Tradicija

Oni su čuvari rapske baštine: ‘Mali brodograditelji imaju šanse samo ako grade barke tradicionalnog tipa’

Marinko Glavan

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Denis Brnabić i Petar Španjol u Banjolu još uvijek sami grade barke i brodice, svojim rukama, jednu po jednu, kako se to nekad radilo



Tradicija pomorstva i ribarstva, a s njima i gradnje brodova na otoku Rabu duga je stoljećima, a rapske su brodice oduvijek bile cijenjene po svojoj dugovječnosti i odličnim maritimnim i radnim karakteristikama, pa su mnoge od njih, izgrađene prije više desetljeća, još uvijek u funkciji i može ih se pronaći u portima diljem Jadrana, osobito na njegovom sjevernom dijelu. Ribarima, trgovcima i prijevoznicima trebali su pouzdani, čvrsti i dugovječni brodovi, a rapski su im brodograditelji upravo takve gradili, svakome u skladu s njegovim potrebama.


Nažalost, tijekom druge polovine prošlog stoljeća drvene barke i brodice, posebno one novoizgrađene, postale su prava rijetkost, ustupajući mjesto plovilima od umjetnih materijala, a s nestankom potražnje nestali su i brojni mali brodograditelji s otoka Raba. Oni koji su ostali, a ima ih svega nekoliko, i sami su se prebacili na izgradnju brodica od umjetnih materijala, iako neki i dalje njeguju tradiciju drvenih barki i brodica pa iako rijetko ili nikad izrađuju posve nova plovila od drva, ipak obnavljaju stara drvena plovila, gradeći pri tom nove brodice od umjetnih materijala koje svojim izgledom i opremom podsjećaju na tradicionalna plovila poput gajete ili guca.


Najpoznatija rapska brodograditeljska tvrtka, Pičuljan, bavi se u velikoj mjeri izgradnjom većih i luksuznijih plovila, uz poslove održavanja plovila, serivisiranja i suhe marine, s pogonima na otoku, ali i u okolici Rijeke, tako da je riječ o, za hrvatske prilike, relativno velikoj tvrtki koja gradi vrhunske jahte i druga plovila, uz servisnu i drugu podršku svojim kupcima i drugim nautičarima.


Foto Sergej Drechsler


Kad noge same krenu




Mi smo, međutim, na Rabu posjetili dvojicu malih brodograditelja, Denisa Brnabića i Petra Španjola koji u Banjolu još uvijek sami grade barke i brodice, svojim rukama, jednu po jednu, kako se to nekad radilo, a usput popravljaju i restauriraju stare drvene brodice, posebno Španjol, dok Brnabić, uz brodograditeljski posao, s obitelji održava i jedinstvenu otočnu liniju između Raba i Barbata koja u ljetnim mjesecima svakodnevno prevozi stotine putnika te predstavlja pravu atrakciju u otočnoj ponudi, omogućujući i turistima i domaćem stanovništvu ugodnu plovidbu, uz izbjegavanje gužvi na glavnoj rapskoj prometnici i potragu za parkirnim mjestom u gradu Rabu.


Putnička linija ovih je dana u mirovanju, turista još nema ili ih ima vrlo malo, a Rab je, moramo to istaknuti, u zimskim danima možda na neki način zanimljiviji nego u špici ljetne sezone kada je krcat turistima i vikendašima. Dočekao nas je prekrasan dan, s više nego ugodnim temperaturama, pa smo prvo otišli do grada, u šetnju i obaveznu nabavu rapske torte, bez koje se nismo smjeli vratiti u Rijeku. Većina ugostiteljskih objekata u centru bila je zatvorena, no šetnje uskim gradskim uličicama u kojima smo susreli tek pokojeg prolaznika i poneku gradsku mačku, zimi je poseban užitak i šetaču daje priliku da se u miru divi jedinstvenoj arhitekturi kuća, crkava, zidina i drugih objekata u Rabu. Miru i tišini starog grada suprotstavljena je atmosfera u Šarengradu, rapskoj trgovačkoj zoni, gdje su i usred zime, na radni dan, vladali živost i šušur, nalik onima u turističkoj sezoni tijekom jutarnjih sati.


