Cres i Lošinj imaju 13.000 kilometara suhozida! Tako je izračunala i objavila doktorica zemljopisa Tanja Kremenić. Na svakom se kraju dvaju otoka čovjek može uvjeriti u dugu povijest pučkog graditeljstva – gdje god oko seže, a i tamo gdje krajolik skriva šuma, proteže se suhozid do suhozida. Na putu prema planini Osoršćici, kamo nas iz Osora odvodi potraga za grčkim mitom o Argonautima, uvjerili smo se u taj beskraj mreže naslaganih grota – i sve od pradavnog doba u službi ovčarstva.

U Osoru smo prije toga na svakom kamenu, spomenu ili predaji prepoznavali neki trag mitskih junaka Jazona i i Apsirta. Ali slika je morala biti upotpunjena konkretnim znakom i kontinuitetom priče, koji bi i danas živjela na terenu. U drevnom osorskom kanalu, kojim je između Cresa i Lošinja vodio Jantarni put, pristao je prije najmanje 3.000 godina Jazon s družinom Argonauta te Medejom i Zlatnim runom koje je oteo kolhidskom kralju Ejetu. Potjeru za njima vodio je Apsirt, Ejetov sin i Medejin brat. Medeja je postavila klopku bratu Apsirtu da bi ga ubili pored nekog svetišta. Tako su Cres i Lošinj dobili ime Apsirtovi otoci, stanovništvo je prozvano Absirtejcima, a Osor Absoros. No moguće mjesto zločina na mjesnom groblju, za koje je Branko Fučić konstatirao da je nastalo na ritualnom kompleksu iz brončanog doba, nije nas zadovoljilo u potpunosti. Osor se promijenio kroz tisućljeća, tražili smo nešto originalnije i arhaičnije.

– Morate onda vidjeti Veli Tržić, možda tamo nađete odgovore, bile su kratke upute suvremenih Absirtejaca.

OVČJIM STAZAMA

I zato preko osorskog mosta krećemo planinarskom stazom prema Osoršćici koja se uzdiže do 588 metara visine. Ovčjim stazama među kiklopske suhozide, kroz šume kržljavih stabala što rastu iz kamena, među gromače i gomile, mogile i tumule te skrivene lokve na kojima su stada napajali drevni pastiri. Koraci gaze smilje i majčinu dušicu, posvuda su mirisi Mediterana. Koraci gdjegod zagaze i ovčju kost. Nižu se nepregledni zidovi i remek-djela starih graditelja – na dobrom smo putu brončanodobnih priča.

Po zvizdanu markirani put do Tržića izgleda duži od najavljenih pola sata hoda. Nema na njemu nikog osim nas. A onda iznenada iza rijetkih krošanja proviruje selo Veli Tržić i ostavlja nas bez daha. To je selo velikih napuštenih kuća izniklo iz kamena i izvan svih očekivanja. Razbacano je i rastegnuto naselje s desetak impozantnih stancija koje se nižu uz kamenitu stazu. Kuće su ruševne, većinom bez krov, ali se vidi da se u njima dobro živjelo – sve donedavno. Ponegdje na stubištima nalazimo razbijene šalice za mlijeko, ima i oronulog namještaja, pod baladurom u ovčjim brabonjcima zarđali alat – kao da se otišlo na brzinu. To su rezidencije bogatih parona, vlasnika ovčarskih stada, s dvije, tri etaže, neke i ožbukane, sa šternama, kuhinjama s ognjištima i krušnim pećima u dvorištima. I stoje u tišini zatočene u vremenu. Prizor mističan i intrigantan.

Kuće su građene vjerojatno u 18. stoljeću i u njima se živjelo do polovine 20. stoljeća. U Osoru smo saznali da je posljednja stanovnica, krojačica, napustila selo 1960-ih. Prije nje su Veli Tržić napustili stanovnici u potrazi za boljim životom u Americi i Italiji ili barem bliže moru. Ovo napušteno selo svugdje bi bilo senzacija, a ovdje ga rijetko tko i spominje, kao da su svi zaboravili na njega. I to je njegova ljepota.

