shvaćati, na zahtjevnicama su se upisivale samo šifre kupaca pa više nismo imali uvida kome se šije. Nekad se fakturiralo na državne ili privatne firme, ali tako da je umjesto skupocijenih odijela pisalo radna odjeća. Na kraju godine u skladištu bi se, kod šivanja odijela po mjeri, javio manjak koji bi se fakturirao na firmu jednog od trojice suvlasnika. Naravno, račun se gotovo nikad ne bi platio, kaže naš sugovornik, dobro upućen u sve tajne »šivanja po mjeri«. 

Suvlasnik RIO-a i predsjednik Uprave Dean Butorac, nakon našeg telefonskog poziva i obećanja da će se javiti, očito nije smatrao potrebnim iznijeti svoje stavove o situaciji u poduzeću.

  Darovanje političara

RIO-ova odijela oduvijek su bila kvalitetna i tražena, kaže dizajner Karlo Homolka koji se kratko vrijeme zadržao u RIO-u. Kaže da je blokiran u svakom kreativnom pokušaju da se RIO modernizira. Dok je bio u RIO-u shvatio je da je kompanija opterećena navodnim malverzacijama u svojim redovima pa je zato prošle godine protiv Deana Butorca i njegove supruge, ali i bivšeg predsjednika jedne velike političke stranke, podnio kaznenu prijavu USKOK-u. Protiv predsjednika te stranke, u kojoj je aktivan bio i jedan od trojice suvlasnika RIO-a, Homolka kaže da je kaznenu prijavu podnio jer taj političar nije platio pet odijela! 

   – Nije ih platio jer mu ih je poklonio suvlasnik RIO-a koji je s njime bio u istoj stranci i tako mu se očito dodvoravao kao šefu stranke, kaže dizajner Karlo Homolka. 

   Neke su javne ličnosti u svojoj bahatosti išle toliko daleko da su tražile da im se na podstavu ušiju imena i prezimena, neki su tražili da im se ušiju samo nadimci. No onome tko je to radio, vanjskoj usluzi koja se bavila ušivavanjem imena i prezimena, RIO također nije uredno plaćao. Plaćao nije ni nekim domaćim dizajnerima koje je angažirao za modne revije. Dugovi ostaju do danas, kao i propuštene prilike za iskorak u poboljšanju konfekcije. RIO je bio i ostao dužan i brojnim svojim bivšim zaposlenicama, poput Vesne Blanuše, nekadašnje šefice proizvodnje RIO-a.  

Nenaplaćeni delikatni poslovi

– Otišla sam zbog trojice vlasnika i njihove poslovne politike, ali kad im je zatrebala pomoć u jednom poslu zbog emocija i zamolbe mojih bivših kolegica s mojom krojačkom radnjom koju sam u međuvremenu otvorila spremno sam im uskočila. I tad su čelni ljudi RIO-a pokazali kakvi su te da ne znaju što znači poslovna korektnost. Ja sam, naime, doslovno dane i noći kao vanjska usluga koju su angažirali za njih odrađivala jedan delikatan posao. Molili su me da im pomognem, jer su u kratkom roku morali isporučiti odijela za Turističku zajednicu Rijeke. Znala sam što znače rokovi isporuke te da ne smiju kasniti. Pomogla sam im, ali sam svoj posao naplaćivala s velikom mukom u narednim mjesecima. U međuvremenu su od mene tražili nove poslove koje sam im odradila, no do danas ih nisam uspjela naplatiti. Direktor i suvlasnik Dean Butorac kojem sam objašnjavala da sam, nakon pomoći koju sam im pružila, premala kao obrtnik da ih financiram i toleriram njihov dug, prestao mi se javljati na telefon. Već sedam mjeseci to ne mogu naplatiti, a Butorac me stalno izbjegava. Ali zato ima obraza u novinama izjaviti kako RIO podmiruje tekuće obveze. Ne znam kako to misli kad je jasno da naručuje poslove koje ne plaća. Zar su to za njega podmirene obveze, pita se Vesna Blanuša. Kaže da je dolaskom Butorca, Pahora i Klarića za većinske vlasnike RIO-a očekivala da će se prioritetno posvetiti proizvodnji. No njima to, kaže, nije bilo ni na kraj pameti. 

