KRASNO-Krasno, jedno od najviših naseljenih mjesta u Hrvatskoj drastično gubi stanovnike. U odnosu na 1981.godinu kada je malo 754 stanovnika danas ih je tek tristotinjak . Što se događa sa ovim velebitskim naseljem koje ima izniman razvojni potencijal pitali smo poznatog krasnarskog poduzetnika Vladimira Tomaića čija obitelj već godinama ovdje ima nadaleko poznatu siranu.

„Evo ovih dana čitam da je kroz Program gospodarske i društvene revitalizacije Ličko senjske županije za 13 projekata odobreno gotovo četiri milijuna eura. Drago mi je kada vidim da se ulaže . Obnavljaju se trgovi, tržnice, ceste, društveni i drugi javni objekti. Svaki takav projekt znači nešto za ljude koji su odlučili ostati živjeti na ovim prostorima ali nameće mi se pitanje- gdje je tu Krasno?

Ne želim unaprijed prozivati Grad Senj niti tvrditi da za Krasno ništa nije kandidirano, jer za to treba imati točne podatke. Zato bih radije postavio javno pitanje da li je za ovaj program prijavljen neki projekt koji se odnosi na Krasno, ako jest, koji i zašto nije prihvaćen, a ako nije, zašto nije. Bilo bi najlakše uprijeti prstom u Grad Senj, Županiju ili državu i zaključiti da su ponovno svi drugi krivi. Međutim, moramo imati dovoljno poštenja da se zapitamo i gdje smo mi Krasnari u svemu tome.

Iako se je broj stanovnika više nego prepolovio naši resursi nisu nestali. Imamo prirodne resurse, gospodarske djelatnosti, poljoprivredu, šumarstvo, Svetište Majke Božje od Krasna, blizinu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te izvanredne mogućnosti za vjerski, planinski i druge oblike turizma, a more nam je udaljeno svega pola sata vožnje. Imamo mnogo toga, ali pitanje je imamo li zajedničku viziju što s time želimo napraviti.

Kroz svoj život bio sam uključen u brojne aktivnosti i pokušaje razvoja Krasna. Upravo zbog toga znam koliko je lako danas reći da nam netko drugi nije nešto napravio, ali i koliko je teško okupiti ljude oko konkretne ideje i dovesti je do kraja.“ kaže Tomaić i dodaje da već godinama nemaju Mjesni odbor koji bi bio pokretač mjesta.

„Nije dovoljno da Mjesni odbor postoji na papiru. On bi trebao okupljati ljude, utvrđivati potrebe i prioritete, stvarati prijedloge projekata i zastupati ih pred Gradom, Županijom i državom. U njemu trebaju biti ljudi koji su spremni raditi, predlagati i kada treba argumentirano inzistirati pred nadležnim službama na interesima Krasna. Iz vlastitog iskustva znam koliko smo puta i sami pružali otpor promjenama.

Sjećam se kada sam prije devetnaest godina organizirao kontejnere i odvoz otpada iz Krasna jer se je do tada smeće bacalo uz ceste i rubove zaselaka. I tada je bilo protivljenja jer će se odvoz morati plaćati. Ne možemo govoriti o turizmu, pozivati ljude da dođu uživati u ljepoti našega kraja, a istodobno bacati smeće uz cestu.

Uređeno mjesto počinje od nas samih. Slično je bilo sa skijalištem. Dok nije radilo, nikome nije smetalo. Kada je proradilo i kada je počeo dolaziti veći broj ljudi, pojavilo se protivljenje. Umjesto pitanja kako dolazak gostiju iskoristiti da od njega korist imaju ugostitelji, OPG-ovi i cijelo Krasno, ponovno smo se počeli dijeliti.

Postojala je i ideja centra planinskog turizma na Velebitskoj Plješivici, s cjelogodišnjim sadržajima i korištenjem napuštenih vojnih objekata. Kao županijski vijećnik postavljao sam pitanje njihova stavljanja u funkciju turizma. Ni tada nije bilo dovoljno zajedništva. Prečesto se kod nas prije pitanja „što ovo može donijeti Krasnu?“ postavljalo pitanje „tko će na tome zaraditi?“ i „čiji je to interes?“. A rezultat takvog razmišljanja često je bio – ništa. Nitko nije zaradio, nije otvoreno novo radno mjesto, nije nastao turistički sadržaj, a ono što smo imali nastavilo je propadati.“ kaže Tomaić i ističe da je postojala ideja da se u Krasnu izgradi objekt za oporavak djece oboljele od malignih bolesti nakon teških terapija.

„ Zamislimo što bi jedan takav sadržaj značio. U Krasno bi dolazila djeca sa svojim roditeljima. Bili bi potrebni liječnici, medicinske sestre i drugo osoblje. Otvorila bi se radna mjesta, ali prije svega Krasno bi služilo jednoj plemenitoj svrsi – pružanju mira, čistoga zraka i prirodnog okruženja djeci i obiteljima nakon najtežih životnih trenutaka. Godinama se čekalo da se osigura gradsko zemljište na kojem bi se takav objekt mogao graditi. A koliko se sjećam cijelog tog razdoblja, najveći dio inicijative ponovno je dolazio od ljudi povezanih s Krasnom koji žive izvan mjesta, a gdje smo tada bili mi mještani? Ne govorim ovo da bih danas nekoga pojedinačno prozivao.

