Što smo stariji, to se, izgleda, radije osvrnemo na prijeđene pute: nešto iz pukog podsjećanja na pojedine sretne etape školovanja i posebnog druženja, a nešto zbog formula koje su nam ponekad u bezizlazju, ponudile izlaz iz situacija iz kojih je valjalo izaći.

Jedno od tih i takvih je i susretanje (imenujemo ga »maturalnim«) kakvo su i ove godine upriličili u mjestu svoga srednjoškolskog obrazovanja, u Delnicama krajem srpnja. Rado mu se odazivaju, jer je od mijena jedino prolaznost stalna, neumitna i nepovratna, nisu se našli jedino 2020. godine. Uzrok je bio – korona.

Razred A i razred B

Pa dodaje da se u ime i na 66. godišnjicu okončanja gimnazijskog obrazovanja na okupu u Lovačkom domu Delnice našlo njih 11 od 17-oro živih nekadašnjih dvaju četvrtih gimnazije odnosno tadašnjih a i b razreda: Željko Arbanas, Davorin Brajdić, Višnja (Rački) Čargonja, Marija (Lisac) Mihelčić, Vinka (Paškvan) Mance, Marko Petranović, Sigfrid Nikola, Ivan Štajduhar, Biserka (Rački) Tomić, Antun Žagar Vera Carević, dok po troje iz obaju razreda (radi bolesti) nisu došli i to su: Antonija Delač, Bruna (Šepić) Špoler, Marija (Barković) Ivošević, Slavko Štimac, Marija (Kruljac) Ševerdija, Josip Brajdić, reče mi matematici i fizici cjeloživotno i radno odana Vera (Damjanić) Carević.

Kroz školovanje su ih, kaže, do završnog ispita, vodili razrednici i dragi dugogodišnji delnički profesori Ivan Majnarić i Nevenka Kužina. Njima, kao i već velikom broju pokojnih kolegica i kolega – Nedi (Kezele) Krvavica, Josipu Horvatu, Zlatku Špoljariću, Antonu Piršiću, Antonu Crnkoviću, Antunu Majnariću, Josipu Jurmanu, Tončici (Juričić) Nikola, Željku Račkom, Zlatku Briškom, Emiliji Pleše, Biserki (Gašparac) Kruljac, Zorici (Majnarić) Gruškovnjak, Branki (Majnarić) Zaborac, Ivanu Štefančiću iz b, te ostalima iz a-razreda – Mirjani (Čop) Sovilj, Štefici (Burić) Miletić, Marijanu Malnaru, Milivoju Majnariću, Miroslavu Štimcu, Anđelku Cenčiću, Zdenku Grenko, Davoru Grenko, Dragutinu Turku, Božici (Štimac) Jugović, Astrid (Brnić) Petranović, Evelini Novković, Vladimiru Mamkoviću i Franji Švobu posvetili su niz đačkih, ali i komemorativnih prisjećanja.

Staza stvarnosti i snova

Potom su se počastili ručkom, što i priliči visokoj 66. godišnjici mature i razvili priču šarenu od radosti, glasnu od usklika i podsjećanja, s ponekim uzdahom potisnutim duboko u sebe, a glasno govoreći: Evo nas svaki put na istoj stazi stvarnosti i snova, samo neka potraje, neka bude zdravlja… uz obećanje: vidimo se opet dogodine!

Susretali su se često prije 50. godišnjice, nakon toga svake godine uzastopce s iznimkom koronarne 2020.. Dva njihova razreda su prvi četvrtaši – maturanti delničke gimnazije 1959./’60., nekolicina njih ima zajednički »staž« od osam uzastopnih godina.

Većina ih je što školom, što životom visokoobrazovana, radeći stvorila mnoge dobre stvari i ostala primjerom kvalitete i morala za zajednicu, domovinu i svoju obitelj. Znaju to oni, zato se rado susreću bez obzira na protok vremena, odlaske i udaljenosti.

Dolaze na obljetnicu koja ih udaljuje pa ih tim više obraduje. Jer »… od kolijevke pa do groba« nema ljepšeg »od đačkog doba«.