Kako smo došli do toga da sada radimo s oko 150 djece i odraslih, cijelim obiteljima, isključivo izvaninstitucijske socijalne usluge, ne bi li spriječili da itko od njih (djece) ne bude izdvojen iz svoje obitelji.

Kako dajemo podršku udomiteljskim obiteljima, ne bi li udomljena djeca i oni našli mir. Kako vozimo hranu starijim i nemoćnim osobama, ne bi li duže ostali u svojim domovima. Ovo je priča o našem radu na stotinu adresa, na terenu, po kućama. Tamo se jedino može pomoći. Ovo je knjiga o socijalnoj skrbi na terenu.«

Tako je u uvodu knjige o nekadašnjem Dječjem domu Izvor Selce, a današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce, zapisao njegov ravnatelj Nikica Sečen, 2018. godine. Te je godine ustanova napunila stoljeće rada, a knjiga je dobila naslov »Sto puta bolje« koji ju opisuje u današnjem vremenu i izražava poštovanje prema onima koji su u njoj radili u prošlim vremenima i zadatostima.

Diplomirani socijalni pedagog i supervizor u psihosocijalnom radu, Nikica Sečen, ravnatelj je te ustanove već 28 godina te ovih dana, nakon pune 43 godine rada, odlazi u doista zasluženu mirovinu.

Njegova dva prethodna radna mjesta u ranoj mladosti, u socijalnoj skrbi i školstvu, zapravo su vodila prema domu u Selcu, prema djeci koja su bez odgovarajuće roditeljske skrbi i zato izdvojena iz svojih obitelji. Nije to tražio, već je bio prepoznat kao vrstan profesionalac i zato ga je Upravno vijeće Doma, koji se tada zvao »Zagreb«, pozvalo da bude njegov ravnatelj.

Dom je tada imao i do 70 djece na stalnom smještaju. Odavno to više nije tako, jer Sečen je sa svojim suradnicima promijenio paradigmu, uspostavio novi, »sto puta bolji«, sustav koji danas ima 170 korisnika.

U prvom planu Centra za pružanje usluga u zajednici Izvor Selce je ljubav prema djeci izdvojenoj iz bioloških obitelji, »bezuvjetna zainteresiranost za njih«, kako to sumira Sečen. U prvom planu su i svi zaposleni u tom centru, njihova stručnost i posvećenost, kao i lokalna zajednica u kojoj djeca žive. Sve je tom Centru u prvom planu, ukratko: dobrobit osoba zbog kojih ustanova postoji.

Bezuvjetno posvećen i zainteresiran – Nikica Sečen višestruko je nagrađivan za svoj rad, ali je uvijek jasno komunicirao da sva ta priznanja pripadaju cijelom Centru Izvor Selce, svima zaposlenima, kao i vanjskim pratiteljima na putu transformacije ustanove.

Adaptirani i nevidljivi

Razgovarali smo o suštini deinstitucionalizacije dječjih domova, više o problemima koji su tu, nego o njegovim zaslugama.

– Sve je to tako brzo proletjelo da sebi još ne mogu osvijestiti da imam 66 godina i da idem u mirnije godine. Kada sam 1997. prihvatio vođenje doma, odlučio sam da ću s kolegama probati učiniti da djeca koja u njemu žive imaju malo ljepši život.

Imao sam dosta iskustva u radu s djecom koja su trebala pomoć i imala problema u ponašanju, ali ovaj je posao nešto sasvim drugo.

Dom za odgoj Rijeka, gdje sam radio prije, a radio sam na dijagnostici, bio je jako ugledna i jako dobro organizirana ustanova socijalne skrbi, i tamo sam učio od odgojitelja, vrhunskih stručnjaka, riječkih intelektualaca. Sve sam to prenio u Selce.

Vi koji radite s djecom koja su morala biti izdvojena iz svojih obitelji, najbolje poznajete sve nijanse njihova života.

