Kao u prastaroj TV-seriji „Što si radio u ratu, tata“ čija je tematika bila vezana uz II. svjetski rat, tako se i danas ovakva i slična pitanja postavljaju mnogim očevima.

Mlađoj generaciji, od koje su mnogi rođeni tek nakon Domovinskog rata, teško je pojasniti tadašnju realnost, svakodnevne napade na hrvatske gradove, isčekivanja i nade da svemu tome ipak dođe kraj. Najlakše je odgovoriti na ovakva pitanja činjenicama da se u vrijeme rata, a posebice u vrijeme Oluje, uglavnom svako nalazio ondje gdje je bio najpotrebniji: u rovovima, na radnom mjestu, ili angažiran na nekom od mnoštva poslova i zadaća bez kojih se tih dana jednostavno nije moglo. Među ove potonje ubraja se Crveni križ. Direktor Gradskog društva Crvenog križa Gospić Vlado Brkljačić i u ono vrijeme bio je „prvi među jednakima“.

-Pitate me gdje smo bili i što smo radili? Cijeloga rata prihvaćali smo i pomagali prognanike. U Oluji se to promijenilo utoliko što smo počeli prihvaćati starije ljude srpske nacionalnosti koji nisu željeli bježati ili ih je njihova paravojska jednostavno „zaboravila“. Oslobođenjem donedavno okupiranog naselja Lički Osik (ili kako su ga u ratu prekrstili u Teslingrad) ondje je zatečeno stotinjak starijih osoba. Budući su se nadomak toga naselja u Oluju na planini Lubovo još vodile teške borbe, evakuirali smo ih i smjestili u zgradu Gimnazije Gospić. Tamo su već bile lječničke ekipe, pregledali su te ljude, mnogi su dobili prijeko potrebnu terapiju. Naši timovi su svima dali odjeću i obuću, svakakoga dana su spremani kuhani obroci. Tako je bilo i zatečenim stanovnicima iz okolnih sela koja su bila u „Krajini“.

Druga zadaća odmah nakon Oluje bila je akcija dobrovoljnog darivanja krvi. Bolnice su tijekom operacije Oluja ostale bez zaliha krvi jer je trebalo skrbiti o tisućama ranjenih branitelja. To je u Gospiću realizirano uz dragocijenu pomoć Zavoda za transfuziju KBC-a Rijeka.
Neprijatelj je tih dana poduzimao napade zrakoplovima na Gospić i okolicu. U jednom takvom napadu poginulo je nekoliko ljudi i jedna djevojčica. Buknuli su požari na više lokacija u gradu i naši su vatrogasci bili stalno angažirni na terenu. Tada smo dobili dojavu kako je požar zahvatio najveću stambenu zgradu u gradu, Uglovnicu. Gorjeli su najviši katovi dijela zgrade pa jedan stanar nije moga sići. Da nesretni čovjek ne bi živ izgorio dohvatili smo aparate za gašenje požara, improvizirali prilaz ljestvama jer je stepenište bilo urušeno i došli smo do tog čovjeka i izvukli ga na sigurno. Eto, po tome ću pamtiti Oluju, skromno govori direktor GD Crvenog križa Gospić Vlado Brkljačić.

Dodaje kako su ekipe gospićkog Crvenog križa cijeloga rata organizirano poduzimale brojne akcije i imale brojne dnevne obaveze. To je ujedno samo jedan od razloga zašto je upravo ovo humanitarno društvo s gospićkom adresom dobilo mnoštvo nagrada i priznanja na lokalnoj i državnoj razini.