Foto Sergej Drechsler


Kad ti posal sam dođe


Nakon kave i kupovine rapske torte krenuli smo prema radionici Denisa Brnabića koji sam proizvodi plovila od stakloplastike, u formi tradicionalne gajete, ali izrađuje i veća, radna plovila, poput onih kojima održava liniju između Barbata i Raba.


– Otprilike kroz zimu izradim dvije gajete ili jedan, nešto veći, radni brod tipa Sampa 8HD, što je novi model u našoj ponudi. Uglavnom radim sam, a eventualno mi pomažu članovi obitelji, kad je potrebno. Gajete koje gradim imaju tradicionalni oblik drvene gajete, ali su od suvremenih, umjetnih materijala, iako na prvi pogled mogu izgledati kao da su drvene, jer imaju ukrasne elemente i oblogu palube od drva, kaže nam Brnabić.


Foto Sergej Drechsler


U dvorištu njegove obiteljske kuće i radionice imali smo priliku vidjeti i kako izgledaju završene gajete, jer je nekoliko njih na suhom vezu i doista, na prvi pogled izgledaju poput tradicionalnih drvenih gajeta, budući da su pramac i drugi dijelovi palube obloženi drvom. Kupci ovih brodica su, kaže Brnabić, dijelom domaći ljudi, ali ima i dosta narudžbi van otoka.


– Zanimljivo je da ih dosta naručuju pomorci, ljudi koji nešto znaju o moru. Mnogi od njih se odlučuju za ovaj tip brodice jer žele imati nešto drugačije, nešto što ima veze s našom tradicijom. Iskreno, više se ne reklamiramo, ne idemo na sajmove, posal nađe nas. Ljudi vide naše gajete kod svojih prijatelja i poznanika, iskuse kako se ponašaju na moru, tako da većina naših kupaca već zna puno o samom plovilu i točno znaju što i kako žele da bude napravljeno. Zaista nam ne treba neka posebna reklama, kaže Brnabić.


Sam svoj majstor


To što radi sam, ističe, smanjuje proizvodne kapacitete, ali ima i svojih prednosti, primjerice tijekom COVID-19 krize, kad nije morao brinuti o isplati plaća radnicima.


Foto Sergej Drechsler


– Ne samo to, neko kad delaš sam imaš potpuni uvid u kvalitetu obavljenog posla. Nažalost, mlade baš ni ne zanima ovaj posao, ali kad bi tako i bilo, da imam nekoliko zaposlenih, pola radnog vremena bih morao nadzirati što i kako se radi, da budem siguran da je sve napravljeno kako treba. Ovako sve radim sam. Od kalupa za brod, plastike, ugradnje motora, električnih instalacija i druge opreme. Obično ugrađujem motore od dvadeset konjskih snaga, renomiranih proizvođača, jer želim da kvaliteta bude vrhunska. Ovo su barke koje se kupuju jednom u životu i trebaju trajati, ističe Brnabić.


Osim gajeta, kako smo napisali, gradi i radne brodove, a najnoviji je model Sampa 8HD, koji je planiran i u nešto luksuznijoj varijanti Sampa 8.


– Nisam ih posebno predstavljao nigdje, čak ni na našoj web-stranici, jer zasad nemam vremena izgraditi više primjeraka. Jednog od ova dva izgradio sam za jednog barkariola, a drugi za sebe, za održavanje linije Barbat – Banjol – Grad. Ljeti ne gradim brodove, nego se bavimo prijevozom putnika, a kako je linija vrlo popularna, u idućoj sezoni namjeravamo povećati broj polazaka i dignuti uslugu na viši nivo. Brod može primiti dvanaest putnika, dug je osam i pol metara, širok dva metra i osamdeset centimetara, a brzina mu je 16 čvorova, s motorom od 110 konjskih snaga, s tim da na liniji ne smijemo ploviti tom brzinom, budući da je brzina plovidbe u kanalu ograničena i zabranjeno je glisiranje, kaže Brnabić.