– Koja su to djeca? To su djeca koja su doživjela velike količine trauma u biološkoj obitelji koja nije imala znanja i sposobnosti da živi drugačije. Zaposlenik sam javne ustanove, i mogu reći da tada, kada sam počinjao raditi, nije bilo dovoljno stručnih znanja pa je najjednostavnije bilo, onako arhaično, izdvojiti djecu iz takvih obitelji.

U dječji dom uvijek dobivamo djecu u prekidu vezivanja sa svojim biološkim roditeljima, koja kada ih se izdvoji iz obitelji dožive još jednu traumu. Ta djeca su tada osamljena, sklona depresiji, lošeg samopoštovanja, a na to se onda kaleme brojni problemi, agresija prema sebi i drugima, psihosomatske bolesti…

Uvijek sam govorio da i kada bih našao 20 najboljih stručnjaka koji bi radili u sustavu dječjeg doma, opet ne bismo napravili gotovo ništa. Moje stručno iskustvo govori da se ta djeca u domu pretvore ili u adaptiranu djecu, ili postaju nevidljiva dobra djeca, ali i to da se životni scenarij koji se dogodio u njihovim prvim godinama života, pohranjen na nesvjesnoj razini, kasnije na nesvjesnoj razini i odvije.

Djeca u domu s nama rastu u nekakvom umjetno dobrom svijetu, ali to u njima i dalje živi. Nagledao sam se i naslušao boli te djece, njihove želje da vide svoje roditelje, njihove čežnje za roditeljima, da brinu za njih, toga da loše stvari čuju o njima. Oni su fokusirani na svoje biološke roditelje, a ne na nas koji se o njima brinemo.

Mi smo im samo osobe na koje se pokušavaju vezati u tom razdoblju. Sjajni odgojitelji to nekad uspiju, pa nekad djeca u sredini u koju su izdvojena pronađu osobe koje su im i kasnije u životu važne, no to su rijetki. Puno djece kaže da će dom »odraditi« i tako odrastu, pa kad s 18-20 godina izađu iz doma, počinju problemi.

Neophodna podrška

Često ste upozoravali da ni jedna institucija na svijetu nije prirodan ambijent za odrastanje djece.

– Ni najbolji stručnjaci ne mogu stvoriti takav ambijent. Države koje imaju dužu tradiciju skrbi o djeci, odavno su to razumjele i odavno su stvarale male zajednice, kao što mi sada stvaramo naša mala organizirana stanovanja djece uz sveobuhvatnu podršku, i to treba jako pohvaliti.

Djeca koja odrastaju u domu imaju tri puta dramatičnije i zahtjevnije živote od nas koji nemamo iskustvo izdvajanja iz biološke obitelji. Kao djecu smo ih zaštitili u domovima, u udomiteljskim obiteljima, u organiziranom stanovanju, ali kada izađu iz sustava, ta djeca su u potrazi za svojim identitetom, za svojim roditeljima.

Kad bi se djecu izdvojilo iz biološke obitelji, sustav socijalne skrbi, struka, nikad nije dovoljno radila, ako je uopće radila, s biološkim roditeljima. Mislilo se: dijete smo izdvojili i problem smo riješili.

Ali ta djeca se kasnije više nemaju kamo vratiti, i tu počinju njihovi dramatični životi. Nagledao sam se djece koja su odrasla u ustanovama, a bilo je i onih koji su u dom smješteni od jaslica, od 0 godina, a izašli s 19 – 20 godina.

Tim, danas dečkima i djevojkama, je jako teško. Rade pošteno svoj posao, ali kako preživjeti s plaćom trgovca, ako nemaš nikoga na svijetu. Oni čitave plaće daju za stanarine.

Mi im često pomažemo, ali to je neformalno, i nije ono što bi trebalo biti. Neophodna im je podrška, organiziran, sustavni posttretman, jer nije dovoljno ono što neformalno odradimo mi i civilne udruge. Trebali bismo iz EU-fondova koji su nam na raspolaganju tražiti novce za prevenciju u obiteljima kako bi bilo što manje djece koju će se izdvojiti iz obitelji.

