Na svečanoj dodjeli nagrada Hrvatske turističke zajednice »Čovjek – ključ uspjeha« održanoj u Dubrovniku u sklopu Dana hrvatskog turizma poznati krčki ugostiteljski radnik Samir Hodžić proglašen je konobarom godine. Veliko je to priznanje i nagrada za dugogodišnji rad u struci.

Samir je rođen u Bihaću 1967. godine. Po završetku ugostiteljske škole kao konobar nije našao posao u rodnom kraju pa je trbuhom za kruhom došao s 18 godina u Gorski Kotar gdje je radio po raznim ugostiteljskim objektima unutar firme Goranin iz Delnica, a najviše u restoranu Žaba u Lokvama gdje je bio i smješten. I tu započinje njegova veza s otokom Krkom.

– U Žabu je često zalazio i pokojni Nikola Turčić ‘’Mikić’’ i njemu sam se ja kao konobar svidio te me je pozvao da dođem raditi u Šilo. I 8. svibnja1988. počeo sam raditi u restoranu Tiha u istoimenom autokampu. 1990. godine prešao sam raditi u restoranu Portić u centru Šila i od tada do danas ja sam tamo; otvaram, zatvaram, uslužujem i sve što trebam. Kako je Portić ljeti zatvoren je u zimskom periodu radim u restoranu Mulino unutar hotela Malin, započeo je Hodžić.

Nitko neće u strukovna zanimanja

Od tada do danas Samir živi u Šilu te neumorno, s iznimnom profesionalizmom, radi u tvrtki GPP Mikić. U vremenu kada je ugostiteljski sektor suočen s izrazito visokom fluktuacijom zaposlenika i sve većim izazovima u zadržavanju kvalitetne radne snage, Samirova predanost poslu, njegov ostanak i rast unutar iste tvrtke predstavljaju rijetku vrijednost.

– 37 godina sam u ovoj firmi i nisam zažalio. Imao sam ponuda i da idem raditi ‘’vani’’, ali ostao sam vjeran. Uvijek su se prema meni odnosili s poštovanjem. Danas je to drugačije, nove generacije su drugačije, rijetko tko ostaje duže i od jedne sezone, mada su uvjeti dobri; imaš dobru plaću, smještaj i slobodan dan, ali mladi stalno žele više. A i konfiguracija radne snage se promijenila, nitko neće u strukovna zanimanja, svi bi kancelariju i osam sati rada za kompjuterom. Zato i fali zidara, keramičara, mehaničara pa tako i konobara i kuhara, dodao je Samir.

Nagrada HTZ-a mu puno znači, posebice jer dolazi u smiraj karijere. Zahvaljujući njemu, ugostiteljski objekt u kojem radi postao je poznat kao mjesto s dušom, mjesto gdje je kvaliteta usluge konstantna i na visokoj razini i gdje se gosti uvijek osjećaju dobrodošli.

– Imam još godinu dana za odraditi, uvjete za penziju stječem u lipnju sljedeće godine. Hoću li zbilja prestati s radom, ili ću nastaviti raditi uz mirovinu još moram razmisliti, teško je prestati kad ti posao ‘’uđe u krv’’. U ovom trenutku mi se čini da ću nastaviti raditi, previše je to u meni, ali naravno, sve će najviše ovisiti o zdravlju. Da mogu ponovno birati svoje obrazovanje i profesiju ja bih opet odabrao za konobara, jako volim ovaj posao. Sviđa mi se što je aktivno, stalno si u pokretu, što je non stop neka promjena, što nije monotono. Nisi ti stalno za jednim strojem, ili kompjuterom, stalno dolaze novi gosti, drugačiji ljudi. Naravno da uvijek treba biti ljubazan, ali treba imati osjećaj kako pristupiti svakom gostu, naglasio je Hodžić.

Nema praznika, subota, nedjelja…

Samir je lice koje gosti pamte, razlog zbog kojeg se mnogi vraćaju i primjer kako se ljubaznošću, dosljednošću i iskrenim osmijehom može graditi dugoročna lojalnost gostiju. Ističe se ne samo svojom stručnošću, već i iznimnim personalnim vještinama, smirenošću u izazovnim situacijama te iskrenom brigom o svakom gostu.

