Ukrajinska ratna tragedija i na naše je prostore dovela mnoge izbjeglice, mahom žene i djecu. O spremnosti države, institucija, lokalnih samouprava, kao i pojedinaca, da pomognu tim nesretnim ljudima, nepotrebno je govoriti jer su protekla tri mjeseca pokazala kako je svijest hrvatskog naroda – između ostalog utemeljena i na vlastitim gotovo pa kolektivnim iskustvima iz rata devedesetih godina prošlog stoljeća – na iznimno visokoj razini.

No, baš na tom iskustvu utemeljena znanja jasno su podsjećala kako osigurati smještaj i hranu može biti dovoljno tek za početak. Ono što tim ljudima treba još i više da bi preživjeli i osjećali se normalnima je – dobiti posao. Na svu sreću i tu su ostvareni jako dobri rezultati pri čemu svakako treba pohvaliti i želju Ukrajinaca za radom. Većina njih ne želi tek sjediti i čekati da rat u njihovoj domovini prestane. Žele raditi. Sve to dovelo je i do sve uočljivijeg zapošljavanja ljudi koji su donedavno živjeli u nekim potpuno drugim uvjetima i to daleko od zemlje u kojoj se sada nalaze.

Nastavak pomoći

Na svu sreću sve to nije bio (pre)velik problem, a među sredine koje su jako dobro integrirale u svoju sredinu prispjele izbjeglice svakako je i mala goranska Općina Lokve. Već prvih dana rata u Ukrajini tamo je prispjelo petnaestak izbjeglica. Dio ih je smješten u nedavno uređenu Kuću čuvara brane na Lokvarslom jezeru, dio u privatnim kućama. Nedugo po privikavanju na novi život većina njih se i – zaposlila! Kako je to učinjeno, govori nam Karlo Burić, općinski službenik kojemu je povjerena briga o Ukrajincima.

– Trenutačno imamo dvadeset izbjeglica iz Ukrajine. Jedanaest ih je u Kući čuvara brane, a devetero u dvije privatne kuće. Osim dva muškarca, sve su ostalo žene i djeca. Od prvog trenutka njihova dolaska, o njima vodimo pažnju pa smo im neposredno nakon što su došli osigurali kod policije sve potrebne dokumente, dogovorili korištenje prostora u kojem trenutačno borave, pobrinuli se za osiguravanje njihovih prava vezanih uz socijalnu i zdravstvenu skrb, te djecu uključili u vrtić i osnovnu školu. Dalje nam je plan bio vidjeti na Zavodu za zapošljavanje postoji li za njih mogućnost zaposlenja. No, do toga nismo ni došli jer je većina tih dobrih ljudi – sama tražila i našla posao! To je jako dobro, to ih pokazuje u pozitivnom svjetlu i naravno da nam je drago što su tako reagirali pa uz našu pomoć ti ljudi, a uglavnom je riječ o ženama, i sami vode brigu o svojim obiteljima. Štoviše, u roku od mjesec dana od kada su došli, najveći dio njih našao si je posao. Troje radi u drvoprerađivačkom poduzeću Lokve d.o.o., jedna radi u KTD-u Lokve, jedna je konobarica u kafiću »Malik«, dvije rade uz pomoć interneta, dvije su posao našle u Delnicama… Onima koji rade u Lokvama osigurat ćemo za put na posao bicikle koji su nam ostali od programa »Zaželi«, a naravno da ćemo i dalje voditi brigu o njima i pomoći im koliko god to bude moguće, rekao je Karlo Burić.

Opravdati povjerenje

Na razgovor o svom novom poslu u potpuno novom okruženju rado su pristali i Ukrajinci. Ivan Nikolajevič u Kijevu je radio kao tokar, a u Lokve d.o.o. sada radi kao stolar.

– Poznato mi je i to zanimanje, a kolege na poslu mi pomažu pa je za sada jako dobro. Sretan sam što radim, sretan sam što sam s ljudima pa mi nije teško ujutro oko pet krenuti iz kuće na jezeru i doći na posao. U Kijevu smo radili od sedam do 15 sati, a ovdje od 6 do 14 sati, rekao nam je Ivan zahvalivši na poslu svima koji su mu pomogli i dodavši kako su u Lokve stigli on, njegova supruga te nevjesta, žena njihova sina s dvoje njihove djece. On i nevjesta našli su posao pa je s djecom baka.

Uz Ivana u Lokve d.o.o. posla je bilo i za njegove sunarodnjakinje – Tatjanu Ivanjenko i Olgu Vozvešajevu koje su stigle iz Donjecke oblasti. Tatjana je radila u rudniku pa joj je sada u drvoprerađivačkom poduzeću lakše.

– Radimo na elementima koji se spajaju u krojačnici i nije mi teško. Sretna sam što sam dobila posao i nastojat ću opravdati to povjerenje, rekla je Tatjana. Slično govori i Olga dodajući kako nikada prije nije ni bila u stolariji, a sada radi u jednoj.

Slično kao i ona nikada na svom novom poslu – a to je posao konobarice u kafiću »Malik« – nije radila ni Ivanova nevjesta Olga. Ona je iz oblasti Donjecka, iz gradića Pokrovsk. Novi posao nije joj bilo teško prihvatiti jer zna da mora zarađivati za sebe i djecu.

– Za sada je jako dobro. Ne razumijem još jezik koliko bi trebalo, ali mi svi pomažu i zaista se osjećam dobro jer vidim da nam ljudi žele pomoć, rekla nam je Olga. Njene riječi potvrđuje i Goran Papić, zakupac »Malika« koji kaže kako je uvijek voljan pomoći ljudima koji su u nevolji: »Uz moju kćer tu radi i jedna studentica iz Pule, a Olga nam je treća uposlena. Uvjeren sam da će biti dobra konobarica, a drago mi je i što su je ljudi prihvatili, rekao je Papić.

Načelnik Lokava Toni Štimac zadovoljan je načinom na koji su se Ukrajinci integrirali u Lokve.

– Neki ih iz šale već zovu Istočnim Lokvarcima. Ljudi su ih prihvatili i nastoje im pomoći, a to što su se gotovo svi jako brzo zaposlili, dodatno im je podiglo ugled. Koliko god bude u našoj moći, nastojat ćemo im i dalje pomagati, a ne bismo imali ništa protiv ni da ostanu ovdje. Ionako nam svima u Gorskom kotaru nedostaje ljudi, pogotovo ovako poštenih poput ovih koje je životna nevolja dovela do Lokava, rekao je načelnik Lokava Toni Štimac.

Kad naučim jezik…

Među onima koji još nemaju posao je Valeria (23) koja je u Lokve stigla s malom četverogodišnjom Veronikom.

– Ona mi je sada najbitnija. U Ukrajini sam radila u trgovini i nastojat će što prije naći posao i u Hrvatskoj. Znam da neće biti lako jer još ne znam jezik, ali »polako i pomalo« učim, rekla je Valerija upotpunivši engleski i hrvatskim riječima.