Općina Lovran obavijestila je građane, poslovne suradnike, prijatelje i znance da je 9. lipnja 2021. preminuo njihov dugogodišnji suradnik, lovranski vijećnik Drago Korošak (Lastovo, 1954. – Lovran, 2021.)

»Moja je kancelarija cijela Općina Lovran«, znao je reći u prolazu Drago Korošak jer mu je za dulju priču uvijek nedostajalo vremena. Bio je vrijedan i točan, uvijek bi prvi stigao na radno mjesto i za nekoliko minuta već je bio spreman uhvatiti se u koštac s problemima. I tako svakog dana, i tako svih radnih godina.

Drago Korošak rođen je 1954. na otoku Lastovu kao jedino muško dijete u roditelja uz još dvije sestre. Obitelj se selila za poslom pa su i djeca upoznala više škola u više gradova. Tako je Drago prvi razred završio u selu Jamna kod Maribora, drugi u Ankaranu, pa u Rijeci i Lovranu.

Tu staru lovransku školu pamtio je po seljenju. Dio nastave odvijao se u kuli, dio iznad kina, u prostoru današnje galerije i dječjeg vrtića. Ta seljenja kao da su obilježila i njegov životni put. Završio je Ugostiteljsku školu u Opatiji, a na Hotelijerskoj školi stekao još i zvanje hotelskog tehničara.

To mu je omogućilo da upozna rad u ugostiteljsko-turističkim objektima Liburnija Rivijera Hotela, osobito na području Lovrana. Zato se, nekoliko posljednjih godina, grčevito borio da se obnove zapušteni hoteli u Lovranu o čemu je pisao svim ministarstvima.

Na ličkom ratištu

Vojni rok je odslužio u Bileći, Pančevu i Titogradu. Kakav je bio vojnik, kasnije i starješina, najbolje svjedoče: medalja za vojne zasluge predsjednika Josipa Broza Tita, Zlatna značka Saveza rezervnih vojnih starješina i priznanje Republičkog štaba Teritorijalne obrane RH.

Kao vrijedan omladinac bio je predsjednik zbora brigadira u Radnoj brigadi »Anton Korić« u Opatiji 1984. godine i trostruki udarnik brigadir. Kao mlad, umjesto u struci, zaposlio se u matuljskom Graditelju kao referent za ONO i DSZ. Bio je sindikalni povjerenik, predsjednik Radničkog savjeta, delegat u Skupštini Općine Opatija i sudac porotnik…

A onda je počeo Domovinski rat. Drago Korošak nije sjedio skrštenih ruku. Među prvima našao se najprije na području Lisine i Petrolejske ceste, potom na Grobniku, a od 24. listopada 1991. pa do 8. ožujka 1994. na ličkom ratištu, u Gospiću.

Bio je zapovjednik 2. satnije u sastavu 155. brigade »Veli Jože«, kasnije 128. brigade. Pod njegovim zapovjedništvom okupili su se mladići iz Muna, Žejana, Matulja, Voloskog, Opatije, Lovrana i Mošćeničke Drage.

U ratu sklopljena prijateljstva trajala su do posljednjeg njegovog daha. Osobito je bio ponosan što iz njegovog sastava ni jedan mladić nije poginuo, a za svoj požrtvovan rad dobio je Zahvalu za iskazanu hrabrost i Spomenicu Domovinskog rata.

Tiho i samozatajno

Po povratku s ratišta situacija se u poduzeću promijenila pa je sa suprugom osnovao firmu Morski konjic. Onda ga je privukla i politika. Kao nezavisni kandidat sudjelovao je na izborima 2005. godine.

Kao član Poglavarstva bio je zadužen za društvene djelatnosti od 2005. do 2009. godine, a u drugom mandatu od 2009. do 2013. godine kandidirao se za zamjenika načelnika i obnašao tu odgovornu funkciju.

U oba mandata radio je kao volonter. Kao tajnik Udruge dragovoljaca Domovinskog rata ukazivao je na probleme gospodarstva, isticao privredne i financijske gubitke zbog izgubljenih radnih mjesta u Lovranu.

Uza sve aktivnosti 17 godina bio je i član Limene glazbe Lovran. Za unapređenje amaterizma i muzičke kulture dobio je posebno priznanje i diplomu Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske 1982. godine.

Bio je i član Pusnog društva Toronjera. Igrao je košarku, mali nogomet i stolni tenis, bio kapetan malonogometne ekipe »Polet – Mi-Mi«, član Nogometnog kluba Lovran, Upravnog odbora Jedriličarskog kluba Istra Lovran, Boćarskog kluba Lovran i ŠRK Zubatac.

Udruzi hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Lovran pripadao je dušom i srcem. Obnašao je dužnost tajnika u dva mandata. Sudjelovao je u obnovi akcije »Volim Lovran« koja i dalje traje.

Često je govorio: »Ako iza mene ostane Lovran samo za mrvicu ljepši, bit ću sretan, jer za mene postoje samo dva grada: Lastovo i Lovran. Oba imaju ono što me čini sretnim – more, barke, panulu i parangal… Što mogu poželjeti više?!«

Otišao je tiho i samozatajno, baš kako je oduvijek i živio. I ostat će u našim sjećanjima baš kao što je i želio. Sjećat ćemo ga se s poštovanjem, baš kako je i zaslužio, stoji u in memoriamu Općine Lovran.