Što se situacije u maloj brodogradnji tiče, ističe kako nije baš najblistavija, jer se sve više plovila uvozi, a sve manje gradi u Hrvatskoj, gdje nedostaje i mladih koji bi se bavili tim poslom. Smatra da je šansa malih hrvatskih brodograditelja prvenstveno u gradnji plovila tradicionalnih za hrvatsku stranu Jadrana.


– Ove gajete koje ja gradim ne možete kupiti iz uvoza. Mi ovdje možemo uspjeti samo ako gradimo ono što drugi nemaju. Ako jedan veliki proizvođač iz Italije ili Francuske godišnje proizvodi tisuću ili dvije brodova, kad naručuje motore za njih, dobit će te motore po neusporedivo povoljnijoj cijeni nego ja koji kupujem dva ili tri motora godišnje. Motor od stotinjak konjskih snaga mene ili vas koštat će dvadeset ili dvadeset i pet tisuća eura, a taj veliki proizvođač dobit će ga za manje od deset tisuća. I onda mi ne možemo biti konkurentni ako ćemo graditi isti tip brodica kao oni. Možemo konkurirati tako što gradimo ono što oni nemaju. Ne možemo se gurati tamo gdje su svi nego raditi svoje. To nam je jedina šansa, jer smo gradnju drvenih, izvornih tradicijskih brodova zanemarili. Ne znam jesu li na Rabu živa još možda dvojica-trojica ljudi koji znaju raditi drvene brodove, a za koju godinu ni njih više neće biti i takve brodove više, nažalost, neće znati graditi nitko, zaključuje Brnabić.


Nasljeđe


Jedan od onih koji se još uvijek bave, ne doduše izgradnjom novih drvenih brodica, jer za njima nema potrežnje, nego njihovom temeljitom obnovom i restauracijom rapski je brodograditelj Petar Španjol koji je ovu tradiciju i ljubav prema drvenim brodovima naslijedio od svojih predaka, oca i djeda koji su ih gradili. I ne samo prema radu na brodovima nego i prema plovidbi, jer Španjol je strastveni ljubitelj jedrenja na tradicijskim barkama s kojima nastupa na regatama plovila te vrste od Istre do Dalmacije.


I njega smo zatekli, gdje drugo, nego u radionici. I to radionici koja je prošle godine obilježila pedeset godina kontinuiranog rada, a on sam je s ocem započeo u njoj raditi još 1988. godine.


– Još tada su se pretežno gradili drveni brodovi, ali smo se zadnjih godina preorijentirali na plastične brodice, jer drvene brodove, nažalost, više nitko ne naručuje. Ima interesa za obnovom drvenih brodova, i to radimo, ali za nove više upita naprosto nema, kaže Španjol.


I njegove plastične brodice tradicionalne su forme, ali ne gajete kao kod Brnabića nego guca, jer i on smatra da jedino takvim tipovima plovila domaći mali brodograditelji mogu pronaći svoju tržišnu nišu, u konkurenciji velikih proizvođača iz inozemstva.


– Godišnje radimo dva-tri nova plastična broda. Riječ je o gucu od šest metara duljine, tradicionalnog oblika, kakav se na Rabu počeo primjenjivati tridesetih godina, a koristili su ga i prvi barkarijoli koji su vozili turiste. Uspio sam doći do jednog starog modela, baš iz tridesetih godina i baš njegovu liniju koristim za gradnju ovih plastičnih guceva. Što se tiče obnove drvenih, tu brojke variraju, ali kod nas je nekako pravilo da u radioni uvijek, uz plastičnu novogradnju, mora biti i jedan drveni brod. Rad na drvenom brodu meni je takoreći odmor, kad stavim ruke na njega, kad gledam što i kako treba napraviti. Nema tu nacrta, nego se na oko mora vidjeti što i kako treba napraviti. Ima tu nekih pravila i šablona, ali u manjoj mjeri. Sve je u oku i ruci. Ono što vidiš, moraš zamisliti kako to napraviti, a onda to i znati napraviti. Plastika je naša realnost i sadašnjost, ali ona dosadi, umori čovjeka, zasiti ga. Onda se malo vratim na drvo, uzmem planju, teslu, uživam i usput napravim obnovu drvenog broda, kaže Španjol.


