U rujnu 1963. godine, “friški” bračni par Helga i Alfred Lindlmayer iz austrijskog dijela Štajerske krenuo je vlakom u Rijeku, naumivši provesti odmor u Omišlju na otoku Krku.

U turističkom uredu u Rijeci doznali su da ondje u tom trenutku nema raspoloživog smještaja, pa im je umjesto Omišlja ponuđen Mali Lošinj, za koji ranije nisu čuli.

Krenuli su brodom “Kosta Racin” na petosatno putovanje od Rijeke prema Malom Lošinju i navečer s broda stupili na Velu rivu.

Jedna od prvih osoba koje su vidjeli bila je Marija Krpešić, koja je onima koji su se iskrcavali s broda uzvikivala, na talijanskom jeziku, “Camere, camere!”, nudeći smještaj u sobama.

Mladi austrijski par smjestio se te večeri u njenoj kući. Vodovod je na Lošinju još uvijek novotarija, uredna opskrba električnom strujom također, o trajektnoj liniji Merag – Valbiska nema još ni govora, naselje Zagazinjine još ne postoji – ondje su “krpice” poljoprivrednih površina u kamenjaru i niskom raslinju, nema ni hotela iznad Velog žala, niti sportske dvorane na Bočacu, niti aerodroma kod Ćunskog.

Šezdeset godina kasnije, Lindlmayeri su već dugo umirovljenici, zašli su u deveto desetljeće života, a ljetuju kod unuke svojih domaćina iz 1963. godine, Marize i njenog supruga Šime Mustaća.

Iz godine u godinu, iz St. Peter Freiensteina dolaze u Mali Lošinj, uvijek kod iste obitelji, doduše sada u većoj kući na Jamini, koja šezdesetih godina nije postojala. Zaljubljenost u Lošinj je ostala i prenesena je na sljedeće generacije obitelji – na djecu, unuke, a tim putem kreću i praunuci.

U pratnji supružnika Mustać, za Lindlmayere je u uredu Turističke zajednice Malog Lošinja priređena mala svečanost s rezanjem krokanta, tradicionalne slastice koja stječe novu afirmaciju, zdravicom i mnogo zajedničkih fotografija.

Direktor TZ, Dalibor Cvitković, uručio je Lindlmayerima zahvalnicu za odanost Lošinju, a potom su sabljom rasjekli krokant na male dijelove ponuđene svima iz brojne austrijske obitelji koja je došla doživjeti ovaj trenutak, pa još i na dan 61. godišnjice njihova braka.

Prisustvovali su sin Alfred mlađi i njegova supruga Gabriela, unuci Ruth i njen suprug Christoph te Martin i Christian, praunuka Luise…

Kći slavljenika Sabina morala je zbog obaveza na radnom mjestu otići prije nekoliko dana, a unuk Florian očekuje prinovu u obitelji.

Hoće li se netko od njih 2063. godine, u sličnoj lošinjskoj svečanosti, prisjećati priča svojih predaka, koji su sto godina ranije igrom slučaja došli na otok?