Svestrani Lovranac

Edvard Primožić cijeli je život posvetio udrugama: ‘I danas se osjećam moćnom radim po deset ur dnevno’

Marina Kirigin

Posljednjih godina pomalo priželjkujem da nađu nekoga tko će me zamijeniti, ali evo još me zovu, pa i dalje u nekim udrugama radim kao tajnik ili obnašam dužnost predsjednika, govori Primožić



Nakon šest desetljeća društveno korisnog rada koji je »utkao« u brojna društva i udruge na području Lovrana, ali i šire, Edvard Primožić primio je nagradu za životno djelo Općine Lovran iz područja tehničke kulture. Rođeni Ljubljančanin u Lovran je stigao s majkom Santinom odmah po rođenju 1948. godine i tu se trajno nastanio. Nakon završene osnovne škole u Lovranu, upisao se u srednju metalno-tehničku školu u Rijeci.


Po završetku školovanja 1967. godine, sa zanimanjem vodoinstalatera, zapošljava se u opatijskom Metalu u kojem kasnije postaje poslovođa te rukovoditelj objekata. Devedesetih godina prošlog stoljeća prelazi u privatne poduzetnike i do umirovljenja radi u vlastitoj tvrtki koja se bavila ugostiteljstvom, računovodstvenim poslovima te organizacijom raznih manifestacija.


No, ono što je u nepovrat poklonio Lovranu i ostavio neizbrisiv trag jest njegov angažman u udrugama, upravo onima koje su ga i kandidirale za ovo veliko općinsko priznanje. Svoj društveni angažman započeo je u Limenoj glazbi, današnjem Puhačkom orkestru Lovran još kao 13-godišnjak. Kako kaže, »sopal je više od 25 let«, ali i u dva navrata bio predsjednik lovranskih »limenjaka«. Nakon toga učlanio se u Lovačko društvo Kobac Lovran, u kojem je također u jednom mandatu bio predsjednik i u kojem je više od 30 godina tajnik. Ove godine obilježava i 45. godišnjicu članstva u toj lovranskoj udruzi. Primožić je i suosnivač Streljačkog kluba Kobac, a kruna njegovog društvenog rada je sve ono uloženo u Dobrovoljno vatrogasno društvo Lovran. Osim u svoj lokalnoj zajednici, Primožić djeluje i šire, pa je tako već više od dva desetljeća i tajnik u opatijskoj Područnoj vatrogasnoj zajednici Liburnije.


Trener streljaštva




– Iza mene je 60 godina rada u udrugama, u društvima u kojima sam pisao pravilnike, radio statute, družio se, uživao, ali ponekad i zbog opterećenosti poslom imao želju malo se odmaknuti. Posljednjih godina pomalo priželjkujem da nađu nekoga tko će me zamijeniti, ali evo još me zovu, pa i dalje u nekim udrugama radim kao tajnik ili obnašam dužnost predsjednika. Nadam se da ću ispuniti njihova očekivanja i uspješno još te mandate privesti kraju u nadi da će pronaći nove, mlade, kvalitetne ljude koji će s jednakim žarom raditi taj posao, rekao je Primožić koji se prisjetio prošlih vremena, trenutaka koji su mu duboko urezani u pamćenje.