No čudnije od tih nijemih zdanja njihov je ambijent – njihov je okoliš scenografija nekog pradavnog svijeta. Cijeli krajolik oblikovan je u suhozide i terase, gromače bez reda, labirinte naslaganog kamenja. Kao jedan ogroman nered, potpuno nespojiv s arhitekturom bogatih seoskih kuća. Svud uokolo začuđujuće forme, okrugli platoi, nepravilni torovi za ovce i iste takve nastambe arhaičnih ljudi. Kiklopski svijet.

KONTINUITET TISUĆLJEĆA

Skloništa i ovčarske stanove od grubog kamena, nalik bunjama, na kvarnerskim otocima zovu komarde i mošune. Nisu kao istarski kažuni skladni, elegantni i precizno poslagani. Suhozidna gradnja na Lošinju i Cresu nešto je sasvim drugo od istarske – zasniva se na velikim nepravilnim grotama, nema klesanca i nema škrila. Sve se to drži na okupu i uzdiže visoko na posve neobjašnjiv način.

U tim grubim nastambama, živjelo se od prapovijesti – čovjek i ovca zajedno. I ništa se kroz tisuće godina u načinima gradnje nije mijenjalo. Sve dok ovčarstvo nije osiguralo veće prihode ili dok Tržić nisu naselili ljudi s mora u bijegu od gusara pa su podigli nove zgrade usred prapovijesnog sela. Stare nastambe predaka i ritualna mjesta nisu rušili, koristili su ih i dograđivali, i zato se na terenu može čitati kontinuitet od nekoliko tisućljeća.

Tržić je tek odnedavno napušteno selo, ali je i jedna od tri velike prapovijesne gradine u brdskom lancu. U istom kontekstu spominju se još i Halmac i Hramarić. U blizini je i Mali Tržić, selo još starije i napušteno davno prije. U Malom Tržiću nalazi se rodna kuća osorskog biskupa iz 11. stoljeća, svetog Gaudencija. On je, prema legendi, protjerao zmije otrovnice s otočja i mi mu od srca zahvaljujemo na tome. Ovaj je krški kraj kao stvoren za poskoka, ali se zahvaljujući svecu njime krećemo bez straha. Ako nešto šuška, to mogu biti samo gušterice najluđih boja, bezopasne bjelice i smukulje.

U nijemom Tržiću nema nikog tko bi ispričao priču o selu. U daljini čujemo samo blejanje poludivljih ovaca i zrikavce. Nema ni pisanih tragova – iako se svuda ističe arheološko bogatstvo ovog područja, ono je slabo istražena i malo je literature. Na raspolaganju nam je samo članak »Tržić, lošinjski Machu Picchu« Slovenskih novica iz 2017. godine. U njemu povjesničarka umjetnosti Irena Dlaka, bivša kustosica i ravnateljica lošinjskog muzeja, kaže da su Mali i Veli Tržić izgrađeni u brončanom dobu kao utvrda na terasi, s odličnim pogledom na okolicu, posebno na osorski kanal.

I doista, sve viđeno uokolo napuštenih kuća, sugerira na arhaičnost brončanog doba. Po povratku s terena željeli smo da Irena Dlaka i nama potvrdi ove dojmove, ali naš je upit ostao neodgovoren. Šteta, jer samo je u ovakvom dramatičnom krajoliku moguće zamisliti neku pradavnu dramu. Posebno je zanimljivo da se epizoda o ubojstvu Apsirta u našim krajevima iz pera grčkih pisaca odvija bez upliva fantastičnih bića i pojava, čime inače obiluje mit o Argonautima, i to dodatno doprinosi vjerodostojnosti. U ovom krajoliku, koji je sam po sebi fantastičan, nadrealna bi nadogradnja bila suvišna.

NEUKROTIVO KAMENJE

O svemu tome sigurno nisu razmišljali žitelji Tržića dok su vodili beskonačnu bitku s neukrotivim kamenjem. U škrtom krajoliku tisućama su godina nastojali preoblikovati teren i osigurati si malo plodne zemlje. Ali kamen koji su uporno vadili iz tla i njime uporno zidali, kao da je i opet izbijao na površinu. Iz tog i takvog krša raste samo stara smokva, a ne da se ni stara maslina.

