Jedna od najstarijih stanovnica Primorsko-goranske županije, pa i cijele Hrvatske, 102-godišnja Mrkopaljka Zlata Frković, nije ove godine, što zbog korone, što stoga jer se nije osjećala baš predobro, proslavila 102. rođendan, ali nas je zato koji dan nakon što je ušla u sto i treću, pozvala da malo po domaću »podivanimo«.

Gospođa Zlata divna je žena koja je usprkos dubokoj starosti i dalje vrlo bistra, a i fizički je u sasvim dobrom stanju – još hoda, gleda TV i čita novine, čak i plete čarape! Njena kći Anđelka kaže da je tijekom prošle zime isplela tridesetak čarapa, ili kako ih Mrkopaljci zovu »šotokoljaca«, uz to sama i zakrpa svoju odjeću, a uz to redovno sudjeluje u pripremi hrane za ručak, bilo da oguli krumpir, nareže koromadu ili repu, očisti mahune…

Mnogo, mnogo mlađi od nje nemaju tu vitalnost i snagu, ali Zlata nam na pitanje o zdravlju realno kaže:

Još moren hodat

– Za zdravlje ne moren reć da je dobro, ali još san tu, još moren i hodat i onda je, ustvari, dobro. Ali sve mi pomalo pada, i sluh i njuh i okus… Ma meni van je svaka hrana nekako ista u zadnje vrime. A i ovako kad govorimo ja vas čujen što me pitate i mogu s vama pričat, ali ako za stolom priča dvoje-troje ljudi, ja ih ne moren pratiti.

Ali zato na telefon sve čujen i najbolje mi je na telefon govorit, kaže Zlata koja, komentirajući više od stoljeća vlastitog zaista raznovrsnog života, kao najveće bogatstvo ističe to što ima – dobru dicu i unuke.

– Da toga nije, moreš imat i srebra i zlata – badava ti. Sad su tu niki dan bili svi, i mali i veliki. I kad ih vidiš onako sritne i zadovoljne, kad vidiš da pomažu jedni drugin – što ti više triba!? – poručuje gospođa Zlata koja je proživjela težak život, od dramatičnih dana Drugog svjetskog rata kad je u nekoliko navrata zamalo poginula, pa do života obilježenog poslom medicinske sestre.

– U ratu sam bila u partizanima pa sam po završetku poslana u Beograd gdje sam završila Vojnu medicinsku školu. Nakon toga sam dugo vremena išla tamo gdje je to od mene JNA tražio.

Predana poslu

Sudjelovala sam na radnoj akciji Šamac – Sarajevo, pa onda radila u Crikvenici, Rijeci, Postojni, a zadnjih 12 godina, sve do mirovine u koju sam otišla s 56 godina, bila sam medicinska sestra u ambulanti u Mrkoplju.

Jako san volila svoje delo i radila što sam god bolje mogla. Za svih tih 12 godina u Mrkoplju samo jednon nisan mogla doć’ do pacijenta i dati mu injekciju i to me je jako mučilo, prisjeća se Zlata, ističući da nije jedina dugovječna u obitelji.

Istina, većina njenih je, kako ona kaže »otišla« tamo negdje oko osamdesete, ali se zato ona i njen brat Ivan Brozović itekako drže – njemu je 99, njoj 102 godine!

»Nikad se s nikin nisan posvađala«

Koji je recept za dugovječnost, teško je reći, ali govoreći o tome kako treba živjeti, gospođa Zlata poziva se na vlastito iskustvo.

– Ja se nikad s nikin nisan posvađala, nit’ san koga mrzila. Svaki čovik ima pravo kazat’ što misli i ako se to poštuje, onda će svima biti bolje. A triba i pazit kako dicu odgajaš. Mi dok smo bili mali, nikad nismo čuli da su se mater i otac posvađali.

Znan ja da su se oni i posvađali, ali nikad to nisu radili prid nami. I to nas je odgojilo pa san i ja postala takva, a tako san i svoju dicu odgojila. Danas kod nas nije dobro, jer nitko za svoje delo ne odgovara, a dobru bi plaću svi tili imat.

Da se odgovara za delo, narodu bi bilo dobro, a ovako…«