Djelo studenta RITEH-a

Ovo je Timmy Hartera. On je prvi humanoidni robot u Hrvatskoj i rođen je u – matuljskoj konobi

Marina Pauletić

Humanoidni robot djeluje malo »scary«, ali je bezopasan / Snimio Vedran KARUZA

Humanoidni robot djeluje malo »scary«, ali je bezopasan / Snimio Vedran KARUZA

Ideja o robotu Karlu se javila na ljeto prije upisa na Tehnički fakultet u Rijeci, u kolovozu 2019. godine



Što vam prvo padne na pamet kada čujete ime Timmy Hartera? Što god da je, gotovo sigurno nije humanoidni robot napravljen u jednoj matuljskoj konobi, ali Timmy je upravo to. Izradio ga je Karlo Džafić, student preddiplomskog studija računarstva riječkog Tehničkog fakuleta. Razgovarali smo s njim o tome kako je Timmy nastao, zašto je sa zagrebačkog FER-a prešao na RiTeh te zbog čega je odlučio ostati u Hrvatskoj barem još neko vrijeme.


Prije nego što krenemo o Karlu i njegovom pothvatu, potrebno je objasniti pozadinu ovog humanoidnog robota. Timmy je InMoov robot open-sourca-a što bi značilo da je dizajniran tako da može biti dostupan javnosti. Njegove je dijelove moguće isprintati na kućnom 3D printeru površine 12x12x12, a ispisan može biti u prirodnoj veličini. Autor i idejni začetnik robota je francuski kipar Gael Langevin koji je s nekolicinom prijatelja stvorio dizajn 2012. godine. Langevin je u jednom intervjuu izjavio da vjeruje da bi svatko trebao dijeliti svoje znanje. Internet je prepun podataka koji se neprestano komuniciraju, a to ne bi bilo moguće da ljudi ne dijele ono što znaju, kazao je.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji; Timmy je InMoov robot open-sourca što bi značilo da je dizajniran tako da može biti dostupan javnosti / Foto Vedran KARUZA

Timmy je InMoov robot open-sourca što bi značilo da je dizajniran tako da može biti dostupan javnosti / Foto Vedran KARUZA


Pomoć interneta


Karlo je stoga odlučio preuzeti to znanje dostupno na internetu i sam stvoriti svoga robota. Možda vam se čini da ne voli pretjerano kroz život ići linijom manjega otpora, već potpuno suprotno, i to je potpuno točno. Pa krenimo ispočetka. Pohađao je Srednju školu za elektrotehniku i računalstvo u Rijeci iako prije upisa nije znao niti »guglati«, namjerno je odabrao strukovnu školu koja se bavi računarstvom da što više nauči, jednostavno je htio znati i razumjeti kako te stvari funkcioniraju, objašnjava nam. Nakon toga upisao je nadaleko poznati FER – Fakultet elektrotehnike i računarstva – u Zagrebu, ali se ipak odlučio vratiti u Rijeku. Robotikom se počeo baviti radi sebe, kako bi je naučio te mogao to znanje i iskustvo iskoristiti u budućem zaposlenju. Svidjelo mu se što robotika sadrži tri tehnička područja na jednom mjestu: mehaniku, elektrotehniku i programiranje.




– Puno se govori o interdisciplinarnosti – više osoba radi na jednom projektu i svaka ima svoj zadatak – međutim, ja više naginjem transdisciplinarnosti, da jedna osoba od svega nauči ponešto i onda napravi neki svoj proizvod, neku svoju priču, govori Karlo.