Uvijek će se neku djecu morati izdvojiti, ali mjesto gdje trebaju ići je udomiteljska obitelj, a za djecu koja trebaju stručni tretman organizirano stanovanje. U Hrvatskoj ima sve više organiziranog stanovanja, ali ipak premalo.

Naš Centar Izvor ima četiri organizirana stanovanja – u Triblju, Crikvenici i Rijeci – u kojima je 20 djece, i naravno odgojitelji žive s njima 24 sata, radeći vrlo zahtjevan posao, uz pratnju stručnih timova.

Prva stambena zajednica

U Selcu ste 90-ih godina ušli u stari sustav skrbi za djecu, no postepeno ste sa suradnicima taj sustav mijenjali. Nastao je novi, dobar za pojedinca, za dijete i njegovu budućnost, i za društvo.

– Kad smo shvatili da to što radimo, iako je plemenito, nije dovoljno dobro, odlučili smo se za transformaciju, za deinstitucionalizaciju doma. Od 2000. godine, kada smo dom nazvali Izvor, polako smo smanjivali broj djece na smještaju i 2005. su počeli naši reformski procesi.

Tada smo otvorili prvu stambenu zajednicu, a Grad Crikvenica je već tada odlučio plaćati najam toga stana. Mora se znati da, bez obzira na to što je Izvor državna ustanova, dobar socijalni rad može biti samo s izuzetno dobrim odnosom s lokalnom zajednicom.

Mi smo to razumjeli i zato smo već 2008. godine otvorili boravak za djecu iz obitelji u riziku, a 2015. postali smo Centar za pružanje usluga u zajednici. Godine 2016. pripojili su nam dječji dom u Novom Vinodolskom i dobili smo gotovo 20 djece koju smo morali smjestiti. Dakle, ustanova je prošla vrlo zahtjevne procese, ali uvijek smo se držali svi zajedno, a naši stručni timovi su radili sjajno.

Priča oko transformacije je priča struke iz Centra Izvor Selce, ljudi koji su tamo bili i prije više od 20 godina, koji su zajedno sa mnom učinili potrebne promjene, naravno zajedno s Ministarstvom koje je omogućilo procese deinstitucionalizacije i potpuno stalo iza toga.

Od 2008. u našoj Županiji su se odvijala tri paralelna procesa: smanjivanje broja djece na trajnom smještaju, povećavanje broja djece u boravcima, i razvoj udomiteljstva.

Te su procese vodili stručni timovi naše ustanove i dali su odlične rezultate. Zašto? Jer smo počeli raditi izvaninstitucijske usluge. Paralelno s tim procesima teklo je i otvaranje organiziranih stanovanja, radili smo i radimo terenski u obiteljima djece koja dolaze u boravke, kao i terensku podršku starijim osobama na području Centra za socijalnu skrb Crikvenica, a to je veliko područje.

I u Brinju, Ličko-senjskoj županiji, otvorili smo boravak za djecu i pohađa ga 10 djece koja su u nekom riziku od izdvajanja iz obitelji, a naravno to podrazumijeva rad naših stručnih timova s obiteljima te djece.

Kolegice Ivana Azinović Vukelić, socijalna radnica, i Katja Borovec, psihologinja, sa svojim timovima napisale su priručnik za rad boravka pod nazivom »Snaga zajednice«, i ta je knjiga postala literatura na nekim fakultetima.

Ljudi često naš boravak, tj. boravak djece kod nas nakon škole, miješaju s produženim boravkom u školi. Čak je krenula priča da kada počne cjelodnevna nastava u Hrvatskoj neće trebati boravci poput našega za djecu u riziku. To je apsolutno krivo, a tko god je to izgovorio, ne zna ništa o socijalnoj usluzi boravaka za djecu iz obitelji s rizikom.

Snažnije u reformu

Približite nam rad s obiteljima, kod njih doma.

– To je istinski socijalni rad u zajednici. To je pomoć roditeljima da budu bolji roditelji, da se ne dogodi izdvajanje djeteta, da se ne dogodi prekid vezivanja. Uspjeh takvog rada je izuzetno velik.

