Priča o Antoniju Dražoviću

Ovaj mladić priskrbio je Živom zidu poziciju – gradonačelnika: ‘Bruxelles? Više me ne zanima. Odsad samo Čabar’

Edi Prodan

Meni je posao u Bruxellesu zajamčen do 2024. godine, koliko i traje mandat. Sad kad sam postao gradonačelnik Čabra, naravno da Bruxelles otpada. Znate, ja sam vam karakterno takav, nepopravljivi sam altruist



Područje grada Čabra, a riječ je o prostoru površine 282 četvornih kilometara, nešto kao šest Rijeka, imalo je 2001. godine 4.387 stanovnika. Deset godina kasnije pad je bio i više nego upozoravajući – stalo se na broju 3.770, odnosno na minusu od 15 posto. S obzirom na to da je sam Čabar tada brojio tek nešto više od 400 stanovnika, sve je još i tužnije.


​Danas, kad je nakon izbora DIP na kraju drugog izbornog kruga lokalnih izbora održanih na Dan državnosti 30. svibnja izbacio podatak kako je Antonio Dražović s pedeset posto više glasova pobijedio kandidatkinju SDP-a Ivanu Lakota, činjenica da je Grad Čabar na jedva nešto više od tri tisuće stanovnika kao da je dobila – novu nadu. Varljivu? Je li kasno da se središtu jedne od živopisnijih goranskih općina – i geografski i dijalektalno – vrati život? Sudeći po zaraznoj Antonijevoj energiji, kao i njegovoj nevjerojatnoj, skoro filmskoj biografiji, ne da ima nade, nego usudili bismo se čak istaknuti i sugestiju – hitno u kupnju terena, kuća, bilo kakve imovine u Gerovu, Tršću, Prezidu, Čabru ili nekom od pedesetak naselja te jedinice lokalne samouprave jer uskoro kreće njihovo – fantastično novo doba!


Političar s iskustvom


Ali danas – jedna jedina trgovina. Nekoliko šankova. Nema velikih trgovačkih centara. Zapravo – nema. Nema i nema tragova modernog, potrošačkog društva. Ali ima iznenađenja jer – Živi zid je u tom skrivenom kutku Hrvatske istinski živ.




– Nisam baš bio uvjeren kako će moja kandidatura na lokalnim izborima za gradonačelnika Čabra uistinu uroditi pobjedom. Ono što sam želio bilo je aktivno uključenje u politički život mjesta u koje smo moja djevojka Marija Gašpar i ja doselili. U Krulićima smo kupili kuću i nekoliko hektara oranica s nakanom da se bavimo ekološkom poljoprivredom, ali i proizvodnjom određenih kozmetičkih pripravaka, ljekovitih sirupa, svega onog za što je goransko područje savršeno. No, kad se odmaknete od sve te silne ljepote kraja, uočavate da u njegovom društvenom životu mnogo toga nije posloženo kako treba. A da bi se to popravilo, moguće je djelovati isključivo kroz politiku, pojašnjava nam Dražović.


Iako je na izborima za širu javnost bio potpuno iznenađenje, riječ je o političaru s određenim iskustvom koji je nakon europarlamentarnih izbora zajedno s Viliborom Sinčićem, kao akreditirani asistent europarlametarca, dobio stalni i to jako dobro plaćeni posao u Bruxellesu. Da bi danas svu tu blagodat najbogatije birokracije na svijetu zamijenio za – Čabar. Bolje rečeno, za bitku spašavanja Čabra.


– Točno tako. Meni je posao u Bruxellesu zajamčen do 2024. godine, koliko i traje mandat. Sad kad sam postao gradonačelnik Čabra, naravno da Bruxelles otpada. Znate, ja sam vam karakterno takav, nepopravljivi sam altruist. Belgija pruža sigurnost i lagodan život, ali i opasnost da i sami potonete u birokratskim vodama. Ja sam se ionako oduvijek odricao dijela svojih primanja u korist onih kojima je to potrebnije, i to planiram i sada s plaćom gradonačelnika, koju želim vratiti građanima u obliku financiranja različitih sajmova i manifestacija. S obzirom na financijsko stanje Grada i teške situacije u kojima se mnogi mještani nalaze, nije moralno od mene uzimati i živjeti na njihov teret, na račun javnog novca. Čim krenemo s radom i onim što smo najavili, vidjet će se rezultati, a iskreno se nadam da će promjena nakon četverogodišnjeg mandata biti – svima na ponos, direktan je jedan od najmlađih hrvatskih gradonačelnika. Rođen je, naime, u rujnu 1991. godine.


Zadar, Rijeka, pa – Čabar


Zavirivanje u biografske podatke nastavlja niz – nevjerojatnosti. Antonio i Marija su naime Zadrani. Konkretno, Antonio dolazi iz poznate zadarske obitelji ugostitelja, vlasnika kafića ABA što je 1982. godine bio tek drugi u danas jako, jako dugom nizu kafića na poluotoku. Po majci je Saljanin, tako da je jasno kako se itekako mogao realizirati kroz ugostiteljstvo i turizam. I dobro živjeti. Ali on naprosto nije jedan od ljudi koji bi se zadovoljavali takvim životom. Pa ga je nakon srednje medicinske škole put doveo u Rijeku, na studij fizioterapije. Po okončanju, upisuje Filozofski fakultet kako bi položio grupu predmeta što bi mu omogućila da postane profesor na Medicinskom fakultetu.


