Osnovno sredstvo sporazumijevanja većine goranskih lokalnih samouprava i Primorsko-goranske županije u posljednje je vrijeme – gluhi telefon. Jasno to pokazuju nedavna najava aktivnosti vezanih uz projekt izgradnje mreže goranskih sanjkališta, odnosno izostavljanje Vrbovskog i Lokava pri sufinanciranju njihovih znanih turističkih manifestacija.

Tako se najprije predizborno županijsko obećanje vezano uz u travnju u Lokvama na koordinaciji goranskih čelnika najavljenu kupovinu ratraka i baby lifta svakoj od devet goranskih općina i gradova, u međuvremenu pretvorilo u prijedlog odluke po kojoj PGŽ neće osigurati cjelokupnu svotu, već 80 posto, a ostalo moraju pronaći same lokalne samouprave. Uz to, projekt neće biti realiziran, kako je tada najavljivano, u roku od godinu-dvije, već se razvlači na sve četiri godine mandata, a pritom je maksimum koji će po općini ili gradu u te četiri godine izdvojiti Županija 750.000 kuna ili ukupno oko 7 milijuna kuna.

Naravno, Gorani su gunđali i iskazivali nezadvoljstvo jer je to bilo znatno manje od najavljenog, ali su na kraju, rukovodeći se onom narodnom po kojoj je bolje išta nego ništa, ipak prihvatili i tu bitno okljaštrenu ponudu koja je u svojoj srži klasičan primjer predizbornog obećanja koje počinje, kažimo to poljoprivrednim rječnikom, lubenicama, a završava zrncem graha.

Slična se priča, istina, uz puno manje novčane iznose, ponovila i pri raspodjeli sredstava namijenjenih sufinanciranju turističkih manifestacija. Od prijavljenih devet, dvije su otpale uz obrazloženje da je TZ Gorskog kotara mogao prijaviti samo sedam programa, a ne devet koliko ih je prijavio. Kao da u Županiji ne znaju da Gorski kotar ima devet lokalnih samouprava. A možda i ne znaju… ili će prije biti da se prave da ne znaju.

Zašto u PGŽ-u nisu dopustili prijavu devet manifestacija misterij je za koji bi trebalo organizirati jedno dobro savjetovanje. Dvodnevno. Negdje na otocima Kvarnera. Još je komičnije pojašnjenje da će s 20.000 kuna »uskočiti« Centar za poljoprivredu i ruralni razvoj. Jer, riječ je točno o onih 20.000 kuna koje svaka općina ili grad koji su osnivači Centra uplaćuju Centru koji im to potom vraća. I uzroci ovih »transakcija« – na kojima zarađuju jedino banke preko kojih idu uplate i isplate – također su misterij koji traži, ako ne savjetovanje, bar jednodnevnu radionicu i panel raspravu. No, ono što je i bez savjetovanja i radionica više nego jasno je da manifestacija koju je Županija nedavno kandidirala za Suncokret ruralnog turizma (i dobila ga!) neće dobiti ni kune potpore.

Gluhi telefon s početka ovog teksta preblagi je izraz. U posljednje vrijeme, nenavikli na kritike svojih postupanja, u Županiji iskazuju potcjenjivački stav prema Gorskom kotaru temeljeći svoje ponašanje na onoj čuvenoj gazdinskoj – mi imamo novce, a vi ako ih hoćete budite ponizni i molite. Problem je samo u tome što to nije njihov novac jer se i Županija financira, između ostalog, i iz izvora lokalnih samouprava, odnosno živi od poreznih davanja svih ljudi koji u njoj žive i rade. Zato je nemoguće složiti se s riječima dožupana Petra Mamule koji je nedavno u Delnicama goranskim čelnicima rekao da kucaju na pogrešna vrata ako očekuju milijune od Županije. Kako to mogu biti pogrešna vrata ako Platak kucanjem na njih dobiva ono što Gorani mogu samo sanjati. Treba li nam uopće Županija ako joj se ne može čak ni pokucati na vrata?