  Bili su kao djeca

– Oni su očito, kao građevinari i bankari u čijim sektorima se uloženi novac brzo vraća, s tekstilnom proizvodnjom, gdje se na puno ulaganja može očekivati mala i spora dobit, imali sasvim krivu percepciju ovog posla. Ubrzo je došla do izražaja njihova ključna poslovna politika – gradnja stanova i poslovnih prostora. Otpočetka su se na to fokusirali, dok su usput htjeli malo životariti od tekstila. U tome je do izražaja posebno dolazila Butorčeva žena Nives, koja je na sebe, bez potrebnog znanja, preuzela cijelokupnu komercijalu i sve poslove vezane za nabavku tekstila, modne linije i dizajn. Oni su bili kao djeca koja su se zaigrala sa svojom igračkom. I, naravno, dogodio se fijasko! Mi koji smo znali za opasnosti u tom poslu te da svaka pogreška može biti skupo plaćena, često smo ih upozoravali. Ignorirali su nas. RIO je imao brend koji kao vlasnici i Uprava nisu znali prepoznati, cijeniti ni očuvati. Umjesto zadržavanja kvalitete i pronalaska novih inozemnih tržišta, sveli su kompaniju na odrađivanje btb poslova koji su nižerangirani i lošije plaćeni, jer se radi o proizvodnji radne odjeće, kaže Vesna Blanuša. 

   Trenutno, RIO je dužan bivšim zaposlenicima za otpremnine, bankama, Poreznoj upravi i dobavljačima. Dužan je i Gradu Rijeci za zakup tri poslovna prostora. Cijelu 2012. RIO nije Gradu platio ni kune zakup pa se dug popeo na 297 tisuća kuna! 

   Kako je trenutno stanje u RIO-u pitali smo Dragutina Grđana, člana Radničkog vijeća i glavnog kotlovničara koji je na tom radnom mjestu još od 1986.   

Žuljevite ruke radnica

– Tada nas je bilo 1500, bilo je posla, bilo je teško, puno se radilo, ali se preživljavalo. Onda nas je kriza pogodila, kao i preseljenje proizvodnje na jeftiniji Istok. Znate, ova je firma izgrađena na žuljevitim rukama naših radnica, pomalo sa sjetom obratio nam se Grđan. Za sadašnje vlasnike ni sam ne zna što bi rekao, jer »često jedno kažu, a drugo rade«. Pitamo ga za famoznu kotlovnicu, nabavljenu još 1973. koja je sada predmet kaznene prijave dizajnera Karla Homolke podnesene USKOK-u. Navodno su se namjenska sredstva za kotlovnicu, piše u potpisanoj prijavi, nenamjenski trošila. Grđan nas je čudno pogledao kad smo ga pitali je li kotlovnica obnovljena. Nije potvrdio ni demantirao, ali je zaključio kako je većina strojeva odavno amortizirana. 

   – Kad bi se negdje selili, trebalo bi kupiti puno novih strojeva i kotlovnicu, naravno, kaže Grđan. 

   Predsjednica sindikata u RIO-u Biserka Muretić nije propustila reći da je ponašanje trojice većinskih vlasnika RIO-a, Zorana Klarića, Branka Pahora i Deana Butorca, barem kad je riječ o kupnji luksuznih vozila na račun firme – krajnje neprimjereno. Možete li vlasnicima vjerovati da neće proizvodnju u potpunosti žrtvovati zbog gradnje stanova i poslovnih prostora, pitali smo je. 

   – Ako ovdje i ne ostanemo, bitno je da negdje drugdje opstanemo. Trudim se vjerovati vlasnicima da žele zadržati proizvodnju, ali kome danas možete vjerovati. Tek samom sebi, kaže Muretić. Potvrdila nam je da situacija s proizvodnjom u RIO-u nije sjajna. »Imamo dva manja lon posla, nešto šijemo po narudžbi i bavimo se korporativnom proizvodnjom što znači da šijemo radna odijela za hotele, komnunalna društva, tko god nam naruči posao ili ga dobijemo na natječaju. Da su vlasnici i Uprava sposobniji, bilo bi bolje, kaže Muretić.