Govorim zato što se moramo zapitati koliko smo prilika propustili čekajući da netko drugi odradi posao umjesto nas. Godinama govorimo i o cestama. Cesta od Krasna prema Švici, posebno kroz pojedine zaseoke, na nekim je mjestima toliko uska i loša da se dva osobna automobila teško mimoilaze, a kamoli veća vozila i autobusi. Dobro se sjećam i slučaja kada je radi proširenja jedne kritične točke na toj cesti trebalo ukloniti jedno stablo jasena, a za to se tražila odšteta koja je u ono vrijeme iznosila 20.000 kuna.

Vrijeme je prošlo, ljudi prolaze, generacije se mijenjaju, a usko grlo na cesti ostaje. Istodobno su tim prometnicama tijekom godina prošle goleme količine drvne mase iz velebitskih šuma. Slično je i sa cestom prema Štirovači gdje imamo izvor, prirodu i postojeće objekte, dakle prostor koji bi mogao biti dio kvalitetne turističke ponude, ali prometna infrastruktura ne prati potencijal tog područja. Slična je priča bila s cestom prema Zavižanu. Godinama su se lomila koplja oko načina njezina uređenja i zaštite prirode. Pokušavala su se različita tehnička rješenja, a vrijeme je prolazilo.

Razumijem potrebu zaštite Velebita. Velebit moramo čuvati ,prije svega mi koji ovdje živimo. Ali zaštita prirode i život ljudi ne smiju biti međusobni neprijatelji. To pitanje posebno dolazi do izražaja kod mobilnog signala. Ako se želi postaviti repetitor kojim bi se poboljšala pokrivenost Velebita mobilnim signalom, ponovno se pojavljuje pitanje hoće li stup narušiti krajolik. Razumijem i taj argument. Nitko ne želi Velebit zatrpati infrastrukturom. Ali treba razumjeti i čovjeka koji ondje živi i radi.

Što kada se šumskom radniku dogodi nesreća, a nema signala da pozove pomoć? Što kada se izgubi ili ozlijedi planinar? Što kada zimi vozilo završi izvan ceste? Tada očekujemo da dođu HGSS, hitne službe i drugi spašavatelji. A da bi pomoć mogla biti pozvana u 21. stoljeću moramo imati barem osnovnu komunikacijsku infrastrukturu. Zato mislim da se mora pronaći razumna mjera između zaštite prirode i potreba ljudi.

Ponekad imam osjećaj da se zaboravlja da Velebit nije oduvijek bio prostor bez ljudi. Bilo je ljudi, radilo se u šumi, postojali su objekti, trgovina i pilana, brale su se maline i drugi šumski plodovi, držala se stoka. Čula se pjesma. Ljudi su ondje živjeli od Velebita i ostavili ga nama u nasljeđe. Danas nas je sve manje, a ponekad se stvara dojam kao da bi najbolja zaštita Velebita bila da na njemu više nema čovjeka.

S tim se ne mogu složiti. Velebit treba zaštititi , ali treba sačuvati i mogućnost života čovjeka na Velebitu. Jer upravo je čovjek stoljećima bio dio tog prostora.“ ističe Tomaić , a mlađim ljudima koji su odlučili ostati živjeti u Krasnu savjetuje da se uključe.

„Nemojte bježati sa rodne grude i voljeti Krasno preko društvenih mreža, nije dovoljno napisati komentar preko mobitela, kritizirati Mjesni odbor, Grad, Županiju, državu ili susjeda. Ako smatrate da nešto nije dobro, kandidirajte se. Dođite na sastanak. Predložite projekt. Tražite odgovor. Okupite ljude. Budite uporni. Nas starijih svakim je danom manje. Krasno sutra neće pripadati nama nego vama i vašoj djeci.

Upravo zato vi morate odlučivati kakvo Krasno želite, jer Krasno ne smije postati muzej nestaloga života. Ne želim da za sto godina ljudi dolaze gledati Krasno kao primjer naselja koje je imalo sve preduvjete za život, a ipak je nestalo. Krasno ima budućnost, ali nijedan fond, ministarstvo, županija ni grad neće sami napraviti budućnost Krasna ako je mi sami ne želimo stvarati. Zato, prije nego što ponovno kažemo da su nas svi zaboravili, pogledajmo malo i sebe.

Jesmo li podržali dobru ideju ili smo prvo tražili razlog zašto ne može? Jesmo li se uključili ili smo čekali da drugi naprave? Jesmo li čovjeku koji nešto pokušava pomogli ili smo prvo pitali što on od toga ima? Od Grada Senja, Ličko-senjske županije i države trebamo tražiti svoj dio. Trebamo tražiti projekte, ulaganja, infrastrukturu i ravnopravan odnos prema Krasnu. I trebamo biti uporni. Ali istodobno moramo napraviti svoj dio posla.

Trebamo zasukati rukave, okupiti ljude, odrediti nekoliko zajedničkih ciljeva i stati iza njih bez obzira na osobne, političke i druge razlike. A ako postoji nešto oko čega bismo se svi morali moći složiti, onda je to da svojoj djeci ostavimo Krasno u kojem će imati razloga ostati, raditi, zasnovati obitelj i živjeti. Ne trebamo Krasno bez ljudi da bismo sačuvali Velebit. Trebamo sačuvani Velebit i život u Krasnu. Jedno uz drugo, kao što su bili stoljećima.“ zaključio je Vladimir Tomaić .