Robot Timmy Hartera; Karlo Džafić, Matulji: Sve je jako zahtjevno za programirati, a pogotovo ruke / Snimio Vedran Karuza

Sve je jako zahtjevno za programirati, a pogotovo ruke / Snimio Vedran Karuza


Ideja o robotu javila mu se na ljeto prije upisa na Tehnički fakultet u Rijeci, u kolovozu 2019. godine. Tada je čuo za web stranicu In Move te Langevina, dok je prvi 3D printer kupio na zimu, »nisam ga znao koristiti, pa sam ga razbio i na kraju sam ga morao baciti«, prepričava Karlo. Kako je projekt rastao, tako je prerastao i u završni rad preddiplomskog studija, »htio sam da završni bude malo »jači«, iako zaista nisam očekivao baš robota«, govori nam kroz smijeh.


Robot trenutačno u sebi ima više od 400 isprintanih dijelova čije slaganje nije nimalo lak zadatak. Robotika sadržava tri tehnička područja i dok bi neki pobjegli glavom bez obzira na samu spomen toga, Karlu u tome leži najveća ljepota.


– Posao je jako precizan i zahtijeva veliko strpljenje, milimetri igraju ulogu, pa ako pogriješite, dolazi do pucanja dijelova što onda iziskuje printanje novih, dakle ponovni financijski i vremenski trošak, pojašnjava nam. Primjerice, samo su mu za izradu ruku trebala dva mjeseca, jer osim što ih je morao spojiti mehanički, morao je provući sve senzore i spojiti ih na servo-motore kako bi programiranje uopće bilo moguće,.


– Ali morate uzeti u obzir da sam u to vrijeme bio zaposlen u jednoj IT tvrtki, bio redovan student i onda se popodne ili navečer bavio robotom«, kaže. Kad je pak riječ o Timmyjevom mozgu, ovdje će Karlo koristiti Arduino elektroniku i programe koji su inače predviđeni za rad s robotikom.


Atrakcija za sve generacije

 


Robot je vrlo atraktivan javnosti i mnogo ljudi dolazi u Karlovu konobu pogledati ga. Karlo je zainteresiran i za suradnju s vrtićima i školama, s obzirom na to da bi to djeci bilo veoma zanimljivo. Trebao ga je izlagati na jednom opatijskom festivalu, no nije bio pregledan pa je odustao, »ne želim dati van nešto što nije provjereno i ispravno«. Također je plan staviti ga mjesto na vidljivo javnosti. Vrijedi spomenuti i Timmyjevu najvjerniju obožavateljicu – nonu Irmu. Nona Irma ima već 92 godine, ali to ju ne sprečava da svako malo svrati do Karla i »pozdravi« Timmyja.

Isporuka dijelova


– Trenutačni softwear robotu omogućuje komunikaciju s čovjekom na bazičnoj razini, »na RiSTEM konferenciji koja je bila održana na mom fakultetu Timmy je pričao na engleskom. Koristio sam gotove alate, s obzirom na to da nisam stigao isprogramirati i testirati svoje. On sada već ima više od 10 različitih jezika u softwearu koji koristim, a još nisam vidio postoji li hrvatski. Ako ne postoji, to je onda za mene još jedan izazov. Vidio sam kako je nekoliko studenata sa sarajevskog fakulteta napravilo robota koji govori bošnjački, što znači da se može isprogramirati, kaže nam Karlo. Da cijela stvar bude zanimljivija Karlo je na svojim društvenim mrežama, na kojima često objavljuje napredak robota, odlučio potaknuti ljude da u komentarima ostavljaju pitanja na koja će robot, kad bude »govorio« hrvatski, odgovoriti. Plan je da Timmy koji se sada nalazi »na remontu«, na proljeće bude spreman za daljnje predstavljanje javnosti, kad bi Karlo snimio i podcast sa spomenutim pitanjima i odgovorima.


Osim navedenih izazova, Karlo se susreo s problemima isporuke potrebnih elektrotehničkih dijelova čiju je dostavu usporavala pandemija koronavirusa. Inflacija ga zasad nije dotakla jer je veći dio komponenata nabavio još 2021. godine, ali prema informacijama dostupnim na internetu vidljivo je da je do nekih dijelova sada teško doći.


