Bio je kolovoz 1991. godine. Nakon zločina u Žutoj Lokvi i okupacijskih aktivnosti na području Brloga, Otočac se našao u okruženju. Jedina spona koja je funkcionirala bila je ona preko Švice do Krasna. Ali, da se razumijemo, ne u današnjem standardu i izgledu. Ne, bila je riječ o makadamu na kojem su se dobro snalazili samo kamioni. Oni teški, namijenjeni izvozu trupaca iz šume. Naša »četvorka«, nakon što su nam policajci u Krasnu rekli nešto u stilu »niste normalni«, se zanosila, propinjala, na trenutke gubila pravac, ali nije stala. Spustili smo se u Otočac! Ljudi u skloništima, domaće braniteljske snage s osnovnim naoružanjem ulažu goleme napore kako bi se onemogućio prodor neprijatelja do njima željene crte koja bi spajala Karlobag i Viroviticu, usisala golemi dio Like i Gacke i raspolutila Hrvatsku.

Novinarski zadaci vodili su nas tog srpnja i kolovoza na razne ratne strane, ali Otočac se doimao jednim od najtežih, skoro i najbeznandnijih, područja. Susret s Draženom Bobincem, kojem idu brojne zasluge za »umjetnost nemogućeg«, stvaranje uspješne obrane Otočca u nemogućim uvjetima i najbolja adresa za dokumentirani, argumentirani tekst o stanju u tom dijelu Hrvatske: Ruža Orešković. Novinarka Radija Otočac koji će ubrzo postati Hrvatski radio Otočac. Inače i kolegica, s riječkom diplomom na istom smjeru istog fakulteta. Zanimljivo, Radio Otočac je tog teškog ratnog ljeta, 2. kolovoza obilježio i svoj jubilej, 25. rođendan.

Znao je Bobinac koliki je značaj pravodobnog i istinitog informiranja jer s neprijateljem se osim na vatrenom planu vodio i teški, iscrpljujući rat s medijskom propagandom »suprotne strane«. Ruža je pak odlučila kako RO s nekoliko sati dnevnog emitiranja prelazi na – cjelodnevni program. Stalno je hrabro radila i slagala vijesti u mozaik realiteta. Koji ljudima nije nudio zamagljivanje stvarnosti, nego istinu i modalitete za ohrabrenje i preživljavanje.

Otočac ne da svoj radio / Foto: Hrvoje Kostelac

Tribina o slobodi

Susretali smo Ružu još mnogo puta u godinama koje su slijedile, a iduće godine, u kolovozu, mogli bismo obilježiti 35. godišnjicu upoznavanja u ratnom Otočcu, a radio svoj veliki jubilej,šezdeseti rođendan.

Hoće li to biti na jednakoj medijskoj razini kao nekad, susret dvoje novinara »na zadatku«? Možda, mada procesi koji se danas vode protiv Hrvatskog radija Otočac baš i ne slute na takvu mogućnost. Upravo stoga, zbog ugroze opstanka Hrvatskog radija Otočac, u hotelu Zvonimir u Otočcu održana je javna tribina o slobodi i neovisnosti medija u Hrvatskoj, o ulozi i položaju lokalnih radija te aktualnom stanju u Hrvatskom radiju Otočac. Kao gosti na tribini su sudjelovali i o temi govorili Hrvoje Zovko – predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva, Maja Sever – predsjednica Europske federacije novinara i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, Tonči Surjan – predsjednik Udruge jadranskih radija (Radio Val Vela Luka) i Mišo Bijelić – tajnik Udruge jadranskih radija (Radio Ritam Šibenik). Pola sata prije početka programa sudionici tribine dali su priopćenja za javne medije.

