Drvorez »Posljednja večera« dimenzija 2,30 m sa 60 cm ovih je dana njegov autor Marijan Leš, ugledni hrvatski drvorezbar, predao naručitelju obilježivši i time, na jedan način, punih 35 godina umjetničkog rada vezanog uz obradu drva. Zanimljivo je da je prije tridesetak godina Leš već izadio jedan drvorez na ovu temu, a ovog se puta vratio poznatom religijskom motivu ponajprije stoga jer je riječ bila o velikim dimenzijama.

– To je ono što me je posebno privuklo jer kod ovakvih dimenzija možeš raditi puno kvalitetnije detalje i sve skupa je jedan veliki izazov. Planirao sam da će mi za izradu trebati oko mjesec dana, ali je na kraju ispalo gotovo tri mjeseca, a glavni »krivac« za to produženje roka sam ja sam. Naime, na internetu sam našao jako kvalitetne slike tog čuvenog djela pa sam stoga još veću pažnju posvetio izradi detalja, od lica likova pa do svega drugog što čini taj čuveni biblijski motiv. Materijal u kojem sam radio bila je suha lipa, ponajbolje drvo za izradu ovakvih drvoreza, a radio sam gotovo svaki dan, ponekad i cijeli dan, ovisno o inspiraciji, rekao je Leš.

Počeci

Rado se prisjetio i davnih početaka vezanih uz 1986. godinu.

– Prvi moji likovni radovi bili su vezani uz slikarstvo. Radio sam u tadašnjem Goranproduktu i nakon radnog vremena bavio se slikanjem. Kad sam prvu veću sliku, pejzaž na jutenom platnu, prodao jednom ženinom rođaku, shvatio sam da bih se i u većoj mjeri time mogao baviti. U početku je taj rad bio vezan samo uz slikarstvo, ali nije dugo trebalo da počnem obrađivati i drvo i tu su rezultati bili još bolji pa kad mi je nekoliko ljudi reklo da sam bolji u drvu nego u slikarstvu, odlučio sam se više posvetiti tom obliku izražavanja. Prvi veći posao bila je izrada velikog zidnog drvoreza koji se i danas nalazi u restoranu NP Risnjak i drag mi je, iako bih ga danas sasvim drugačije uradio. Nakon toga sam dobio i brojne druge slične poslove pa sam u sve uključio i sinove Nevena i Alena koji su također nadareni i ide im rad u drvu. Tako smo, primjerice, uredili kafić »Medo« u Pargu i nekoliko drugih kafića u našem kraju i ostalim dijelovima Gorskog kotara, a imali smo i posla za nekoliko nacionalnih parkova gdje smo uređivali tzv. smeđu signalizaciju. Nadalje, radio sam i križni put i kip svetog Martina u Gračenici kraj Kutine…, nabraja Marijan Leš.

Lule za prijatelje

Marijan uz drvoreze radi i puno toga ostalog i to ne uvijek i isključivo vezano uz drvo.

– Primjerice, tijekom posljednje dvije godine intenzivnije izrađujem lule koristeći vrijesak i slična drva koja ne gore tako lako. Uživam u njihovoj izradi i uglavnom ih i ne prodajem, već izrađujem za prijatelje. Također znam izraditi i minijaturne kutijice za nakit izrađene od životinjskih kostiju, a keramikom se intenzivnije bavim posljednjih pet-šest godina i tu sam se u jednom dijelu okrenuo nekim tipičnim goranskim motivima kao što su, primjerice, likovi lovca, pokućarca ili Petra Klepca, ali i ženski aktovi, religijski likovi, životinje, harmonikaš, starica… No, najtraženiji moj proizvod nedvojbeno je drveni sat. Izrađujem ih najčešće od bukovine, javora i brijesta, a do sada sam ih već napravio i prodao – ma cijeli kamion, rekao je Marijan Leš.

Dobra priča

Jedan od prvih urađenih drvoreza još se nalazi kod autora, a način na koji je ostala je vrlo zanimljiv.

– Drvorez s motivima šumskih radova naručio mi je jedan naš poduzetnik te odmah donio tadašnjih 500 njemačkih maraka kao predujam. Budući da ja predujam ne uzimam, nisam htio to primiti, ali je on baš inzistirao pa sam pristao. Nedugo potom krenuo sam raditi drvorez i napravio ga baš kako sam i želio te nazvao naručitelja. I onda je uslijedio šok jer je čovjek rekao – čujte, jako mi je žao, ali ja sam bankrotirao i ne mogu vam nadoplatiti ostatak, ali ni ne tražim onih 500 DM natrag. I tako je slika ostala kod mene, a uz to sam i zaradio 500 DM, prisjetio se Leš dodavši kako je taj drvorez mogao naći novog vlasnika, ali je njegova supruga Đurđica inzistirala da im baš taj rad ostane.

Kućica u cvijeću

Marijan i Đurđica pred nekoliko su se godina preselili u novu kuću u Gerovu, a osim uz svoj lijepi dom veliku su pažnju posvetili i vrtu koji je odlično uređen te voćnjaku koji je itekako plodonosan.

– Žena je najzaslužnija što nismo išli graditi neku jednokatnicu ili nešto veće. Za nas koji smo već u godinama ovo je najbolje rješenje, a uz to smo i uredili vrt o kojem jako puno vodimo brigu, posebno supruga koja je i najzaslužnija za ovaj lijepi izgled i raznovrsne biljke u tom našem malom arboretumu, rekao je Marijan koji pak vodi brigu o vrlo lijepom voćnjaku u kojem uspješno rastu jabuke, kruške, šljive, breskve, murve, mušmule, kesten, orah…