– Potrošio sam oko 25.000 kuna, a da sam ga radio sada i kupovao dijelove po ovim cijenama trošak bi vjerojatno iznosio između 30.000 i 35.000 kuna, financijski dvostruko teže, govori.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Projekt prvog humanoidnog robota u Hrvatskoj stvara se u Karlovoj konobi u Matuljima / Snimio Vedran KARUZA

Projekt prvog humanoidnog robota u Hrvatskoj stvara se u Karlovoj konobi u Matuljima / Snimio Vedran KARUZA


Razgovorom o financijama zapitali smo se postoji li potencijalna pomoć države u vidu stipendija za mlade ljude koji imaju želju i ambiciju stvoriti neki ovakav projekt. Istražili smo te utvrdili da Ministarstvo znanosti i obrazovanja dodjeljuje 3.400 državnih STEM stipendija po akademskoj godini, a pravo na stipendiju imaju studenti koji prvi put upisuju prvu, drugu ili treću godinu studija. Uvjet su bodovi postignuti na državnoj maturi, ako je riječ o studentu koji se tek upisuje na fakultet, te ECTS bodovi i prosjek ocjena, ako je riječ o studentu koji upisuje drugu ili treću godinu.


– Znam da postoje STEM stipendije, ali većinom su uvjet ocjene, što meni, kad biste gledali moje ocjene, ne odgovara jer bih nisko rangirao. Više vremena posvećujem vanjskim radnjama, nego samom studiranju i ocjenama, objašnjava Karlo. Priznaje da nije ni previše istraživao o mogućnostima stipendiranja jer se financirao sam, pa tu temu ne može previše komentirati.


– Možda, kad biste dali na uvid neki svoj projekt, biste mogli dobiti neku potporu. Dakako, ne bih nikada bahato zahtijevao novac jer sam, eto, napravio robota. Treba imati stav i karakter, ali i dozu prizemljenosti – možda je netko napravio nešto bolje od mog robota. Prošao sam neke intervjue gdje svi hvale moj projekt, ali uvijek pitaju »što još imaš sa strane?«. Za takve je stvari potrebno doći hladne glave i s realnim očekivanjima, kaže Karlo.


Zanimljivosti o Timmyiju

 


Ime Timmy dolazi od Timmy Lenox, izmišljenog lika u NBC serije »Strasti« kojeg se Karlo bojao kao dijete, dok Hartera dolazi od naziva stare Tvornice papira u Rijeci i simbol je zlatnog doba riječke industrije. Timmy Hartera ne izgleda strašno, ali kad bude bio dovršen, izgledat će dosta impozantno – bit će visok 1,80 m.

STEM stipendije


Kad govorimo o sustavu, Karlo ima i jednu pohvalu.


– To moram pohvaliti kod sustava – koliko god komentiramo ima li ga ili nema – STEM stipendija je danas nemjerljivo više no što ih je bilo prije 10 godina. Mlade se puno više potiče da se zanimaju za STEM područja. Što se tiče stereotipa da su dečki više na tehničkim fakultetima, a cure na filozofskim, slušam ga godinama (smijeh). Zasad je na Tehničkom fakultetu još uvijek malo brojnija muška populacija, ali drago mi je vidjeti velik broj djevojaka na STEM natjecanjima. To svakako treba poticati jer spol ne igra ulogu, već koliko tko ima karaktera i želje. Dosad još nisam primijetio ni razliku u bodovanjima mladića i djevojaka na natjecanjima, sve je jednako. Bitan je proizvod, Karlovo je mišljenje o (ne)prisutnosti spolne diskriminacije u ovom stereotipno »muškom području«.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Robot Timmy Hartera djelo je Karla Džafića / Snimio Vedran KARUZA

Robot Timmy Hartera / Snimio Vedran KARUZA


Nakon ovoga vrijeme je za sljedeći stereotip koji je možda više raširen među mladima, a vezan je uz odabir fakulteta. Zagreb je kao studentski grad veoma popularan, a nepisano je »pravilo« da oni najbolji i najambiciozniji biraju nastaviti svoje obrazovanje upravo tamo. Međutim, Karlo se odlučio vratiti u Rijeku pa smo ga zamolili da nam objasni svoj razlog, kao i razliku između studija računarstva u Zagrebu i Rijeci.