– Dobrog konobara, po meni, prije svega čini to da moraš voljeti taj posao, kao i svaki drugi. Čim radiš nešto što ne voliš to je teško. Nama tijekom ljeta dolaze učenici na praksu iz ugostiteljskih i turističkih škola iz kontinenta i ja im kažem da tko ide u ovu profesiju, ili općenito u ugostiteljstvo i turizam, mora se odmah pomiriti da nema slobodnih praznika, subota i nedjelja, već se mora raditi. Tko je od mladih zainteresiran da mu pokažem i naučim ga ja to činim rado, a ako nije – ne mogu niti ja gubiti svoje vrijeme. Nikad nisam imao problema s gostima da bi to došlo da nekog nasilja, bilo je nekad nekih povišenih tonova, ali ništa što nisam uspio smiriti. Nikad nisam gostu naplatio konzumaciju jela s kojim nije bio zadovoljan; ponudio bi mu nešto drugo za što sam smatrao da će mu se više dopasti, ali i takvih situacija je bilo malo, rekao je Hodžić-

​Kroz svoju jako dugu karijeru na istom mjestu Samir je postao svjedok vremena i mjesta.

– Gosti su uvijek vrlo zadovoljni našim vinima. Naravno, najviše nudimo žlahtinu kao autohtonu sortu, ali sviđaju im se i istarska vina, kao i ona iz kontinenta. Hranu nam isto jako hvale, naravno, mi serviramo najviše riblja jela i morske specijalitete. Ono što se mijenja je struktura gostiju. Uvijek su tu Talijani, Nijemci, Austrijanci i Slovenci, ali zadnjih godina ima i Mađara, Čeha, Poljaka. Mnogi što su meni bili redovni gosti u Portiću su umrli, ili ostarjeli i oboljeli pa ne mogu dolaziti više. Dolaze nove generacije, život ide dalje, zaključio je ​ Hodžić.

Ich Bär

Strani jezici, pogotovo u turističkim mjestima, od presudne su važnosti za dobrog konobara.

– U vrijeme kada sam se školovao u bivšoj Jugoslaviji, konobare se učilo ruski jezik, a automehaničare njemački. Ipak, kad sam došao u Gorski kotar, shvatio sam kako mi je nepoznavanje stranih jezika problem, posebice talijanskog i njemačkog, a da mi ruski ovdje baš i nije od velike pomoći. Znao sam već kao mladi čovjek dobro raditi svoj posao jer sam ga uistinu volio, a naučio sam puno od starijih kolega na praksi. Uglavnom, jednom su mi u jedan restoran u Gorskom kotaru došli strani gosti i svaki je naručio različito jelo od divljači, između ostalog jedno je bio gulaš od medvjeda s palentom. I kada me je gost pitao na njemačkom što je to, ja sam se malo zaledio i uspaničario i rekao ‘’Ich Bär’’, odnosno ‘’Ja medvjed’’. Danas se puno bolje snalazim s jezicima; njemački i talijanski prije svega, a znam nešto i engleskog, rekao je Samir

Bicikl kao relaksacija

Samir preferira miran i jednostavan život.

– Živim u Šilu sa svojom ženom koja je baš prava Bodulka. U braku smo 35 godina, imamo jednu kćer i jednog unuka, a oni su u Zagrebu. Meni je život na Krku lijep, a u slobodno vrijeme najviše volim voziti bicikl. Idem, na primjer, od Šila do Krka i nazad, ali nije da mu vuklo da idem ne neke biciklističke staze van otoka. Ja to lagano i samo lokalno. Stavim ruksak na leđa i idem, većinom u proljeće i jesen. Iako je to čudno za jednog konobara, ne pijem niti pušim. Probao jesam kao mlad, ali vidio sam da to nije za mene, objasnio je Hodžić.

Nema do srdele i inćuna

Jako puno ribe je servirao, a voli je i pojesti

– Zbilja sam servirao jako puno ribe gostima kroz svoju karijeru i ne pretjerujem kada kažem da mislim da je mogu isfiletirati i žmireći. Probao sam sve vrste ribe i volim je jesti, ali daleko najviše srdele i inćune i s njima kao prilog krumpir-salata, ili blitva, rekao je Hodžić