– Kada smo osnovali streljački klub, odmah sam otišao na Korčulu položiti za instruktora i suca. To znanje omogućilo mi je da kasnije 14 godina radim kao trener, s mladima i djecom. Jako sam ponosan na to životno razdoblje. Naši su mladi, kojih je po sezoni u klubu bilo tridesetak, ostvarivali značajne rezultate u zračnoj pušci i malokalibarskom oružju na području Hrvatske i cijele Jugoslavije. S djecom sam prošao cijelu bivšu državu. I danas sam aktivan u lovnom streljaštvu i postižem jako dobre rezultate, gotovo uvijek na prigodnim natjecanjima zauzmem jedno od prvih pet mjesta. Tako se u mojoj vitrini nalazi više od 80 medalja iz streljaštva. Ipak, kruna mog društvenog rada i angažmana je DVD Lovran. Kada sam 1996. godine došao u DVD, situacija je bila izuzetno loša – nije bilo opreme, vatrogasnih vozila, a ni ljudi, bila su samo tri dobrovoljna vatrogasca. Sada, nakon mojih šest punih mandata na mjestu predsjednika, izabrali su me i za sedmi mandat koji je u tijeku, značajno smo napredovali u svim segmentima. Nabavili smo pet vatrogasnih vozila, kompletnu opremu za vatrogasce i imamo više od 20 obučenih, školovanih operativaca. Sam DVD Lovran stipendirao je i školovao desetak vatrogasaca za zvanje vatrogasac ili tehničar vatrogasac i svi su se zaposlili u vatrogasnoj službi i na to sam izuzetno ponosan. U istom vremenu kompletno smo adaptirali vatrogasni dom, napravili smo teretanu za vatrogasce i kolege iz drugih društava… Mislim da smo danas po opremljenosti i mogućnostima rada jedno od najjačih DVD-a u PGŽ-u. Iza svega toga su sati rada. Čak i danas, na sreću da još uvijek mogu – osjećam se moćno, radim po deset »ur« dnevno, kazao je Primožić koji se posebno istaknuo i na području vatrogastva za što je odlikovan brončanim, srebrnim i zlatnim odlikovanjem te odlikovanjem za posebne zasluge.


Razočaranje


Općinsko priznanje za aktivnost u lokalnoj zajednicu Primožiću jako puno znači, ali jednako tako smatra da ga je i zaslužio nakon 60 godina aktivizma u lovranskim društvima i udrugama. Zahvalan je lovranskim vijećnicima koji su jednoglasno donijeli takvu odluku. Međutim, Primožić je upoznat i sa situacijom koja je prethodila donošenju te odluke, a koja ga je pomalo razočarala. Naime, Ocjenjivački sud Općine Lovran koji predlaže Općinskom vijeću kandidate za nagradu, odbacio je prijedlog kojim se Primožić predlaže za navedeno općinsko priznanje.


– Mislim da je Općinsko vijeće donijelo dobru odluku. Znam za situaciju koja se dogodila na sastanku Ocjenjivačkog suda. Smatram da je tu bila politika u igri. Malo sam bio razočaran što Ocjenjivački sud nije prepoznao moj rad. Navodno je jedan član tog tijela rekao »pa moremo još malo počekat«. To me posebno uznemirilo. Što počekati? Nakon što sam 60 godina svog života dao Lovranu. Drugi su pak komentirali da sam ujedno i političar te da zato ne bi trebao primiti takvu nagradu, a poznato je da su neki politički aktivni i ranije dobivali takvo općinsko priznanje. Navodno je omjer glasova bio 3:3. Bio sam malo razočaran, ali poslije su vijećnici jednoglasno donijeli odluku da mi se ta nagrada dodijeli. Ipak, nikome ne zamjeram, cijeli život radim s ljudima pa su mi takve reakcije poznate, ističe Primožić.


Na dodjeli općinske nagrade Primožić je zahvalio svojoj obitelji na podršci, prije svega supruzi koja je uvijek imala razumijevanja za njegova izbivanja, ali i koja je preuzela brigu o djeci.


– Puno sam izbivao iz kuće, moj angažman u udrugama bio je takav da sam u godini bar 300 dana posvetio radu u društvima. Uz to, gotovo nikada nisam odlazio na godišnje odmore, možda sam ih koristio nekoliko puta za cijelog radnog vijeka. Baš sve sam dao udrugama, a to sam mogao jer je moja supruga Ružica odradila lavovski posao, ona mi je bila najveća podrška. Odgojila je moju djecu u sretne ljude i danas s jednakom pažnjom brine o unucima. Svakako najljepši trenutak nakon općinske nagrade bio mi je kada su me nazvali moj unuci i čestitali mi na uspjehu, prisjeća se Primožić.