Ovca je neizostavni element svih grčkih mitova: Zmaj je čuvao Zlatno runo ovna Krizomala; na ovčjim su krznima polubogovi uzimali nimfe; Odisej je Kiklopu bježao skriven pod ovnovima, iz ovnujskih rogova pio se nektar. I u Tržiću je ovca poveznica svega. Sve je ovdje njoj podređeno, da bi one imale zaklon i zaštitu od zvijeri. I danas tuda lutaju podivljala stada. U jednoj velikoj napuštenoj zgradi seoskog imanja susrećemo se s ovcama dugog zamršenog runa. Nema pastira da ih ostriže niti psa da nas otjera. Same su. Stado mahnito bježi od nas, očito je da davno nije imalo kontakt s ljudima. Ljudi su od Tržića odustali, ali ovce se iz njega ne daju.

Prema jednoj verziji mita o Argoanutima, progonitelji Kolhiđani stigli su prvi na Kvarner i zauzeli sve otoke, osim dva posvećena Artemidi. Na njih su pristali Jazon i Medeja.

»A ovi se (Argonauti, op.n) iza njih (Kolhiđana, op.n.) spustiše rijekom i prijeđoše do dvaju Brigijskih otoka (naziv je sporan, op.n.) posvećenih Artemidi. Na jednom od njih bijaše svetište, a na drugi stupiše oni, kloneći se Apsirtove družine«, napisao je Apolonije Rođanin (3. st. p.n.e). Artemida nije nužno ona božica lova iz grčkog panteona, moguće da je riječ o nekom predgrčkom kultu ženskog božanstva karakterističnom za Jadran.

Apolonije dalje opisuje kako je Medeja namamila Apsirta pod izlikom da Argonauti žele pregovarati, a Jazon je odmah iskoristio priliku: »Njega ovaj udari kao mesar bika jakih rogova, uvrebavši ga blizu hrama, koji su nekad sagradili susjedi s nasuprotne obale«.

Imajmo u vidu da se Tržić i okolne gradine nalaze baš na nasuprotnoj obali Osora. Uz to, u spomenutom članku Slovenskih novica navodi se da se u šumi Hramarić, istočno od Velog Tržića, nekada nalazilo svetište posvećeno upravo Artemidi. I da je baš to mjesto ono gdje je Jazon zatukao Apsirta.

»Ondje još i sad leže one kosti među ljudima Apsirtejcima«, napisao je Apolonije.

JANTARNA OGRLICA

Sve se u ovom otočkom krajoliku uklapa u priču, sve je puno asocijacija. Nije li Artemida i zaštitnica stada – pa i onih divljih ovaca u Tržiću? Nije li Artemida prikazivana s jelenovom kožom ili u društvu košute – baš onakvih što lutaju Osorom i poluotokom Punta Križa? Nije li Artemida često u društvu veprova – onakvih za koje Cresani kažu da im ubijaju janjad? Nije li Artemida zaštitnica zvijeri, prikazivana s psećim rodom – možda baš s onim čagljevima što u Tržiću ostavljaju oglodane ovčje kosti? Na koncu, uz Artemidino rođenje veže se priča o velikoj jantarnoj ogrlici – nije li na stotine jantarnih kuglica, s kojima se plaćao prolaz kanalom na Jantarskom putu od Baltika do Jonskog mora, nađeno i u liburnskim grobovima u Osoru?

Nedostaje nam još samo taj Hramarić i svetište. Ali lokaliteta nema na karti i nema putokaza. I Branko Fučić je ukazao na njega kao jednu od važnih prapovijesnih gradina, ali lokaciju nije otkrio. Arheološka zona Hramarić samo se kao natuknica spominje u raznim dostupnim dokumentima na interentu. Tražiti ga na slijepo bilo bi uzaludno. Naši kasniji upiti upućeni na više adresa je li prapovijesni hram istražen ili je stvar nagađanje, ostali su neodgovoreni. Nažalost, krajolik Osoršćice za nas ostaje »Terra incognita«, a Hramarić, to središte Artemidinog lovišta, povod za ponovni povratak među Absirtejce.