Zadivljujući nacrti


U njegove riječi uvjerili smo se već po ulasku, jer pored plastičnog guca koji trenutno gradi, u njoj je i drveni brod s kabinom koji trenutno obnavlja. Španjolova je radionica, zajedno s okolnim prostorom, ujedno je i pravi mali muzej drvene brodogradnje, s alatima koje je naslijedio još od svog djeda i oca te posebno zanimljivim maketama bočnih strana drvenih brodova. Pitali smo ga o čemu se radi, misleći da je riječ o svojevrsnim ukrasima radione, ali objasnio nam je kako je riječ o »nacrtima« stvarnih brodova.


– Ovo što vidite makete su prema kojima su se gradili stvarni brodovi. Znači po ovom obliku gradio se trup broda. Svaka linija, svaka zakrivljena površina na kraju je na stvarnom brodu bila identična ovoj koju vidite na maketama, samo se prenosila u veće mjerilo, kaže Španjol.


Mi zaključujemo kako je bila riječ o 3D modeliranju desetljećima prije pojave 3D printera.


– Tako nekako, haha. Nažalost, ovdje ih nema ni približno koliko ih je bilo napravljeno, jer često se od veće makete za jednu vrstu broda radila druga, manja, jer je to skraćivalo posao i bilo praktičnije.


Jedinstvena linija


Jedinstvena rapska otočna linija Barbat – Banjol – Grad pokrenuta je na inicijativu Grada Raba, kako bi se rasteretile otočne prometnice, a gostima pružila dodatna vrijednost i usluga, što se zasad pokazalo punim pogotkom.


– U večernjim satima, posebno kad je lošije vrijeme, svi bi u grad. I onda imamo gužve, nema mjesta za parkiranje i tako redom, pa je rođena ideja o pokretanju ove linije. Grad Rab je subvencionira, a linija je stvarno zaživjela u punom smislu. Ljudi mogu otići na večeru u grad, ne razmišljajući gdje će parkirati, niti smiju li popiti čašu vina uz jelo, a na koncu tu je i doživljaj. Praktički imaju panoramsku vožnju uz obalu otoka, u trajanju od pola sata, po cijeni od tri eura, što mislim da ne postoji nigdje drugdje na našim otocima. Od prve godine krenulo je odlično, do lani imali smo, s dva broda, polaske iz Barbata i iz Grada svakih dva sata. Ove sezone planiramo ubaciti i treći brod te polaske u popodnevnim i večernjim satima pojačati na svakih sat vremena, kaže brodograditelj koji brodice gradi od 2007. godine, samostalno, a dosad je izgradio tridesetak novih plovila.


Uz to godinama se bavio i obnovom postojećih plovila, no time se više ne bavi jer ima, kaže, previše posla na novogradnjama.


Plovidba za svoj gušt


Ispred radionice Petra Španjola nalaze se dva potpuno restaurirana drvena guca s kojima nastupa na regatama diljem Jadrana ili plovi morem oko Raba »za svoj gušt«.


– Evo, ovaj ispred radione je vaš, iz Rijeke. Bio je potopljen u Mrvom kanalu, kasnije su ga izvukli i stavili na obalu pokraj Mrtvog kanala gdje je godinama trunuo i služio praktički kao kontejner za kojekakav otpad. Bio je u jako lošem stanju, ali sam ga uspio, dio po dio, potpuno restaurirati i sad s njim ne samo da idem na regate nego i uživam u svakom slobodnom trenutku kad mogu isploviti. I to na jedra. Još od djetinjstva i mladih dana uživam u jedrenju na drvenim barkama, a tako i sad. To je moja strast. Svaki naš drveni brod ima jarbol i jedro. Počeo sam jedriti još kao dječak, a svoj prvi drveni kaić s jedrom izgradio sam kad sam imao petnaest godina. Imao sam različite jedrilice, a i sad imam drvenu jedrilicu kojom plovim. Zaboravili smo, nažalost, vještine i znanje gradnje i obnove drvenih brodova, makar su oni uvijek atrakcija, kad god se pojavimo s njima u lukama na jadranu, ljudi se na njima i uz njih uvijek slikaju, kaže Španjol.