Paralelno s aktivizmom u udrugama, Primožić je gradio i političku karijeru. Kaže da je sasvim slučajno postao prvim načelnikom Općine Lovran 1993. godine čemu je prethodilo njegovo učlanjenje u IDS, u kojem je i danas.


Velika želja


– Prvi koraci IDS-a napravljeni su iz Društvenog doma Lovran u kojem sam tada bio voditelj. Tako sam došao u kontakt s ljudima, osnivačima stranke. Danas sam općenito jako razočaran u politiku, a i boli me sve to što se događa s IDS-om. Rejting IDS-a nije pao samo u Lovranu, već na području cijele Liburnije. Mislim da su za to krivi neki ljudi, članovi stranke… No ni meni nije bilo uvijek lako. I mene su izbacivali i izbacili iz stranke, ali dobio sam nakon svega veliku satisfakciju. Oni koji su najviše tražili moje isključivanje iz stranke, unazad dvije-tri godine, ispričali su mi se, rekli da su krivo procijenili. Iako su postojale neke afere iz doba mog načelničkog mandata, smatram da smo za ono vrijeme svi mi čelnici tek osnovanih JLS-a s Liburnije jako dobro odradili posao. Mislim da sam bio dobar načelnik, ali danas više ne bih bio. Vrijeme je napravilo svoje. Danas načelnici trebaju biti mladi ljudi, koji žele raditi, poznaju zakone i propise i koji su pošteni. Mi smo to tada radili s entuzijazmom, međutim, onda se sve razvodnilo i IDS je došao gdje je došao, govori ovogodišnji lovranski laureat.
Snage u Primožiću još ima, ali kaže da bi mu sada više pasala neka savjetodavna uloga. Volio bi postati član nekog lovranskog odbora pri Općini jer smatra da bi svojim savjetima i iskustvom mogao pridonijeti zajednici. Koliko ljubavi krije prema kraju u kojem živi, na pitanje o nekim osobnim željama, Primožić odgovara: »Velika mi je želja, najveća, da se uredi Stari grad, ali i da se izgradi društveni dom«.


– Lovran se nije toliko tijekom godina promijenio, ali jesu ljudi. Puno se manje druže. Tako nas je malo, a opet smo razjedinjeni. Dijelimo se prema svim mogućim osnovama, a treba nam upravo to zajedništvo. Nije važno jesmo li HDZ, SDP, IDS ili nezavisni, svi zajedno moramo raditi za dobrobit Lovrana. Nažalost, to je teško ostvarivo u današnjoj politici. Zato mi je i sve mrskije njome se baviti, zaključio je Primožić.


Pomaganje zajednici »naslijedio« od majke


– Najteži je bio rad s djecom u streljaštvu. Radilo se s puno ljudi, s oružjem, i uvijek je trebalo biti koncentriran. Međutim, sportski rezultati koje smo postizali poticali su me da nastavim raditi s mladima. Ipak, najljepše mi je oduvijek bilo među vatrogascima. Tu nema posebnih interesa, svi smo tu zbog istih ciljeva, želje da pomognemo ljudima u nevolji. Tu stvarno imam veliko zadovoljstvo raditi, dok je recimo u lovačkom društvu malo drukčija priča. Nažalost, naša lovačka etika nije na visini – ima puno osobnih interesa i onda je teže raditi, kazao je Primožić kojeg je odgojila samohrana majka.


– Nisan imel oca. Mat Santina mi je cel život, od 1948. leta, kada smo prišli semo, pa do penzije delala va rafinerije. Dala je više od 120 puti krv, otkrio je Primožić od koga je naslijedio taj poriv da na bilo koji način participira u zajednici.