Godinama pišen, a sada sam odlučila dio mojih riči u stihu podilit s javnosti – kaže nam Ines Kostović, Senjkinja beskrajno zaljubljena u svoj grad. O rodnom gradu počela je pisati vrlo rano, spremala pjesme, a na proljeće namjerava izdati svoju prvu zbirku poezije.

– I pisati i kuhati počela san jako rano jer je majka delala ujutro i niki je moral nahranit mene i brata prije škole. A onda ni bilo ni fast fooda, ni gotovih sendvićov za kupit… Još ka dite najprije san počela pivat, a poslen i pisat.

Kad bi kuvala obed uvik san nešto pivala. Al to nisu bile normalne pjesme, ja san tekst sama izmišljala. Izmišljala san i riječi i muziku, a kako san stala nasuprot škole, u takozvanoj pekari, zbornica je bila priko puta i onda su me učiteljice gledale.

Pitala me moja učiteljica, sad je pokojna, Helena Pavelić. »A ča si danas skuvala za obed? A lipo si bome i pivala«. Da lipo, a to su bile moje pjesme iz glave, izmišljene – sjeća se Ines. Prvu pjesmu napisala je kad je krenula u srednju školu, u prvom razredu.

Majčin dan

– Onda je 8. mart bil Majčin dan i nastavnica nan je zadala da napišemo nešto o majki. Podilila nan je one teke, zadaćnice na klupe, mislin ajme meni, ča ćemo, nije nan prije rekla o čemen čemo pisat.

I ja pišen, pišen, pišen i gren ja jednu pjesmicu sastavit. Napišen ja tekst, pa pjesmu i završin još s par rečenica. Nastavnica pokupi no ča smo napisali, dođe drugi tjedan i dili ona sviman teke, a moje nema – sjeća se Ines. Bilo ju je strah da je nešto krivo napisala, da će dobit kaznu.

– A ja san napisala jednu pjesmicu u kojoj govorin da ja nemam mamu, da je moja mama umrla i da san ja siroče. Kad na kraju je ispalo da je to ča san napisala u zadaćnici bilo najlipše i najbolje, svi su me hvalili, a ta mi je nastavnica poslen deset godin, kad san je srela na Korzu u Rijeci, rekla da ju još uvik čuva moju teku i da pismu čita svojin učeniciman – kaže Ines o svom prvom pjesničkom uratku. Odavno priželjkuje objaviti zbirku pjesama, a pokazatelj da u to krene su joj lajkovi na facebooku.

– Potaknulo me puno lajkova jer sam neke od pjesama stavila na Facebook i onda sam dobivala jako dobre komentare. Zanimalo me kako će publika reagirati. Mislila san ako ne bude reakcije, znači, Ines, niš od toga, spremi u ladicu i gotovo.

Međutin, dobila san krasne komentare i stalno me potiču i pitadu: I kad ćeš? – kaže Ines i dodaje da je zbirka trebala izaći i ranije, ali je korona zaustavila i to i još puno toga u životu. A ekipu koja će raditi na zbirci Ines je oformila unutar svoje familije.

Pjesme iz mašte

– Zbirku će u svojoj tiskari tiskati moj voljeni nećak Davor, pjesme na senjskon lektorirat će moja šogorica, Davorova mama, snaha, koja je profesorica, lektorirat će pjesme na književnom…

Nadan se, ako nas pusti ova nesritna korona na miru, da bi mogla objaviti na proliće, tamo u 4. ili 5. misecu i napravit promociju – pojašnjava Ines i dodaje da njezine pjesme nisu sve stvarne, nije joj se sve o čemu piše uistinu dogodilo, nego su potekle iz njezine mašte.

Ines aktivno sudjeluje i u kulturnom i društvenom životu svoga grada kroz nekoliko udruga. Primjerice, članica je plesne skupine Rožice gdje pjevaju i plešu, a sudjeluju u programima gradskih manifestacija u Senju, ali i šire.

Za članstvo u Rožicama »krive« su njezine prijateljice koje su je nagovorile na ples pred nekoliko godina, kad se trajno vratila iz Njemačke nakon pune 22 godine izbivanja.

– Nisam im se pridružila odmah prvu godinu, dok sam se malo snašla nakon 22 godine koje nisam bila tu. Mislila san kud ću ja sad ić plesat u vin godinama, za majku milu? Ajde, dobro je.

Gren provat. I počela san plesat u Rožicama i bome baš mi je lipo. I to je trajalo i trajalo do ve nesritne korone. To nan je svima bil gušt i baš smo bile vesele i zadovoljne – priča Ines i pozdravlja svoje Rožice i voditeljicu Maju Martulaš Brozičević, bez koje, kaže, ne bi bilo ništa.

Stalna nostalgija

Članica je i senjske amaterske kazališne skupine koja je imala dva vrlo zapažena nastupa u gradu, a dogovaraju i gostovanje u Zagrebu na poziv Društva Senjana i prijatelja Senja, no to će, kako najavljuje Ines, pričekati zbog korone, za koju jedva čeka da prođe i da se sve aktivnosti koje joj pričinjavaju veliko zadovoljstvo nastave.

U Njemačku je otišla zbog životnih okolnosti i kaže da joj nije bilo loše, ali je nostalgija za svojim gradom bila uvijek prisutna. Upravo je zato velik broj njezinih pjesama posvećen voljenom gradu koji joj je uvijek bio u srcu i mislima, a u pjesmama piše i o djeci, majci…

– Ni meni bilo loše u Njemačkoj. Ja san se snašla. Ja san takova – kadi me bacite, tamo se snađen. Ali svedno, sve te 22 godine san patila i jedva čekala da se vratin jer Senj ne može niš zaminit, ni jedan grad na svitu – kaže ova zaljubljenica u svoj grad i koja ljubav prema Senju »slika« riječima.

VOLJENOM GRADU

Nad voljenim gradom noć je pala,
leđa mu čuva Kula stara,
riva je svitlom obasjana,
ta prekrasna slika u moru okupana.
Ne gasi svitla voljeni grade,
i noćas ću ja mislit nate,
i noćas ću sanjat najlipše snove
i noćas ću pisat stihove svoje.
I kad sunce sija i kad kiše liju
i kad olujne bure pušu,
ja volim te najdraži grade,
jer ti hraniš moju ranjenu dušu.