Voditeljica programa tribine, koja je privukla velik broj građana zainteresiranih za sudbinu svojega lokalnog radija, bila je direktorica HRO-a Ruža Orešković. Ona je u kratkom uvodu dala presjek funkcioniranja HRO-a, naglasivši da je 1994. godine radio po sili zakona morao biti pretvoren u trgovačko društvo (d.o.o.), a 1996. godine vodila se »krvava borba« kako bi radio zadržao svoju čujnost i dobio koncesiju za proširenu gradsku razinu, da bi prvi udar došao 2011. godine iz Zagreba, a potom su 2018. godine održani veliki javni prosvjedi za očuvanje neovisnosti radija, da bi sredinom ove godine opstanak HRO-a bio doveden u pitanje kao nikada prije.

Hrvoje Zovko je bio prvi govornik na tribini, odmah je iskazao svoje zgražanje nad onim što se u Otočcu događa oko HRO-a i postavio pitanje sebi i publici kako je moguće da jedna osoba, pa bio to i gradonačelnik, može sebi dopustiti da naprasno prekine financirati javni medij iz proračunskih sredstava predviđenih za tu namjenu. Postavio je također krucijalno retoričko pitanje: »Kako to da je HRO opstao u ratu, u jeku najžešćih neprijateljskih napada, davši svoj obol obrani ovoga komadića Hrvatske, a da se netko drznuo da propadne u miru?

Izborena sloboda u Domovinskom ratu se brani i kroz obranu radija toliko godina nakon rata.« Nedopustivo je, nastavio je Zovko, da djelatnice radija već pola godine rade bez plaće. Samovolja i inat nikome nisu donijeli ništa dobra, pa će sadašnje stanje prije ili kasnije donijeti samo štetu Gradu Otočcu, a vjerojatno i gradonačelniku.

Slijedi informiranje Europe / Foto: Hrvoje Kostelac

Vlasnička struktura

Glede vlasničke strukture, istaknuo je da se ona ne može izmijeniti preko noći, nego je to ipak trajniji proces. Zovko je također kazao da će uputiti gradonačelniku Bukovcu pismo u kojem će tražiti susret i razgovor uime Hrvatskoga novinarskog društva. Jer inzistirati da svi udjeli radija pripadnu Gradu je suprotno od prakse u EU-u, a uostalom i Zakon o elektroničkim medijima zabranjuje da lokalne jedinice mogu biti stopostotni vlasnici elektroničkih medija, time i radija. Sve se može mijenjati, i direktor radija, i vlasnička struktura u primjerenom procesu, ali djelatnici radija nikako ne mogu biti žrtva tih htijenja i nekakvih sukoba. To je jednostavno nedopustivo u jednoj članici EU-a, zaključio je Zovko.

Potom je Maja Sever u kratkom izlaganju najprije naglasila kako lokalni mediji, radiji, poglavito u nekim društvenim okolnostima, imaju izuzetno veliku važnost. To je temelj svake medijske scene u jednoj državi pa tako i u Hrvatskoj, to više što je ona članica EU-a. Jer blokirati isplatu iz proračunskih sredstava, a da za to ne postoji niti jedna zakonska zapreka ili smetnja, pitanje je gradonačelnikove odgovornosti, ma tko on bio i kako se zvao. Očito je da se Zakon o elektroničkim medijima nikako ili posve krivo tumači – naglasila je Sever.

Treći govornik je bio Tonči Surjan koji je dao neupitnu potporu HRO-u u borbi za opstanak, naglašavajući kako se mnoge sredine i te kako ponose svojim lokalnim radijem, kako mnoge teže da osnuju i imaju svoj radio, ali im to lako ne uspijeva i kako je čudno da se Otočac tako olako poigrava s radijem koji je napunio punih šest desetljeća neprekidna emitiranja i najstariji je u Ličko-senjskoj županiji.