– FER je zaista dobar faks i vrlo je lijepo promoviran, ali htio sam napraviti odmor od tog načina učenja koji mi je u tom trenutku jednostavno bilo jedna viša razina. Kad sam se odlučio vratiti, uvidio sam da je zapravo svaki student »igrač za sebe«. Netko može završiti bilo koji fakultet, ali po meni treba i mimo toga voljeti ono što radi. Da, fakultet je svakako bonus i dobra stvar, ali ne treba biti brendiran da bi pojedinac uspio. Što se tiče kvalitete programa RiTeh-a i FER-a, zapravo i nema neke razlike. Razlog zašto je mi možda vidimo je taj što FER ima odličnu reklamu, na čemu i RiTeh sada radi, te što prima veći broj studenata čime raste i vjerojatnost da ćete naići na nekog ambicioznog. Usporedbe radi FER na prvoj godini upisuje 650 studenata, dok je RiTeh nedavno povisio upisnu kvotu za smjer računarstva na 70 studenata. Obaveze pak ovise o kolegijima, a na oba su faksa bile slične. Ako netko želi peticu, onda će se za nju svakako potruditi. Na RiTeh-u radimo i zadatke s MIT-a, govori.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Posao je precizan i iziskuje makismalno strpljenje, čega Karlu ne nedostaje / Snimio Vedran KARUZA

Posao je precizan i iziskuje makismalno strpljenje, čega Karlu ne nedostaje / Snimio Vedran KARUZA


O obrazovnom sustavu u cjelini, Karlo ima mišljenje poput većine učenika/studenata – nedostaje prakse. Teorija bi trebala biti više spojena s realnim proizvodima i onime o čemu poučava. U Njemačkoj, primjerice, neki fakulteti dva tjedna imaju teorijska predavanja, a onda dva tjedna praksu. Ipak, neke se temeljne stvari poput matematike trebaju nastaviti učiti kao i dosada jer bez pravih temelja teško je nadograđivati znanje, govori.


No, što je sa zaposlenjem? Pitamo Karla je li ga fakultet pripremio za tržište rada.


– Studenti moraju shvatiti da je fakultet široko područje, pogotovo ako se radi o tehničkom. Samo na području računarstva, koje je zaseban smjer, ima iznimno mnogo podsmjerova i grana – toliko je ogromno. Na faksu se uči od svega pomalo i onda se izabere ono što te najviše zanima. Jednostavno je previše opsežno da bi se moglo usredotočiti na samo jedno specifično područje. Generalno gledano, ja sam zadovoljan. Bio sam na jednom intervjuu za internship – staž – u inozemstvu, i pitali su me neka pitanja na kojima mogu zahvaliti upravo faksu što me naučio«, govori nam njegovo iskustvo.


– Faks nikoga neće naučiti sve. Dobar je primjer kada položite vozački pa idete voziti Ferrarija – vi znate voziti automobil, ali nemate iskustva u vožnji tako snažnog vozila. Isto je i s fakultetom – vaša vam diploma govori do kojeg najvišeg ranga možete doći, ali na kraju sve ovisi o vama. Treba promijeniti kut gledanja i znati da se ništa ne dobiva na pladnju. Pored samog studiranja uvijek se može raditi još negdje sa strane, primjerice u nekim udrugama, organizacijama, itd. Iskreno, ja sam sve o robotu naučio na internetu koji mi je bio najbolji prijatelj. Dakle, faks vam neće odmoći, dapače, ali treba se znati snaći i ne ga smatrati kao jedino obrazovno rješenje, smatra.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Karlo Džafić / Snimio Vedran KARUZA

Karlo Džafić / Snimio Vedran KARUZA


Nije sve u plaći


Zanimljivo je da Karlo ne želi poput većine njegovih vršnjaka »dati petama vjetra« i odseliti iz Hrvatske.