Na području Centra za socijalni rad Crikvenica ima puno manje izdvajanja iz obitelji nego ranije dok nije bilo boravka za djecu i rada s obiteljima. Ako želimo prevenirati izdvajanje djece, mislim da bi svaki grad veličine 10-15 tisuća ljudi trebao imati pružatelja izvaninstitucijskih usluga.

Pravi socijalni rad je rad u obitelji, to je jedini ispravni put, to je istinska prevencija. Treba raditi s obitelji, a kada vidimo da to ne ide, da za dijete nije dobro, onda dijete treba izdvojiti.

Ali i tada treba nastaviti raditi s obitelji kako bi se dijete moglo u nju vratiti. Moramo razmišljati i o tome da se ljudima pomogne i materijalno, jer se često radi o nevelikim novcima koji bi možda mogli pomoći da neka obitelj ostane zajedno.

Za dijete koje je izdvojeno iz obitelj u dom ili organizirani smještaj mjesečno država izdvaja značajna financijska sredstva, a njegovoj obitelji se možda moglo pomoći na neki drugi način, osim ove naše stručne pomoći.

Smatram da bi ova reforma trebala biti snažnija i da trebamo razvijati centre za pružanje usluga u zajednici, da je to jedini ispravan put. Ako budemo išli dalje ovim putem, nikada nećemo doći do kraja.

Zašto? Ako djecu samo izdvajamo iz obitelji, nikad nećemo imati dovoljno kapaciteta za smještaj, a već sam rekao što se s tom djecom događa. Sad je velik broj djece na listama čekanja da budu izdvojena iz obitelji.

Postojeći smještajni kapaciteti trebaju imati veću protočnost, što znači da ako je dijete smješteno u ustanovu, da tamo treba biti kratko, a ne pet i više godina – i tu se opet vraćamo na potrebu rada s njegovom obitelji.

Stručni rad s obitelji povećava vjerojatnost da dijete ne uđe u krug socijalne skrbi koji se često vrti i na nove generacije tih obitelji.

Taj krug treba prekinuti, i mi to za sada radimo uspješno, intenzivno, s puno truda i volje. Zahvalan sam Ministarstvu koje nam je uvijek bilo podrška i sjajan partner, jer bez te podrške Centar Izvor ne bi mogao postati ovako afirmativna ustanova i primjer dobre prakse. Uvijek smo bili ogledna ustanova u Hrvatskoj, a i sada smo.

Dao sam sve što sam mogao  i ne žalim niti trenutka

Socijalni rad ste živjeli, pa se vjerojatno umirovljenjem nećete iz njega isključiti.

– Ne znam kako ću izaći iz doma, iz Centra, jer sam u njemu ostavio najmoćnije godine života. Došao sam 1997. godine kao mlad čovjek, a izlazim sa 66 godina. Dao sam sve što sam mogao i više od toga, i ne žalim niti trenutka.

Ovaj posao je moj način života, pomaganje ljudima je moj poziv, duboko u meni. Radim i druge stvari: sudjelujem u programima Zdrava županija, Zdravi grad Crikvenica, predsjednik sam Socijalnog savjeta PGŽ-a, vodim klub liječenih alkoholičara, i radit ću to i dalje.

Vodim superviziju udomitelja, a radit ću to i kao volonter, ako se bude moglo, dakle i dalje ću ostati u ovoj priči. Presretni smo da je naša ustanova tako dobro organizirana i da je izgradila dobar odnos svih zaposlenih.

Kod nas ljudi rado dolaze raditi, mi do sada nismo imali problema oko zapošljavanja, a niti je netko otišao raditi drugdje, ali znamo da ima nekih ustanova u kojima je velika fluktuacija.

Svoj dio sam pošteno odradio, a Centar Izvor Selce ima radni elan i zalet koji je nemoguće zaustaviti. On može samo rasti u smislu dobroga. Možda se u ovom trenutku ne uklapamo u državni koncept u kojem se bazično govori samo o smještaju djece, no ovo što Centar radi je za budućnost neophodno. Mislim da radimo sjajan posao, da su njegovi zaposlenici sjajni ljudi – apsolutno zainteresirani za dobro djece.

