Goranski Novi list nit je koja tijekom cijele godine Katarinu Schäfer, djevojačkim prezimenom Jauk, povezuje s Gorskim kotarom, rodnim krajem njezinih roditelja, koji je za nju i njezinu obitelj jednako dom kao i njihov dom u Njemačkoj, u Hanauu, gradiću pored Frankfurta.

Katarinina obitelj čvrsto je emocionalno vezana za sav goranski kraj, no posebno za Kupsku dolinu. Još posebnije za Brod Moravice, u kojima svake godine provode godišnji odmor – uz Male Drage, iz kojih je njezin pokojni otac Ivan i u kojima je kod bake od najranijeg djetinjstva provodila ljetne mjesece, ali i za Lukovdol, odakle je njezina majka Davorka. Od malih nogu Katarina je odgojena tako da njeguje povezanost i sa svom svojom rodbinom, širom obitelji u Hrvatskoj.

Nije zato nikakvo čudo da je više od desetljeća pretplatnica zavičajnog priloga Goranski Novi list, jer Gorski kotar je za nju bio i ostao zavičaj, iako je rođena i odrasla u Njemačkoj, u Mannheimu. Taj emocionalni odnos prema ovom lijepom dijelu Hrvatske, i prema svojoj ovdašnjoj rodbini, uz nju je primio i njezin suprug Carsten, i u tome ozračju raste i njihova kćerkica.

Uvijek doma

S ovom vedrom obitelji proveli smo lijepih sat vremena razgovora.
– Jako volim Gorski kotar i dosta poznajem ovaj prekrasni kraj, posjećujemo svake godine mnoga mjesta, neizostavno idemo i na Kupu, ali što se poznavanja detalja tiče, uvijek može biti i bolje. Ovdje sam provela predivno djetinjstvo. Svake godine od lipnja do rujna ljetne praznike sestra i ja smo provodile kod bake u Malim Dragama. Kad se sjetim djetinjstva, sjetim se Gorskog kotara, djece s kojom smo se igrale od jutra do mraka. Sjetim se kako smo skupljali sijeno u vrijeme košnje, kako smo skakali u sjeniku – šajeru, i kako nije bilo ničega ljepšeg od toga da se smiješ baciti u sijeno i ne bude ti ništa, kao da skočiš u more.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

To je bila uživancija. A onda životinje – i domaće i šumske – pa nošenje marende nekomu na njivu, skidanje krumpirovih zlatica s »cime« krumpira… Divno djetinjstvo. Mi smo u Njemačkoj živjeli u gradu, a ničega od toga u gradu nema i zato je ovdje za nas bila sloboda – raj, posvuda divna priroda, nad nama plavo nebo i sunce, a navečer nebo puno zvijezda koje se jasno vide. Nama djeci bilo je zaista lijepo, bilo je puno toga što smo mogli vidjeti, doživjeti, otkrivati. To je bio naš goranski svijet. To želim i svome djetetu: da ima tu slobodu, da upoznaje prirodu, ljude, jezik, premda goranski govor moga djetinjstva izumire sa starijim ljudima. I sada imam ovdje prijatelje iz djetinjstva, premda je nakon škole svatko krenuo svojim putem – fakultet, posao, obitelj… priča nam Katarina.

Pitali smo je i što je toliko privlači Gorskom kotaru?
– Kad dolazimo ovamo, kažemo da idemo doma. Ovdje je uvijek dom i domovina, premda je i u Njemačkoj moj dom i domovina. Tako uvijek idem doma, bilo u jednom, bilo u drugom pravcu. Nema razlike. Nama je cijela obitelj, i s tatine i s majčine strane ovdje, i važno nam je da se sa svima njima vidimo, čak i s bratićima i sestričnama iz drugog koljena. Posjećujemo se, popričamo, podružimo. Svima nam je to lijepo i važno. U Njemačkoj obiteljske veze znaju biti u podosta uskome krugu, ali kod nas to nije tako. A što je ovdje meni toliko privlačno, toliko važno? Divan je ovaj kraj, pun mira i dragih ljudi. Općenito, slaže se i moj suprug, privlače me korijeni jer su korijeni važni da biste znali tko ste. Moja povijest je ovdje: odavde sam, ali dom i život su mi u Njemačkoj, objasnila je Katarina.