– Imao sam nedavno intervju za odlazak u Belgiju, radilo se o bespilotnim letjelicama. Zvuči super, ali kad se sve to stavi na papir, primjerice visoki troškovi života zbog višeg standarda i pozicija koju bih imao, te usporedi s onim što imam doma, dođe se do zaključka da trenutačno nema potrebe za odlaskom. Kad idete raditi u inozemstvo, dobijete samo jedan dio zadatka, a ja preferiram manje tvrtke i start-upove gdje mogu biti uključen u sam rad. Naravno, odlazak van donio bi dobro iskustvo i bio bi odličan dodatak životopisu, no u ovom trenutku ovdje imam toliko posla te mi se zaista ne žuri nigdje. Uostalom, s računarstvom mogu raditi i od kuće za globalno tržište, objašnjava nam svoju odluku. Postoji li možda nešto što bi ga ponukalo na odlazak?


– Da je riječ o nekoj baš dobroj poziciji koja me zaista zanima i koja je vezana za robotiku – slaganje elektronike ili programiranje. Odlazak bi mi više uvjetovalo radno mjesto na kojem bih radio, odnosno što bih radio, a plaćanje bi bilo tek drugo na listi. Jednostavno želim biti zadovoljan, ne mogu dati 100 posto sebe u nešto što me ne zanima, iskreno odgovara.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Timmy Hartera djelo je Karla Džafića / Snimio Vedran KARUZA

Timmy Hartera djelo je Karla Džafića / Snimio Vedran KARUZA


Tako će projekt prvog humanoidnog robota u Hrvatskoj završiti tamo gdje je i počeo – u Karlovoj konobi. Za kraj ga pitamo koliko mu je Timmy »zadao sijedih vlasi«? Karlo kroz smijeh govori da je to veoma dobro pitanje.


– Stresno je, naravno, jer ako promašite za doslovno milimetar ili prejako stisnete vijak, sve popuca i mora se ispočetka. Doduše, sumnjivo će zvučati kada kažem da je teško i zabavno, ali meni zaista je. Kada vidite da se nešto kreće, to vam je najveće veselje. Stres je relativan. Odustajanje nije dolazilo u obzir, nikada mi za ozbiljno nije došlo da odustanem, pogotovo kad sam došao do razine kad sam znao da sad zaista ne mogu odustati. Vidjeti moju osobnu sreću i pozitivne reakcije drugih ljudi dalo mi je vjetar u leđa. Kad sam naručio veliki broj komponenata izvana, znao sam da postaje vrlo ozbiljno, a kad svaki dan vidite napredak to vas još dodatno motivira, jasan je Karlo.


Vjerojatno se sada pitate »kad ovaj mladić ima vremena za sebe?«, a pitali smo se i mi.


– Stignem imati vremena za sebe i mislim da bi svaki čovjek dnevno trebao barem dva sata izdvojiti za sebe. Idem u teretanu, družim se s prijateljima, idem na pub kvizove, itd. Sport mi je najbolji ispušni ventil – znam trčati po Preluku sedam kilometara, a veliki mi je gušt i snimiti koji story pa objaviti na Instagramu, veselo nam odgovara.


Nadamo se da će Karlo uspješno dovršiti svoj vrlo ambiciozan projekt i da ćemo sljedeći put kada se vidimo razgovarati s Timmyjem.


Timmy Hartera, Karlo Džafić, Matulji: Timmyijeve dijelove moguće je isprintati na kućnom 3D printeru površine 12x12x12, a ispisan može biti u prirodnoj veličini / Snimio Vedran KARUZA

Timmyijeve dijelove moguće je isprintati na kućnom 3D printeru površine 12x12x12, a ispisan može biti u prirodnoj veličini / Snimio Vedran KARUZA