Kvalitetno udomiteljstvo konačno postalo prepoznato

– Važan je razvoj kvalitetnog udomiteljstva, a mi smo ga razvijali paralelno sa smanjivanjem smještaja u dom i s povećavanjem broja djece u boravku. Od 2005. godine, kad su bile tri udomiteljske obitelji, došli smo do 50-ak tih obitelji u PGŽ-u.

Udomiteljstvo je konačno postalo prepoznato i afirmativno. Kolegica psihologinja Hana Riživski Delogu i ja dobili smo i županijske nagrade za promicanje udomiteljstva, a sada je nagradu za isto dobila Klaudia Juranić Klarić, predsjednica Udruge udomitelja Damdom.

Ključno za udomiteljstvo je podrška – i nema dobrog udomiteljstva bez toga, niti bi ga trebalo biti. Ipak, većina udomitelja u Hrvatskoj nema nikakve podrške. Dobra udomiteljska obitelj često ima terapijske učinke za dijete, a to postiže uz stalnu podršku stručnjaka, uz superviziju.

Razgovaramo u prostoru koji je jedini u Hrvatskoj prostor za pružanje podrške udomiteljima, a uređen je sredstvima EU-a. Ovdje život počinje popodne, individualni i grupni rad, supervizija. Naša ustanova radi i mobilno, terenski, tamo gdje ljudi žive, pa tako i s udomiteljima, kad god je to potrebno, kaže Sečen.

Neobična poruka Ministarstva

Bilo bi dobro da vas na ravnateljskom mjestu naslijedi netko iz same ustanove, tko je u nju uložio godine rada i edukacija.

– To bi bilo logično. Ovdje rade ljudi bezuvjetno zainteresirani za korisnike. Na tu temu imali smo sastanke svi zajedno, i naravno da imamo takve ljude, Ivanu Vukelić Azinović i Hanu Rižovski Delogu, koje su uza svoj redoviti posao vodile procese transformacije ustanove, pisale projekte, koje doslovno sve o ustanovi znaju, koje su o tome izlagale na mnogim skupovima u Hrvatskoj i šire.

Na tim našim sastancima odlučeno je da na natječaju za ravnatelja Hana bude naš kandidat, i ona je to prihvatila. Ona je voditeljica Odjela za organizirano stanovanje i za podršku udomiteljima.

Dakle, vodi te tri kuće s 20 djece, i radi sa svim udomiteljima. Predstavnik korisnika u Upravnom vijeću ustanove donio nam je vijest da su i svi udomitelji Hanu istaknuli da bude ravnateljica; ljudi koji rade u Centru također su jasno podržali Hanu, učinilo je to i Upravno vijeće Centra, još u vrijeme dok su njegovi članovi bili ljudi iz lokalne zajednice.

U zadnje vrijeme Ministarstvo u upravna vijeća socijalnih ustanova imenuje ljude koji rade u Ministarstvu, ne samo kod nas nego i u drugim ustanovama. To je po meni dosta neobično, i to se događa prvi put od kad je ove države.

U upravnim vijećima ustanova uvijek su do sada bili ljudi iz lokalnih zajednica, ugledni građani, stručnjaci raznih područja. To je neobično i zato što ljudi iz Ministarstva ne poznaju ustanovu kao lokalni ljudi, a ne znaju ni kontekst jer socijalna ustanova živi u lokalnoj zajednici. Naravno, ljudi se pitaju kakva je to poruka i za lokalnu zajednicu.

S obzirom na to da se upravna vijeća sastoje od tri predstavnika osnivača, jednog predstavnika radnika i jednog predstavnika korisnika, postoji vjerojatnost da predstavnici osnivača ne uvaže stavove radnika i korisnika što se može odraziti na kvalitetu i dostupnost usluga. No, na nama je da radimo kao i do sada.