Lubenice, četiri tisuće godina staro naselje na otoku Cresu, preko ljeta je ispunjeno turistima koji svoj godišnji odmor ne mogu zamisliti bez barem jednodnevnog posjeta tom biseru hrvatske ruralne arhitekture. Nekad srednjovjekovna utvrda, Lubenice su smještene na litici 378 metara iznad mora pa bez daha ostavlja pogled na morsku pučinu, sve do istarske obale. Pogled će svaki gost zaustaviti na plaži ispod Lubenica koja se redovito pojavljuje na popisima najljepših hrvatskih, pa i svjetskih plaža te se zapitati kako se do nje stiže. Dva su puta, morski i kopneni. Morski je komotniji, ali treba imati na raspolaganju plovilo, bilo privatno bilo iznajmljeno, a mogu se i koristiti usluge nekog od lokalnih morskih taxi prijevoznika. Atraktivniji put, iako puno teži, vodi iz Lubenica, strmom stazom i usjecima kroz borovu šumu i makiju. S dobrom obućom (na što upozorava i postavljeni znak), oni u boljoj formi stići će do plaže za pola sata, dok putokaz kaže da prosječnom putniku treba sat vremena.

Porijeklom sam iz Lubenica, u Lubenicama je rođena moja majka, a preko ljeta na tom najljepšem mjestu na svijetu provodim dosta vremena. Prije svega zbog posla jer već gotovo tri desetljeća sudjelujem u organizaciji Lubeničkih večeri, festivala klasične glazbe, a posljednjih godinu dana se brinem o iznajmljivanju naše stare kuće. Već mi je postalo neugodno svima, bilo gostima, bilo umjetnicima koji su dolazili u Lubenice, govoriti da se nikad nisam pješke spustio do te poznate plaže.

Nizbrdo

Budući da “ne postajem sve mlađi” odlučio sam da ću to konačno učiniti ovog ljeta. U Lubenice sam došao večer prije “Dana D”, a supruga je išla sa mnom jer “ne mogu te pustiti samog, što ako ti se nešto dogodi”. Lijepo smo se naspavali jer je u Lubenicama noćna temperatura nešto niža nego u Cresu, i ujutro, nakon doručka krenuli smo nizbrdo, opremljeni s dovoljno vode i s odgovarajućom obućom. Lubenice su bile puste. Turisti još nisu počeli dolaziti, na trgu smo sreli samo Silvana, jednog od rijetkih domaćih, koji je na parkiralištu prao prozore na automobilu. “Imate li dovoljno vode?”, upitao je i poželio nam sretan put.

Nizbrdo nije bilo problema. Još je bilo dovoljno rano i temperatura nije dosegla dnevni maksimum koji se tih dana približavao 40 stupnjeva, trebalo je samo paziti da noga ne proklizne. Putem smo susreli jednog, sudeći po opremljenosti, iskusnog planinara koji je na plaži vjerojatno prespavao, te dvije vesele Čehinje kojima smo prvo pogledali u noge. Jedna je imala tenisice, a druga, treba li to reći, lagane sandale što se na toj stazi nikako ne preporučuje.

Na plaži

Nakon 50 minuta hoda (podsjećam da na ploči piše sat vremena!) sav trud se isplatio kad se pred nama ukazala jedna od najljepših plaža na svijetu. I to, kako nam se tada učinilo, potpuno prazna. U kolovozu, oko 9 ujutro! Kad smo se spustili na samu plažu naišli smo na tri mlada para skrivena u hladu niskog drveća, te ugledali jedrilicu usidrenu nekoliko desetaka metara dalje. I oni su očito prenoćili na plaži. Mogli smo birati gdje ćemo postaviti ručnike, prvi, drugi, treći red od mora ili se sakriti u žbunje kako bi se zaštitili od sunca koje se dizalo kao i temperatura zraka. Kupanje u kristalno čistom moru, na gotovo pustoj plaži, bez dovikivanja ostalih kupača, ne može se opisati riječima. U tom trenutku to je bilo nešto najbliže raju na zemlji.

Uskoro su počela pristizati prva plovila koja bi se usidrila (pre)blizu plaži, spuštalo se i sve više pješaka, tako da je rajska idila nestala, ali još uvijek nije bilo gužve, svatko je mogao imati “svoj” dio plaže. Do mora nisi morao voziti slalom između ručnika i ležaljki. Još samo da nije bilo dovikivanja naših uobičajeno glasnih susjeda s druge strane Jadrana…

Na plaži se ovaj put nismo dugo zadržali, bitno je bilo stići do nje, meni prvi put u životu. Pokupili smo stvari i skupili hrabrost za uspon koji se pokazao puno težim nego što sam očekivao.

Uzbrdo

S obzirom da nisam baš u nekoj fizičkoj formi, penjanje do Lubenica pokazalo se kao gotovo neizvediv zadatak. Kažem “gotovo” jer sam ipak uspio, uz česta zastajkivanja i odmaranja, a ne bih preživio sramotu odustajanja. I što onda, vratiti se na plažu i naći neki morski prijevoz? Ne, to nije dolazilo u obzir. Popio sam svu vodu, disao na škrge, ali, metar po metar, Lubenice su bile sve bliže. Putem smo sretali mnoštvo veselih pješaka, sretnih što se spuštaju na jednu od najljepših plaža. “Nećete se tako smijati kad se budete penjali”, razmišljao sam. Nosili su ležaljke i suncobrane, torbe i ruksake s pićem i hranom, očito će se dolje zadržati cijeli dan, što je puno pametnije nego penjati se gotovo u podne. Većinom Talijani, ali bilo je i turista s njemačkog govornog područja, Slovenaca… I za kraj jedna slatka češka obitelj, mama i tata s dvije djevojčice, svi u – sandalama. Nadam se da HGSS nije imao posla. Nakon sat i 10 minuta mučenja (a činilo mi se kao vječnost), stigao sam u Lubenice. “Nikad više, nikad više” ponavljao sam kao gavran u Poeovoj pjesmi u kojoj je i stih “Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga” koja je u tom trenutku savršeno opisivala moje stanje. Ali, svima koji su u boljoj fizičkoj kondiciji od mene (a vjerujem da je većina takva) preporučio bih da se spuste na plažu ispod Lubenica i uživaju u tom raju na zemlji.

Za kraj, kako se zove plaža na kojoj smo bili? I ovog ljeta u medijima je bilo nekoliko reportaža o toj prekrasnoj plaži, ali gotovo uvijek se navodi krivi naziv. Tako se i na većini zemljopisnih karata i turističkih brošura plaža ispod Lubenica naziva sv. Ivan, ali Lubeničani će odlučno tvrditi da to nije točno već da se ona zove – Lukà. Možda je Lubeničana i njihovih potomaka premalo pa se njihov glas ne čuje dovoljno, ali možda nakon ovog teksta neki budući novinar ili samo putnik namjernik napiše i kaže da je bio na plaži Lukà.

Bruna, Rozmari, Tea, Biljana, teta Marija i Dinko

U Lubenicama vladaju žene! Prva koju ćete susresti je Bruna iz kafića Lubenička loza na trgu ispred crkve. Gazdarica restorana Hibernicia je uvijek nasmijana Rozmari. U Muzeju ovčarstva dočekat će vas Zagrepčanka Tea, a u obližnjoj suvenirnici Riječanka Biljana. No, sve će one otići u svoja stalna prebivališta kad zahladi i nakon što turisti prestanu dolaziti, a u Lubenicama će ostati samo dvoje stalnih stanovnika, teta Marija i Dinko.