Do najudaljenijeg naselja u Perušićkoj Kosi vodi asfalt koji toliko meandrira i propinje se da se počesto osjeća blagodat druge brzine prijenosa na autima. Odvojaka ima toliko da smo do odredišta trebali vodiča, djelatnika poduzeća Komunalac Josipa Špoljarića koji je pronašao kuću Nade Hećimović.

Teško da na ovom širem području postoji žena koja je u životu prošla takve životne Scile i Haribde surovog gorštačkog života.

Nada živi u zaseoku Bunari u Ivčević Kosi od 1994. godine, od kada se udala za Josipa. Rodila mu je petero djece: Marko je rođen 1995. godine, Josip 1996., Mile 1999., Anita 2000. i Josipa 2007.

Sudbina je htjela da je na dan kada se rodila Josipa sahranjen njen otac Josip. Ovaj dragovoljac Domovinskog rata umro je skrbeći i spašavajući druge.

Kada je prilikom čišćenja bunara vidio da je zbog udisanja nakupljenih plinova njegov brat izgubio svijest, Josip je bez razmišljanja sišao u bunar ne bi li mu pomogao. Tako su oba brata umrla u tek nekoliko minuta.

Najveći ponos

Nedugo nakon te tragedije posjetili smo Nadu. Klinci su nam tada spremno pozirali, a najmlađa Josipa je bila u »štekiclu«. Nada nam danas priča svoju životnu pripovijest i nepopravljivi je optimist, djeca su joj sve na svijetu.

– Marko radi u Gospiću, Josip je vodoinstalater u Zagrebu, Mile je trgovac u Gospiću. Anita je po struci kuharica i radi u jednom kafiću u Gospiću. Najmlađa Josipa je učenica 7. razreda i sada, zbog ove epidemije, uči od kuće.

U početku je bilo jako teško. Ja sama, a djeca mala. Pomogli su mi mnogi. Od Općine Perušić, mnogi ljudi dobra srca. Neke nikada nisam niti upoznala. Kako su djeca rasla, bilo je lakše jer su mi pomagali u svemu.

Ali kada su počeli raditi, tek se onda vidi da su mala djeca mala briga, a velika veća briga, al’ na drugi način, veli nam Nada.

Ponosna je na svu djecu, a najmlađa Josipa odlična je učenica, vrlo vična tabletu preko kojega sada uči. U Ivčević Kosi je najmlađa, jedino dijete na ovome području. Josipi to pretjerano ne smeta.

– Najbliži vršnjaci su odavde udaljeni 13 kilometara u Perušiću. Ja sam ovdje jedino dijete. Kada narastem, htjela bih biti doktorica stomatologije, a ako ne bude uvjeta za to, željela bih biti stjuardesa i vidjeti svijeta, kaže Josipa, pozdravlja se s nama i hita u svoju sobu na tablet i online nastavu.

Život od zemlje

Kada je ostala sama s muževim roditeljima i malom djecom, Nadi je u pomoć priskočio djever Martin. Hećimovići žive isključivo od poljoprivrede.

– Držimo pet krava, 60-ak ovaca ličke pramenke i sada imamo 20-ak janjaca. Prodajem mlijeko, pravim sireve, proda se nešto stoke i guramo dalje.

Dok priča, oko Nade se natiskuje nekoliko janjčića, kao kućni ljubimci.

– To su janjci koje mame ovce »ne ljube«. Kada ovca odjednom ojanji dvoje ili troje janjaca, ona instiktivno doji samo jedno, druge odbacuje od sise. Onda im ja postajem zamjenska mama i podižem ih na dudu.

Tako svake godine. Zato se skupljaju oko mene i svuda trčkaraju za mnom. ‘Ko mali psići, govori nam Nada, mazeći pritom ovu nejač kojima prava majka ne da niti blizu vimena i mlijeku.

Nada je vrsna domaćica i gosti od nje ne mogu otići bez ličkog ručka. Na stol je iznijela pole, pečene kobasice i krvavice, a posebno bijelu slaninu »bikešu« s kapulom, delicije koje tjeraju gripu i prehlade. A korona, pitamo domaćine.

– Ovdje nema ljudi pa nema ni korone! I ona nas je, srećom, zaobišla!

Tek migranti i vukovi

Martin Hećimović je dio života proveo u Zagrebu. Kaže kako je Ivčević Kosa ne tako davno brojila oko 2.000 žitelja. Danas je ostalo njih 50-ak, mahom starijih ljudi.

Osim vučjih čopora i ilegalnih migranata, ovdje se nitko drugi niti ne viđa. Zaselak Bunari nadvisuje Ravni vrh, zaštita od jake bure.

Migranti su već provalili u osamljene i nenastanjene kuće pa im služe kao baza za predah tijekom prolaska ovom rutom kroz Liku. A vukovi?

– Vukovi povremeno odnesu pokoju ovcu ili janje. Ali po onoj ličkoj »di je blaga, tu je i štete«. Oduvijek je tako bilo, kaže nam Martin. Šest pasa zaduženo je za čuvanje stada ovaca i ne daju nikome ni blizu.

Niti čovjeku, a kamo li vukovima. Ova je godina dobra jer ovdje inače svake zime padne od 100 do 120 centimetara snijega. Sada je »noga slobodna« na 20-ak centimetara. To je dobro, ali zima je tek počela.