Od Tržića do najvišeg vrha Osoršćice pješačkom stazom Via Apsyrtides ima još kojih 2,5 sata hoda. Tko izdrži do vrha nagrađen je pogledom koji puca na cijeli Kvarner. Arhipelag se raspršuje u daljinu.

»Pogledi sa samog vrha, s Televrine, vidici su u času stvaranja svijeta«, napisao je Fučić.

Osoršćicu su nastanjivali od prapovijesti, tu je niz spilja s ljudskim tragovima starim 10.000 godina. Tu je i spilja sv. Gaudencija u kojoj je kao pustinjak proveo mnoge godine i u kojem su ga gnjavile zmije otrovnice, zbog čega ih je zauvijek potjerao s Apsirtida. Ljudi su isprva živjeli pod zemljom, a kad su ovladali tehnikom zidanja, podigli su prva kamena skloništa. To su one iste bunje, komarde ili mošune što smo ih snimili u Tržiću.

NA DNU MORA

S vrhova Televrine i Sv. Nikola nadgledano je more na sve strane. I svaki drugi vidikovac u tom kraju služio je kao osmatračnica plovnih putova, a svako brdo kao gradina. Diljem arhipelaga na desetke je vidikovaca koji se nazivaju Straža s kojih je opasnost dojavljivana paljenjem vatri. Na Cresu je evidentirano i 19 gradinskih naselja, a na Lošinju 18, a sigurno ih je bilo i još.

Jedna se Straža nalazi upravo podno Osoršćice, zapadno od Trviža i Osora. Njome je nadgledan plovni put prema Istri. S tog su brda liburnske straže mogle vidjeti Kolhiđane kako nakon pogibije Apsirta bježe prema jugu Histrije i tamo, kako je opisao Kalimah (3.-4. st. p.n.e.), osnivaju Polai – grad bjegunaca.

Vela straža nazivalo se u prošlosti i brdo Kalvarija, odnosno Sv. Ivan, iznad Velog Lošinja. S tog je mjesta nadgledan ulaz u Lošinjski kanal i od tuda su drevni Apsirtejci mogli vidjeti kako brod Argo, s Medejom i Jazonom, pobjedonosno odlazi prema Grčkoj. Nekih 1.000 godina kasnije, s istog su mjesta rimski osmatrači gledali kako se posada trgovačkog broda kod otoka Vela Orjula muči s valovima i izbacuje brončani kip Apoksiomena u more. Vjeruje se da je čuveni Apoksiomen već kao grčki antikvitet negdje u 1. ili 2. st. trebao biti isporučen za ukras nekoj raskošnoj vili u Puli, Akvileji ili Raveni. No zbog oluje do nje nikad nije stigao.

Apoksiomen, za razliku od Jazona i Medeje, nikad nije prošao osorskim kanalom. On zapravo nije ni napravio ništa većinu svog vremena, osim što je ležao na dnu mora. Unatoč tome, danas ima svoj glasoviti muzej u Malom Lošinju, ponos je otoka i ljudi mu se dive. Argonaute i Kolhiđane, koji su osnivali naše gradove, davali imena arhipelazima i pustolovinama iscrtavali plovne putove, rijetko kad tko i spomene.

TAJANSTVENA DAMA IZ ČIKATA

Mala keramička figurica u staklenoj vitrini lošinjskog muzeja, za koju se ni ne zna točno kako je pronađena, svjedoči nam o prapovijesnim kontaktima među civilizacijama Jadrana. Tajanstvena Dama iz Čikata, a zovu je još i Velika majka, jedinstven je antropomorfni prikaz s prijelaza iz brončanog u željezno doba na našoj obali Jadrana. Nema takve nigdje drugdje!

Arheolozi vjeruju da je Velika majka djelo etruščanskih radionica u 7. stoljeću. Etruščanski predmeti, pak, nađeni su i u histarskim nekropolama. Na Lošinj je Velika majka zacijelo stigla istim putem Argonauta i Kolhiđana – od Kamenjaka ili Nezakcija preko Kvarnera direktno na Osor.