Sječa goranskih projekata prijavljenih na famoznu EU mjeru 7.4.1. djeluje baš neugodno jer od devet prijavljenih projekta prošao nije – niti jedan. Uspješnost – nula posto! No, u osnovi se nije dogodilo ništa čudno. Svi koji imaju iskustva s kandidaturama ove vrste znaju kako je i koliko lako naći razloge za odbijenicu. Jednom fali jedan element, drugom prilikom drugi, treći je put krivica na nekvalitetno napisanom tekstu prijave, četvrti put nedostaje neka potvrda… I tako to. I obrnuto. Kad si u milosti, prolaziš pa makar cijeli »projekt« bude, primjerice, i bez građevinske dozvole.

No, nije ni tu srž problema. Goranski su problem – brojke. Po popisu stanovništva iz 2011. godine Gorana je bilo oko 21.500. Po novom popisu bit će ih, ako bude sreće, oko 17.000. Kažu neki i znatno manje. Sedamdesetak posto od tih, ajmo ipak uzeti 17.000, dakle nešto više od 10.000, su punoljetne osobe – čitaj birači. Od tih desetak tisuća na izbore izlazi nešto manje od polovine. Oko pet tisuća. Pih! Kome oni uopće trebaju, vjerojatno razmišljaju baš svi političari, pa kad se dijeli novac logično da se toj »sići« ne poklanja pažnja i da se ulaže tamo gdje će ta ulaganja ipak rezultirati mogućnošću većeg broja glasova za one koji su ti novce dali. I zato Gorski kotar nije u milosti niti jedne vlasti, ni državne, ni županijske. Sve te vlasti puno pričaju i hvale se ističući do besvijesti mrvice kojima »nagrađuju« Gorane, a kad se skupi sve što su dali i usporedi samo s jedim značajnijim državnim ili županijskim projektom postaje jasno koliko se malo daje.

Istina, aktualna Vlada Republike Hrvatske na čelu s Andrejem Plenkovićem dala je, u odnosu na sve prethodne vlasti, zaista puno, čak i nemjerljivo puno više. Ali nije dala ono što je najbitnije i što bi pospješilo izlazak Gorskog kotara iz krize – Zakon o brdsko-planinskom području. Taj je dokument još uvijek, i to doslovce, mrtvo slovo na papiru.

Da u njemu postoje jasne odredbe lakše bi se dolazilo do novaca, lakše bi se ulagalo i privlačilo investitore, veće bi bile plaće i manja davanja ljudima koji žive u tom gorskom srcu Hrvatske. Državna izdvajanja za to bila bi vrlo mala, jer je riječ o području koje ukupno ima broj ljudi kakav imaju veća slavonska sela. Nažalost, to nikako ne dospijeva do svijesti vladajućih, čak ni onda kad je riječ o dokazano prema Gorskom kotaru dobronamjernim političarima kakav je Andrej Plenković.

Ne pomažu tu ni brojni slični primjeri iz zapadnih zemalja. Primjerice, područje oko danas mondenog skijališta Bad Kleinkirchheima pedesetih godina prošlog stoljeća bilo je jedno od najsiromašnijih u Austriji. Da bi se to pomijenilo, austrijska je država na dvadeset godina u potpunosti ukinula sva porezna davanja za ljude koji su tamo živjeli. Štoviše, sufinanicirala im je dio aktivnosti vezan uz malu privredu. Dvadesetak godina kasnije taj je dio Austrije postao, a i danas je, jedan od najbogatijih i najrazvijenijih. Nema razloga da se nešto takvo ne dogodi i Gorskom kotaru. Razloga nema, ali pitanje je – ima li volje?