nebriga

Bivša vojna baza potpuno je uništena i ogoljena. Kako je Panos postao velebitsko ruglo

Marin Smolčić

Foto Marin Smolčić

Foto Marin Smolčić

Stanje postaje bivše JNA na koti Panos i pogled na otoke opskurna su kontradiktornost. Ruševne zgrade, poskidana stolarija, nestala sva metalna galanterija - naličje je to nebrige koja traje već tri dekade



Za potpuni vojni nadzor neba nad gotovo polovicom bivšeg jugoslavenskog akvatorija Jadrana služila je radarska postaja bivše JNA na velebitskoj koti Panos. Od tuda se radijski signal slao do kote Repetitor na Ljubovu i prebacivao na radarsku bazu smještenu iznad Korenice na Goloj Plješevici.


U toj planini je ‘60-ih godina kod sela Željava izgrađen najveći podzemni aerodrom u Europi, s poletno-sletnim zrakoplovnim pistama što se danas zarasle u grmlje protežu preko državne granice s BiH. Politička i vojna elita tadašnje države imala je unutar planine puni komfor, čak i u slučaju nuklearnog napada.


Radarska postaja Panos bila je »orlovsko oko« na Velebitu koje je u djeliću sekunde moglo upozoriti aerodrom u Željavi da je netko ugrozio zračni prostor nad tim dijelom Jadrana.




Baza u Panosu bila je pod izravnom ingerencijom ondašnje 5. armijske oblasti. Tajnovita i skrivena u kamenim liticama, udaljena 30-ak kilometara od Gospića, uvijek je bila mjesto koje su u širokom luku zaobilazili šumari i planinari.


Sve poharano


Do bivše vojne baze na Panosu vozio nas je Josip Brozičević, voditelj HGSS-a Stanice Gospić. Ovih dana je 550 planinara iz osječkog kluba Highlander prelazilo hrptom Velebita na dionici Zavižan – Paklenica, a gospićki HGSS bio je spreman za djelovanje u pogibeljnim situacijama.


Foto Marin Smolčić


Na Panosu nas je dočekao sunčan dan s jakim udarima vjetra. Miks bure i tramuntane. Stanje objekta i pogled na jadranske otoke opskurna su kontradiktornost. Ruševne zgrade, poskidana stolarija, nestala sva metalna galanterija – bilo bi to naličje jedne nebrige koja traje točno tri dekade.


Ljubitelji sekundarnih sirovina potrudili su se za to vrijeme ukrasti čak i kvake sa svih vrata. Ukoliko su koja uopće ostala. Nema niti prozora pa surovi vjetrovi nesmetano šibaju prostorijama, taložeći otpalo lišće iz jeseni od 1991. godine na ovamo.


Nestala je sva tehnička oprema, radarski uređaji i kablovi. Netko se potrudio i skinuo po pet redova bodljikave žice sa stupova oko ovoga objekta. Devastirana je glavna zgrada na dvije etaže, garaža, blagovaonica, prostorija s tehničkom opremom, skloništa i tuneli.


Pod teretom godina, snjegova i nevremena urušili su se krovovi triju najvećih objekata. Baza Panos je nekada imala struju i telefon, ali su i ti vodovi pokradeni i završili su na otpadu. Zbog nedostatka vode na Panosu je bila izgrađena ogromna cisterna vode od gotovo 200 kubnih metara zapremine.


Foto Marin Smolčić


I dalje je »tu negdje«, skrivena pod hrpama razvaljenog građevinskog materijala. Na poharanom Panosu sada caruju neki novi stanari. Teren su zauzeli poskoci, puhovi, gušteri, miševi i ostali plahi stvorovi iz planinske plejade.


Nedavno su ondje izvađene i posljednje mine koje su osiguravale prostor ove vojne baze. Prolaz je sada posvuda slobodan. Ali za koga?


Nikoga nije briga


Na Panosu smo zatekli tek nekoliko planinara Highlandera. Prolaze ovuda, fotografiraju i čude se.


– Kako to da se dopustilo ovakvo propadanje? Pa ovo bi bilo planinarski raj da se uredi, pitaju zaljubljenici Velebita.


Foto Marin Smolčić


Nedugo nakon svršetka Domovinskog rata Panos su pohodili najhrabriji. Poučeni iskustvima s drugih lokacija, znalo se da je bivša JNA u mnogim napuštenim objektima i okolici iza sebe ostavila minska polja.


Među prvim posjetiteljima Panosa bio je u to vrijeme i jedan lovac koji je aktivirao nagaznu minu (»paštetu«) i ostao bez potkoljenice. Sakupljači metalne galanterije bili su oprezniji pa su tijekom godina redovno krali sekundarne sirovine, ali na sreću nitko nije stradao.


Za Panos su se zanimali i planinari. Čini se da je vojska taj objekt odmah nakon svršetka Domovinskog rata počela tretirati kao neperspektivan, ali dok su te informacije stigle do planinarskih društava, Panos je bio potpuno ogoljen i uništen.


Danas je tek svjedočanstvo jedne nebrige i ljudske pohlepe.