Jedan od najjačih aduta turizma na području općine Fužine – špilja Vrelo – otkrivena je slučajno prije punih 75 godina, točnije davne 1950. godine. Te su godine trajali radovi na izgradnji akumulacijskog jezera Bajer (još jedan adut fužinskog turizma!), a područje oko špilje Vrelo – vidi se to dobro i danas – bila je lokacija na kojoj je stvoren jedan omanji kamenolom iz kojeg se uzimao kamen potreban za izgradnju budućeg jezera, spojnih kanala, okolnih cesta i obližnje hidroelektrane koja će biti izgrađena uz jezero.

Uz vađenje kamena, tu su tadašnji radnici preko noći ostavljali i tešku mehanizaciju i baš ostavljanje tih strojeva dovelo je dio iznenadnog otkrića. Naime, na jednom je mjestu ostavljen jedan od teških alatnih nastavaka velikog bagera.

Kad su ga radnici došli preuzeti, ostali su zapanjeni jer tog dijela mehanizacije – nije bilo. Približivši se, shvatili su da je propao u zemlju! I tako je, u stvari, sasvim slučajno otkriven bogat podzemni svijet danas mnogima znane špilje Vrelo.

Lokacija na kojoj se dogodilo to propadanje je mjesto gdje se danas nalazi bunar (zdenac) pred špiljom. Logično je da su po propadanju dijela opreme tadašnji rukovodioci o svemu obavijestili nadležne koji su pak zatražili dodatna istraživanja tijekom kojih je otkriveno da se pod zemljom pruža pravi podzemni, potpuno sačuvani svijet! No, to još nisu bila vremena za sustavnije istraživanje, a kamoli za turističku valorizaciju tog prostora.

Postojna u malom

No, korak po korak, godinu po godinu, i već u drugom dijelu pedesetih domaći su turistički djelatnici postavili željezna vrata na ulaz i špilju uredili toliko da je mogu nuditi za kratke posjete.

Daleko je to od današnjeg izgleda i uređenosti špilje koji je u ovom sadašnjem obliku postavljen 1998. godine, dakle u doba snažnog uzleta fužinskog turizma u samostalnoj Hrvatskoj.

Tada je špilja kvalitetno uređena za posjete, obnovljena je i postavljena vrlo kvaliteta rasvjeta, uređena i betonirana pješačka staza s mostićima i rukohvatima te postavljena infokućica i uređen prostor i parkiralište ispred špilje.

Od tog trenutka pa do danas špilja Vrelo zaista je iznimno bitna u turističkoj ponudi Fužina, što se vidi i po brojkama jer je godišnje obiđe prosječno oko 25.000 posjetitelja!

Što to privlači posjetitelje? Na turističkim stranicama Općine Fužine kaže se kako se »starost špilje procjenjuje između 3,5 i 4 milijuna godina. Iako je dugačka samo 300 metara, izuzetno je lijepa i bogata špiljskim ukrasima.

Osobitu vrijednost špilji daje voda – na samo pedesetak metara nalazi se prekrasan gorski izvor, jezero i ponor koji je čine posebno atraktivnom. Bistar i hladan gorski potok je iz porječja rijeke Ličanke i u izrazito kišnim razdobljima poplavljuje špilju.

Špilju Vrelo zbog svojih ljepota često nazivaju i »Postojna u malom«. Zbog blage konfiguracije terena, bez ijedne stepenice, jedina je turistički uređena špilja u Europi koju mogu posjetiti svi uzrasti, djeca, stariji, pa čak i invalidi u kolicima, a obilazak traje između 25 i 30 minuta – kažu fužinski turistički djelatnici ističući i podatak kako u špilji stalno vlada ista temperatura, a to je 8 stupnjeva Celzijevih što znači da je ljeti idealna za osvježenje, a zimi se u njoj, našalimo se, moguće »ugrijati« ako su vani debeli minusi.

Strast i hrabrost

Sedamdeset i petu obljetnicu svoje špilje Fužinarci su obilježili Danima otvorenih vrata špilje Vrelo, a dio tih dana, jedan od sjajnih vodiča kroz tajni svijet špilje Vrelo, bio je i Nebojša Anić, čovjek koji je u velikoj mjeri vezan uz ovu špilju.

Po struci informatičar, Nebojša, za mnoge poznatiji kao Neno, istodobno je i briljatan fotograf te, što se manje zna, instruktor speleologije što je u Hrvatskoj i najviši stupanj amaterskog bavljenja ovom znanošću. A za te dodatne i važne kvalifikacije kriva je – špilja Vrelo! Kako? Evo kako, priča nam Neno.

– Ova je špilja mene i nekolicinu tada, a govorim o početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, mladih Fužinaraca potaknula na bavljenje speleologijom. Nas nekolicina tada dvadesetogodišnjaka – Damir Zanoškar, Žarko Blažević i Gordan Polić i ja – u svijet podzemlja zaljubili smo se baš u špilji Vrelo.

Tadašnji izgled te špilje danas je bitno, bitno drukčiji. Onda nije bilo ove infrastrukture i ove uređenosti pa smo mi vrlo rado istraživali i nastojali otkriti nešto što još nije bilo poznato.