No, tu se sudara s birokratskim zaprekama i njima bliskim »igrama« tako da kreće na – Pravni fakultet na kojem je sad na četvrtoj godini.


– Paralelno s mojim studiranjem došlo je i do susreta sa – Živim zidom. U Rijeci. Kako sam i inače alergičan na nepravdu i nejednakost u društvu, oni su mi bili idealan okvir za djelovanje u toj sferi društvenog rada. Žao mi je što je došlo do nesporazuma i što se putem medija stekao dojam o eroziji i raspadanju stranke koja je u velikoj mjeri okupljala ljude koji su aktivno nabolje mijenjali politiku, međutim stranka se nikad nije raspala, već se raspalo prijateljstvo i suradnja s određenim pojedincima unutar Živog zida kojima je stranka dala priliku, a oni su to povjerenje zloupotrijebili i nanijeli veliku štetu. Srećom, tih ljudi danas više u Živom zidu nema, a mi smo nastavili dalje. Mada, kad pogledam zanos koji je Hrvatsku zahvatio nakon prvog kruga izbora, kao i njihove rezultate u velikom dijelu države, čini mi se da djelovanje Živog zida nije bilo uzaludno, da je već tada, na prijašnjem setu izbora pokrenuto sve ovo što se realiziralo 30. svibnja, iznosi nam Dražović svoja politička razmišljanja.


A svoju je atipičnost – istaknimo primjerice i to da je bio jedan od aktivnih riječkih volontera jer je u periodu od 2014. do 2019. godine u Klubu umirovljenika Krimeja, socijalnoj samoposluzi, i raznim drugim udrugama ostvario 4.000 volonterskih sati – dokazao i mjestom na kojem smo obavili razgovor: klupa u središtu Čabra! Zatekli smo ga na njoj dok je telefonirao, a kako još uvijek nije došlo do primopredaje ureda, klupa i sunčani dan bili su – idealno rješenje.


– Ma treba biti u stalnoj komunikaciji s građanima, sa svim dobnim skupinama. Praktično vam nema kuće na području grada u kojoj nisam bio, nema čovjeka s kojim nisam razgovarao. Ja se ne želim baviti politikom na način kako se to danas doživljava, želim politiku upregnuti u korist promjene gospodarskih i općenito životnih tokova na ovom području. Vidite, u Čabru je registrirano 176 OPG-ova. Aktivnih je manje od deset posto! A ja želim da aktivni budu – svi. Da oni i poljoprivreda koju ćemo iz njih razviti postanu nositelji razvitka. U planu nam je nakon njihove aktivacije otvaranje i manjih pogona za preradu, autentičnu, autohtonu, goransku, u kojoj će se naći ne samo prehrambeni proizvodi, nego primjerice i ljekoviti sirupi. Kako do toga? Modalitetom povezivanja, prvenstveno sa sličnim i bliskim slovenskim općinama te maksimalnim korištenjem EU fondova, za što smo i Marija i ja itekako kvalificirani. Želja mi je naprosto da renesansu Čabra pokrenemo na način koji je jako povezan s europskim trendovima kojima je osnova povratak prirodi i njezino maksimalno poštovanje. Dakako da će se na sve nadovezati i turizam, ali onaj održivi. Dakle, privatni smještaj koji danas postoji samo u tragovima, pansioni i mali obiteljski hoteli. Maksimalna veza poljoprivrede i turizma.


Znam da je prije ovdje postojala i jaka drvoprerađivačka industrija, no danas ona jedva da i egzistira. Svakako da nam je u planu i gospodarenje šumama, Čabar je uostalom teritorijalno jedan od najvećih hrvatskih gradova, ali i tu s maksimalnom dozom opreza kako bi se čuvala i očuvala ova predivna ljepota prirode, zaneseno nam svoju viziju razvitka pojašnjava Antonio.


Valentin Šoštarić, baš kao i Dražović, vjeruje u bolje dane, dok je bivši gradonačelnik Kristijan Rajšel prilično pesimističan / Snimio E. PRODAN

Valentin Šoštarić, baš kao i Dražović, vjeruje u bolje dane, dok je bivši gradonačelnik Kristijan Rajšel prilično pesimističan / Snimio E. PRODAN


 


Susret gradonačelnika


A klupica u središtu grada, na žalost inače poprilično pustog, sjajno je mjesto i za susrete. Golema većina prolaznika s oduševljenjem pozdravlja novog gradonačelnika. Manjina samo prođe. Prvi nam prilazi, poprilično zanesen i optimističan poput Dražovića, Valentin Šoštarić, vlasnik Komunalnog trgovačkog društva.