Njezina majka se nakon udaje, sa suprugom koji je već radio u automobilskoj industriji, preselila u Mannheim i u tom su gradu odradili cijeli radni vijek, izgradili život, podigli djecu. Kaže da su u obitelji u Njemačkoj uvijek govorili i hrvatski, ali da su njihove kćeri zapravo uz baku u Malim Dragama tako dobro naučile hrvatski, goranski dijalekt. Gospođa Davorka s ponosom spominje da Katarina jako dobro održava vezu s Gorskim kotarom i da osim obitelji uvijek posjećuje i stare susjede, sjeti se i rođendana i Božića… A Katarina na to uzvraća da joj je to lijepo jer »stariji ljudi još uvijek imaju drugačiji pogled na svijet i ljude, na rodni kraj, Hrvatsku, dok bi mlađi rado otišli van, upoznali nove svjetove, kao što su to učinili i moji roditelji, a kad upoznaš svijet, onda još više voliš stari kraj i ne možeš ga zaboraviti«.

Slike iz starog kraja

Poslije takvog uvoda bilo je gotovo suvišno pitanje zašto je Katarina pretplatnica Goranskog lista?
– Slučajno sam otkrila taj prilog Novog lista koji izlazi jednom mjesečno, i ako ga niste »ulovili«, on prođe. Pomislila sam: ovo je jako lijepo, i pretplatila se prije više od 10 godina. Zašto? Važno mi je to, lijepo je imati informacije, pa čak i male informacije iz kraja koji ti je dom. Znati ne samo o manifestacijama, feštama, nego općenito: što se događa u malim i većim mjestima i općinama, kako rade i žive sa svojim lokalnim proračunima.

Na mrežnim stranicama općina poprilično je teško dobiti ažuriranu informaciju i zato je meni najbolji izvor informacija Goranski. Taj list donosi pregled svega bitnog u proteklih mjesec dana, o umjetnicima, o novim knjigama, istaknutim ljudima, važnim događajima, raznim novostima, napretku, sadržajima za djecu, o školskim i drugim uspjesima, pa i problemima s kojima se suočava moj Gorski kotar. Eto, i na taj način želim biti povezana s ovim svojim domom, a Goranski mi o njemu uvijek otkrije nešto novo. Ono što tijekom godine doznam iz Goranskog ponekad nas navede na obilaske tijekom godišnjeg odmora. Jednom smo, motivirani tekstom u Goranskom, posjetili gospodina koji u svom ateljeu nedaleko Gerova izrađuje nakit od drva.

Čovjek se iznenadi koliko prekrasnih ideja imaju ovdašnji ljudi i kako su kreativni. Ovoga ljeta otići ćemo i u muzej u Brodu na Kupi, na tragu onoga što sam čitala u Goranskom, i tomu se silno radujemo. Ukratko, prateći Goranski list znam što se zbiva i kako je u Gorskom kotaru, pa planiram koje ćemo nove sadržaje vidjeti kada dođemo. Goranski list daje mi potpunu sliku o starom kraju tijekom cijele godine. I više volim imati papirnatu verziju jer je puna i malih vijesti i jer ostaje doma, sažela je Katarina.

Trešćice, motorka…

Primijetili smo da kćerkica Schäferovih jednako već govori i njemački i hrvatski, a supružnici se, kao i baka, tome vesele. I Katarinin suprug dobro razumije hrvatski, a neke riječi, koje su im potrebne isključivo u Gorskom kotaru, i govori samo na hrvatskom. Sam potvrđuje: »Da, da – trešćice, motorka, prikolica, karijola…«.

– U Njemačkoj nikad nismo imali ni peć ni štednjak na drva. Međutim, ovdje imamo peć na drva i »šparhet«, kako štednjak glasi na goranskom interdijalektu, te nam za oboje trebaju trešćice, pa tako ovdje koristimo te riječi. U Njemačkoj ne trebamo također ni karijolu ni motorku, ali ovdje trebamo, pa su tako Carstenove njemačke rečenice prošarane hrvatskim riječima. Te iste riječi koriste sestrin suprug, koji je također Nijemac, a i njihovo troje djece, naravno, kada su ovdje, objasnila nam je Katarina, i tom smo anegdotom završili naše druženje s ovom srdačnom njemačko-hrvatskom obitelji.