Činjenica je bila da smo bili potpuno neuki i da je jedino čega smo imali dovoljno bila strast i hrabrost. Podsjetimo se da tih osamdesetih nije bilo interneta, malo se znalo o speleologiji, ali je naša želja bila jaka pa smo tražeći one koji znaju više od nas najprije stupili u kontakt s Akademskim speleloškim klubom Beograd, a potom i sa zagrebačkim Speleološkim društvom Željezničar te na kraju i s DISKEF-om i Hrvatskim speleološkim savezom.

Ljudi koje smo kontaktirali, kasnije i neke od njih upoznali, pružili su nam one tako bitne početne savjete pa smo se sve više razvijali. Naravno, radeći na taj način sve smo više učili o speleologiji u čemu smo, primjerice, Gordan Polić i ja ostali do danas, a Žarko i Damir također su niz godina posjećivali podzemni svijet špilja, govori Anić koji je kao instruktor speleologije, uz redovita speleološka istraživanja, devedesetih godina prošlog i početkom ovog stoljeća bio dio ekipe koja je vršila stručnu speleološku obradu pri gradnji autocesta od Zagreba prema Rijeci te prema Splitu.

Razne životinje

Drugim riječima, obišao je velik dio najbitnijih špilja u Hrvatskoj, ali Vrelo po svemu ostaje posebna, i to ne samo osobno. Jer, kaže Anić, špilja Vrelo razlikuje se od najvećeg broja ostalih špilja u Hrvatskoj.

– Većina špilja u Gorskom kotaru je vertikalna i prilično duboka, a ova je ravna i to je iznimno dobro za obitelji s djecom i za osobe s poteškoćama u kretanju.

Njima je i teško i opasno ući u klasične špilje, primjerice u isto tako prekrasnu Lokvarku koja ima nekoliko etaža povezanih s relativno strmim stepenicama i jaku vertikalu, dok se u Vrelo ulazi bez problema, čak i u invalidskim kolicima.

To je, nedvojbeno, ogromna prednost ove špilje. Njena je ukupna dužina oko 300 metara, a za posjetitelje je uređeno 180 metara što možda izgleda malo, ali je to tako dobro uređeno i na toj relativno maloj distanci nudi se zaista bogatstvo sadržaja i sve ljepote podzemnog svijeta pa ture znaju trajati, iako je to samo 180 metara, i po od 30 do 45 minuta.

Špilja Vrelo puna je lijepih siga, u njoj žive i razne životinje kao što su rakušci, pužići, stonoge, pauci, lažištipavci, skokuni, dvorepci te kornjaši – dok povremeno u njoj borave i šišmiši, špiljski pauci, leptiri, a u špilji je i izvor u kojem su u dva navrata ronili ronioci iz Hrvatske i Francuske, govori Anić.

Podzemna fotografija

Naravno, među tim je roniocima bio i on, a uz speleološke i ronilačke aktivnosti Neno je uz špilju Vrelo vezan i još jednom svojom velikom ljubavi – fotografijom.

Dokaz tome je i ove godine priređena izložba treće, turistima nedostupne galerije u koju je on među rijetkima ušao te napravio niz odličnih fotografija kojima je predstavljen i taj za sada javnosti nedostupan dio špilje Vrelo. Fotografiranje u podzemnom svijetu je posebno, ističe Anić.

– Tu su uvjeti takvi da se možeš u trenu oprostiti od vrlo skupe opreme. Meni se to dogodilo u nekoliko navrata, a onaj koji jako pamtim je kad sam baš u špilji Vrelo izgubio vrhunski, tek kupljeni fotoaparat Canon koji je bio na stativu koji je vodena struja jednostavno srušila u vodu, a ja u tom trenutku nisam bio uz stativ.

Posebno je bilo teško raditi fotografije u špiljama, prvenstveno zbog rasvjete, sve do pojave digitalne fotografije. Primjerice, posebno je bilo teško jer je stavljanje filmova u kameru tražilo čiste ruke i »medicinske« uvjete, a toga u špiljama – nema.

Često sam s rukama i prstima punim blata i vlage stavljao filmove, a da ne govorim da si u doba analogije imao film od maksimalno 36 snimki pa se itekako moralo paziti što i kako slikaš.

Sad je to, kao i s osvjetljenjem, puno lakše, tako da je danas snimati u podzemnom svijetu puno jednostavnije i lakše no što je to bilo dok se nije pojavila digitalna tehnika, rekao je Anić čiju izložbu »tajnih« dijelova špilje Vrelo možete cijelo ovo ljeto pogledati na ulazu u samu špilju.

Dugogodišnja ljubav

Anić se fotografijom počeo baviti u fužinskoj osnovnoj školi pod rukovodstvom tadašnje nastavnice Renate Blažević. Potom je u srednjoj školi završio pravi tečaj, a sve dalje bilo je usavršavanje, razvijanje i spoznaja niza novih pojedinosti.

Kao rijetko tko Nebojša Anić istražuje sve čime se bavi, a govoreći o ljubavi prema fotografiji kaže kako je prednost to što se fotografijom možeš baviti cijeli život.

– Imao sam i imam brojne druge hobije i zanimanja – speleologiju, orijentacijsko trčanje, planinarenje, ronjenje, flora i fauna Gorskog kotara – i uz svaki od tih hobija uvijek je tu bila i fotografija koja jednostavno obogati, oplemeni i na jedan način vrednijim učini sve čime se baviš – zaključio je Nebojša Anić.