– Vjerujem u bolje dane Čabra. Trebala nam je jedna ovakva promjena, čovjek koji će uvesti reda, ali i čovjek koji će donijeti novu, drukčiju viziju razvoja. On naprosto vjeruje u bolje dane našega kraja, ljudi su to osjetili i dali mu nikad veće povjerenje, pojašnjava nam Šoštarić.


I u pravu je jer Dražović je u drugom krugu imao rekordnu izlaznost, prije njega je maksimalni skor u drugom krugu bio 800, on je osvojio skoro 1.200 glasova. Susret koji je uslijedio vrlo brzo nakon Šoštarićevog bio je u prvom trenutku – vrlo napet. Čak i s jednim laganim premišljanjem, kako nam se učinilo, stati ili ne, klupici se približavao Kristijan Rajšel, sada već bivši gradonačelnik Čabra. S obzirom da je odustao od daljnje kandidature, izbore nije izgubio, ali jest njegova politička grupacija.


– Želim vam svu sreću jer ona će vam biti i više nego potrebna. Nisam baš uvjeren da ćete išta promijeniti na bolje, bojim se da ćete se vrlo brzo razočarati. Situacija je u gospodarstvu jako loša, s malim nadama da će krenuti na bolje. Ono što je nekad nosilo čabarsku privredu, danas je na rubu, djeluju Finvest i Metalpres, ali to je jako, jako daleko od nekadašnjih brojki zaposlenih ili prometa. Kažem, želim vam sreću, ali bojim se da ćete na kraju i vi biti razočarani, ni malo optimistično zborio je Rajšel.
Dražović je pak – ostao pri svom, pri ružičastoj viziji budućnosti Čabra.


– Jedva čekam primopredaju. Moram temeljito uroniti u sve spise i posebno u financijsku situaciju. Prihvatit ću isključivo ona dugovanja, odnosno zaduženja koja se odnose na tekuće poslovanje, na investicije u ustanove i društveni život. Nejasna dugovanja neću ni pod koju cijenu preuzeti. Njih neka institucijama koje su za to zadužene pojašnjavaju oni koji su ih potpisali. Napravit ću rez u poslovanju, a odmah startamo i uredom za povezivanje s EU fondovima. Pozvat ću u Čabar i predstavnike općina s kojima se želim povezati, Loške doline i Podčetrteka, a iz Čabra će krenuti i inicijativa za snažnijim interesnim povezivanjem svih jedinica lokalne samouprave Gorskog kotara. Naše je jedinstvo potrebno kako bismo mogli regionalno nastupati jer takav je modalitet, pa ako je k tome i međudržavno proširen, jako dobar u ostvarivanju prava na korištenje EU fondova, pojašnjava nam Dražović.


Klaudija Morina došla je iz Švicarske dati glas mladom gradonačelniku / Snimio E. PRODAN

Klaudija Morina došla je iz Švicarske dati glas mladom gradonačelniku / Snimio E. PRODAN


 


Pustoš i tišina


Napuštamo klupicu, krećemo u šetnju. Tišina. Rijetki prolaznici. Široki osmijeh i istinska radost susreta dolazila je od Klaudije Morina.


– Već sam trideset godina na »privremenom« radu u Švicarskoj. Je, uvijek mi je želja vratiti se, ali gdje i na koji posao? Svih ovih godina povratak nije imao smisla. Sada, s pojavom novoga gradonačelnika, kao da počinjem dobivati i tu nadu. Uostalom, baš sam zbog izbora i doputovala iz okolice Berna gdje živim. Došla sam zaokružiti čovjeka koji Čabru konačno donosi nadu u bolje sutra, pojasnila nam je svoje viđenje nedavnih lokalnih izbora Morina.


Opraštamo se s gradonačelnikom. Čeka ga novi susret. Nastavljamo sami. Putem do škola, osnovne i srednje. Nevjerojatna tišina. Ne čudi jer iako je riječ o modernim i velikim zdanjima, u njima je svega nekoliko desetaka učenika. Prazno malo asfaltno igralište. Nogometni travnjak zarastao. Odlazimo i prema izvoru Čabranke, mjestu gdje je nekad radio restoran u kojem su se nudile fantastične pastrve. Propalo i zatvoreno. Niže posluje ribogojilište Urh, koje se tim poslom bavi dulje od stoljeća, ali ni kod njih – nikoga.


Povratak u centar. Jedina se živost pronalazi u stanici za tehnički pregled vozila. Dva kafića. Svega nekoliko posjetitelja. Mada, i ne čudi jer sam Čabar kao gradsko središte ima manje od 400 stanovnika. Pročitaju li ovo u Humu, mogla bi ih uhvatiti panika kako će ostati bez titule najmanjeg grada na svijetu! Brzina umiranja Čabra je po tom pitanju itekako opasna.


Požuri, Antonio. Unatoč tvojoj silnoj energiji i moru dobrih vibracija, vremena je u Gorskom kotaru, Čabru ponajviše, ostalo još tako malo.


Nastavi li se u istom ritmu, crne će rupe najkasnije 2070. godine u cijelosti usisati – zeleno srce Hrvatske. Istina, njoj će biti svejedno jer će se i sama nalaziti u – istoj čekaonici.