GOSPIĆ – Invazija na Ukrajinu traje već 37 dana, a u Europi je spas potražilo više od četiri milijuna civila, mahom žena, djece, bolesnih i starijih osoba. Hrvatska je primila oko osam tisuća ljudi, a Ličko-senjska županija gotovo 600.
Voditelj Prihvatnog centra u Gospiću je Joso Živković, inače voditelj službe Civilne zaštite Gospić. Nedavno je dan proveo s ekipama UNICEF-a koje su na terenu obilazile i provjeravale smještaj, kvalitetu prehrane, odnos građana i općenito uvjete života izbjeglica u novim sredinama.

– Najviše vremena proveli smo u Gospiću, Korenici i u hotelu »Grabovac« u NP-u Plitvička jezera. Smještaj i općenito uvjeti života ovih napaćenih ljudi ocjenjeni su najvišom ocjenom i proglašeni optimalnima u svakom pogledu. Od strane Ukrajinaca ipak je bila jedna »primjedba«: hrana je vrhunske kvalitete, ali preobilna, pa se pomalo boje za kilažu kada se budu vraćali doma! Kako su nam rekli službenici UNICEF-a: Ličko-senjska županija je po pitanju prihvata, smještaja i ukupnog odnosa prema izbjeglicama iz Ukrajine dobila ocjenu 5 plus, ističe Joso Živković.

Krenuli u školu

U kavani hotela »Ana« u Gospiću dočekuje nas prevoditeljica Vita Naglić, Ukrajinka i snaha iz naselja Brušani pored Gospića. Ovih dana Vita je od jutra do večeri bila na dispoziciji sunarodnjacima, čula je mnoga potresna svjedočanstva izmučenih ljudi čiji su se životi u vrlo kratkom vremenu pretvorili u pakao. Uz Vitu su danas Daria Pokatis i njezina šogorica Olga, obje mlade žene iz Kijeva. S Olgom je dvoje male djece: 7-godišnji Grijep i 5-godišnja Jelizabeta. Olga je vizažistica, a Daria je radila u Ministarstvu sporta Ukrajine. U Kijevu su ostali njihovi roditelji te Olgin suprug, odnosno Darijin brat. Olga nam govori o sadašnjoj situaciji u nekada prelijepom gradu.

– Svi muškarci su angažirani u obrani Kijeva ili kao volonteri koji pomažu u organizaciji života na tome području: dovoze i dijele hranu, postavljaju vreće pijeska, uklanjaju ruševine s ulica, brinu o starijim, bolesnim i nemoćnim sugrađanima. Živjele smo u rejonu Obalom koji je pretrpio najveća razaranja. Rubni dijelovi grada su najviše pogođeni ratom. Ipak, Rusi nisu nikada ušli u Kijev jer imamo moćnu obranu. Na dan kada smo stigle u Gospić raketa je sasvim razorila dio zgrade u kojoj smo živjele. Spasila nas je puka sreća, pojašnjava Olga.

U razgovor se uključuje Daria koja je sama dovezla rasklimani automobil Kia, putem dugim 1.700 kilometara.

– Putovali smo dva dana, ali bez kratkih svjetala na automobilu. Unatoč svakodnevnom raketiranju, u Kijevu je život bio odlično organiziran, koliko to dozvoljavaju ratne okolnosti. Naš gradonačelnik Vitalij Kličko vrlo je sposoban, a naša obrana hrabra i ustrajna da Kijev nikada ne preda u ruke okupatora. Sve službe koje su ostale raditi sada rade volonterski, bez naknade. U restoranima se posvuda dijele besplatni obroci, Crveni križ dijeli odjeću, obuću i higijenske potrepštine. Tako će se raditi do naše konačne pobjede. Mi smo Kijev napustile kada je teško oštećena naša zgrada, a Rusi su počeli zasipati Kijev fosfornim bombama. Gorjelo je posvuda. Kijev se još dobro drži, ali su mnogi ukrajinski gradovi sasvim zbrisani s lica Zemlje. Poput Mariupolja. Pri polasku u Hrvatsku najteže je bilo napustiti svoj grad. Nalile smo spremnik goriva u Ukrajini koje je tamo trenutno vrlo skupo. Kada smo stigle u države Europe, sve je bilo lakše, rekla nam je Daria.

Idealni uvjeti

U gospićkom hotelu »Ana« smješteno je ukupno 45 izbjeglica. Veliki restoran postao je privremeno igralište za mnoštvo djece. Pitamo kakav im je smještaj, prijem, hrana… Olga nema dovoljno riječi hvale.

– Sve je savršeno i vrhunski organizirano. Ljudi su iskreni, gostoljubivi i pomažu nam u svemu. Moj sin je odmah po dolasku krenuo u prvi razred osnovne škole u Gospiću. Ostala djeca i učitelji odlično su ga prihvatili. Tako je i sa starijom djecom i srednjoškolcima. Ugodno smo iznenađeni, jer u svom ovom zlu nismo očekivali takvu toplinu i razumijevanje u dušama ljudi ovoga kraja. Tko god je od nas Ukrajinaca zatražio bilo kakvu pomoć, ovdje ju je dobio. U hrani, odjeći, obući, lijekovima, djeca su dobila čak i igračke, higijena je na vrlo visokoj razini. Ovdje nam je doista odlično, ali se nadamo da će se rat uskoro okončati i onda opet putujemo u Kijev svojim obiteljima, svojem suprugu, naglašava Olga.

Od početka agresije na Ukrajinu obitelji Olge i Darije nisu spavale niti jedan sat bez prestanka. Učestale detonacije i zvuci sirena parali su svaki dan i noć i tako davali do znanja da u Kijevu nema mjesta za siguran život, posebice kada su djeca u pitanju.
Daria nije udana, ali kroz smijeh govori da bi se rado udala za nekoga iz Hrvatske. Upravo kao naša prevoditeljica Vita. Čim popravi svjetla na automobilu, Daria i njezini namjeravaju obići Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljanu i malo bolje upoznati Liku.