DELNICE  Može li Gorski kotar biti regija u kojoj je moguća izgradnja vjetroelektrane, pitanje je koje zanima sve veći broj ljudi, posebno stoga što je Hrvatska nedavno donijela stratešku odluku o tome da do 2030. godine treba doći do značajnog porasta kapaciteta energije stvarane uz pomoć sunca i vjetra. Do sada, govori nam Vedran Kružić, direktor Regionalne razvojne agencije Prigoda, koja u okviru svog rada obrađuje i potencijale ove vrste, Gorski kotar nije bio u fokusu kao regija za razvoj i izgradnju vjetroelektrana.

– Dijelom je razlog taj što se, logično, krenulo s regijama s najboljim potencijalom vjetra, dakle u priobalju i na otocima, a dijelom zbog percepcije da nedostaje afirmativnog pristupa lokalne zajednice prema ovakvim projektima. Uistinu, Gorski kotar će prije asocirati na hidroelektrane ili eventualno biomasu, šumovita područja nisu idealna za izgradnju vjetroelektrana. No, s obzirom da je zbog razvoja tehnologije korištenje vjetra za proizvodnju električne energije postalo itekako konkurentno konvencionalnim izvorima energije, svakako valja razmisliti treba li se u Gorskom kotaru graditi vjetroelektrane, pri čemu je bitno napomenuti i to da postoje ozbiljne studije o izgradnji vjetroelektrana u šumovitim regijama – ističe Kružić.

Vedran Kružić / Foto : A.KUĆEL-ILIĆ

Prednosti i nedostaci

Naravno, prije dolaska bilo kakvog ulagača, nužno je vidjeti postoji li kod samih Gorana, odnosno lokalnih samouprava, bilo kakav interes, odnosno postoje li u tom šumovitom području lokacije pogodne za gradnju parka vjetroelektrana. Jedini do sada zabilježen pokušaj na području Gorskog kotara, onaj u Općini Fužine na brdu Kobiljak iznad Liča, nije bio uspješan i vjetroelektrane tamo nisu zaživjele. Postoje li druge eventualno pogodne lokacije, trebale bi odlučiti same goranske lokalne samouprave kojima bi ovaj posao mogao biti zanimljiv iz niza razloga. Primjerice, financiranje ovih aktivnosti je moguće na više načina – sredstvima iz raznih EU programa, ali i dogovorom s potencijalnim investitorima. Nadalje, sve izgrađene vjetroelektrane imaju obavezu plaćanja 1 lp/kWh proizvedene energije. Konkretno, to znači da vjetroelektrana srednje snage od 25MW (danas je to 4 – 5 vjetrenih turbina) donosi lokalnoj samoupravi prihod od oko pola milijuna kuna godišnje. Uz to, dolaze komunalne naknade i komunalni doprinosi, ovisno o odlukama općine, ali i eventualne naknade za korištenje zemljišta za same vjetroelektrane ili polaganje energetskih kablova u bankini javnih cesta. Također, vjetroelektrane donose nova radna mjesta, određeni broj ljudi iz kraja se uobičajeno zapošljava prilikom gradnje i kasnije na upravljanju i održavanju postrojenja. Nerijetko vjetroelektrane postaju nova izletišta, ali i poligoni za upoznavanje učenika i studenata s ovom tehnologijom.
To su, svakako, prednosti. No, ima i nedostataka, i to velikih. Jer, svaki zahvat u prostoru mijenja taj prostor i njegov okoliš, a izgradnja jednog takvog kompleksa, čak i manjeg, može imati negativan utjecaj na biljke i životinje tog područja. Zato je, očigledno, najbitnije najprije vidjeti postoje li pogodne lokacije te potom kroz detaljnu analizu vidjeti što sve donosi realizacija tog projekta. Na svu sreću, procedure ishođenja dozvola za gradnju ovakvih objekata i realizaciju projekata ove vrste danas su takve da se ne dopušta ikakav pretjerano štetan utjecaj na okoliš i prirodu. Vrlo stroge mjere se propisuju za projektiranje, izgradnju i pogon, a lokalna zajednica je aktivno uključena u odobravanje svakog projekta.

Najvažnija je priprema

– Bitno je – ističe Kružić – ako se u to krene, pravovremeno definirati sve važne elemente budućeg projekta i onda kasnije pratiti da li se te odredbe i provode. Kroz odredbe prostornih planova općina i županije dopušta se gdje i pod kojim uvjetima se mogu izgraditi energetski objekti, pa tako i vjetroelektrane. I upravo su to ključni dokumenti koji se moraju dobro osmisliti i urediti. Općine, pa čak i županije, rijetko imaju stručne službe koje mogu kvalitetno odraditi ovu važnu pripremu. Čak i izrađivači prostornih planova nerijetko ne uspiju izbjeći moguće probleme na projektu na vrijeme. Prostorni planovi često definiraju moguća područja za izgradnju sistemom eliminacije – naprosto se izbjegavaju zaštićena područja prirode, naseljena mjesta ili neka druga područja (primjerice aerodromi). Investitori krenu u razvoj projekta na unaprijed predviđenom području, ulažu se znatna sredstva, mjeri se potencijal, što traje i košta, naručuje Studija utjecaja na okoliš i tek nakon dvije godine ulaganja doznaje da projekt ima značajne probleme. Otkriva se, primjerice, da jednom godišnje lokaciju prelijeću orlovi i da je moguć negativan utjecaj. Neki će u tom času odustati i izgubiti znatna sredstva, a neki će nastaviti i raditi pritisak na razne načine (časne i manje časne) da do realizacije ipak dođe. No, ako bi se preliminarno izmjerio potencijal na nekoliko mogućih lokacija te izvršio monitoring ptica i šišmiša, to bi se lako moglo izbjeći te u prostorni plan uvrstiti samo lokacije koje ne utječu štetno na prirodu i okoliš – smatra Vedran Kružić.