Na kraju se obratio Mišo Bijelić, koji je kao radijski djelatnik osobno iskusio što se događa kada se u medije upetlja politika – onda tu nema demokracije. Naglasio je da slučaj, kakav je trenutno u Otočcu, u cijeloj Hrvatskoj – ne postoji, što je ravno političkom skandalu prve vrste. Ukazao je i na odredbu članka 38. i 39. Zakona o elektroničkim medijima koji govori da su jedinice lokalne samouprave u obvezi plaćati lokalne medije, 15 posto godišnjeg iznosa namijenjenog promidžbi ili oglašavanju svojih usluga ili aktivnosti dužne su utrošiti na oglašavanje u audiovizualnim ili radijskim programima regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i radija, odnosno ako su sredstva za proizvodnju i objavljivanje programa regionalnih i lokalnih nakladnika televizije ili radija osigurana u proračunima jedinica lokalne i područne samouprave, ta se sredstva dodjeljuju putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija.

Zakon je jasan, a očito je da se u Otočcu ovaj zakon ili uopće ne poznaje ili pogrešno tumači. I nije HRO kriv što Grad nije raspisao javni poziv, a mogao je i trebao je već odavna. Radio zbog toga ne smije trpjeti nikakve sankcije od lokalne politike. Odgovornost za propušteno je na politici, zaključio je Bijelić.

Zovko je na kraju javne tribine iskazao uvjerenje da će razum prevladati, da će se vjerojatno postići dogovor s otočkim gradonačelnikom. Ako ne, ako radio prestane emitirati program i izgubi koncesiju, svaki razgovor o promjeni vlasničke strukture će postati – bespredmetan.

Hrvoje Zovko: HRO opstao u ratu, a sad se netko drznuo da propadne u miru / Foto; Davor Kovačević

Otočani ne daju svoj radio

Maja Sever je iskazala oduševljenje Otočanima zato što ih je toliko došlo na ovu javnu raspravu, što svjedoči da je građanima stalo do njihova radija i da će se po osnovi toga Hrvatski radio Otočac spasiti od trenutnog ataka na njegov ostanak i opstanak. Naglasila je kako je HRO postao nacionalna tema te se o njegovim problemima zna diljem Hrvatske, ali, rekla je na kraju, ni asocijacije EU-a neće ostati o tome neinformirane.

Ono što je nama napisati za kraj – povratak je na početak. Na uvodne misli. Da, jasno nam je da se medijska scena stalno mijenja i da su njezine zakonitosti iz ne tako davne prošlosti dovedene pod nemali znak pitanja kad je riječ o njihovom današnjem opstanku. Pa se tako jedinice lokalne samouprave pitaju ima li danas opravdanja za financiranje lokalnih medija. Svi su odgovori mogući, ali gradska uprava uvijek mora znati jedno: nema konkretnije, dostupnije pa i brže informacije od one koja putuje radijskim eterom. Teško se HRO, ma koliko da mu odašiljač na Ličkoj Plešivici – tako da se odlično čuje na čitavom prostoru od Lovrana do Zadra – otvara marketinšku konkurentnost na području na kojem živi više od pola milijuna slušatelja, može samofinancirati. Ali ono što može i zbog čega ga treba posebno čuvati je utjecaj na očuvanje baštine s jedne strane te poticanje mladih na participaciju u javnom kulturnom i političkom životu s druge. Ali i za kvalificiranje ljudi za najšire medijsko ali i producentsko-tehničko znanje i zvanje. I možda najvažnije: da, upravo je HR Otočac ona novinarska vertikala koja zanat, ma što danas od njega neki učinili, ne napušta ni za »živu glavu«. Ugasi li ga gradska uprava, veliko je pitanje što će se dogoditi na ionako »tankoj« medijskoj slici golemog prostora na kojem se nalaze ponosne pokrajine Lika, Krbava i Gacka. Valjalo bi dakle razmisliti još jednom i probati se teleportirati u Bobinčevo doba. Kad se itekako znalo koliko je radio kvalitetno »oružje«. Posebno kad u skoro totalnom okruženju, začuješ glas – Ruže.