U jednom od ranokršćanskih spisa (Dj 17,22-23) dat je opis dijaloga sv. Pavla s Atenjanima na Aeropagu. Oni ga pomno slušaju dok im govori o Bogu koji je stvoritelj i gospodar svijeta; sa zanimanjem ga prate dok im tumači da je Bog sveprisutan te u njemu »živimo, mičemo se i jesmo«; ali kada je ustvrdio da je taj isti Bog uskrisio Isusa od mrtvih, »jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: Još ćemo te o tom slušati« (Dj 17,32).

Na temi uskrsnuća dijalog je prekinut, i to definitivno. Pavao je otišao od njih s odlukom da evanđelje više nikada ne naviješta »mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov« (I Kor, 1,17).

Stav Atenjana prema uskrsnuću od mrtvih mnogi su poslije njih prihvatili. Zanimljivo je da su katoličke dogme o Trojstvu, hipostatskom sjedinjenju božanske i ljudske naravi u Kristovoj osobi i o transupstanciaciji (pretvaranje kruha i vina u tijelo i krv Kristovu) bile predmet refleksije filozofa, kao što su Descartes, Leibniz ili Hegel, dok s dogmom o uskrsnuću to nikada nije bio slučaj. Glavni razlog za to nije u tome što je uskrsnuće misterij. Znamo da misterij može biti izazov i poticaj našoj inteligenciji. Glavni razlog je što pred sudom našeg naravnoga uma uskrsnuće izgleda nemoguće i neprihvatljivo.

Poznato je da su mnogi filozofi od antike do novijega doba prihvaćali besmrtnost duše, tj. život našega »ja« poslije smrti. Ali nitko od njih nije uviđao filozofsku i znanstvenu mogućnost uskrsnuća tijela, jer to ne potvrđuje nikakvo ljudsko iskustvo. Kada bi, dakle, netko od mrtvih uskrsnuo, bio bi to u svjetlu prirodne i filozofske spoznaje najnevjerojatniji od svih zamislivih događaja.

I baš na tome počiva kršćanstvo.

Kršćanska dogma o Isusovu uskrsnuću od mrtvih znači upravo to da se taj najnevjerojatniji od svih zamislivih događaja stvarno dogodio: Jedan čovjek, koji je na očigled mnogih umro na križu i bio pokopan, ustao je treći dan poslije smrti od mrtvih i ukazao se svojim učenicima, koji su nakon njegove smrti na Veliki petak bili posve obeshrabreni.

Susreti s Uskrsnulim ponovo su ih ohrabrili, jer su im pomogli da Isusa i njegovu nauku spoznaju u punom značenju.

Isusovo uskrsnuće – smisao njegove i naše egzistencije

Oni su u iskustvu uskrsnuća vidjeli prije svega Božju ovjeru samoga Isusa. Shvatili su da je Bog na taj način potvrdio Isusa kao svoga Opunomoćenika. A to je značilo i potvrdu svega što je Isus za svoga života naučavao i činio.

On je, naime, sebe predstavio kao obećanog i očekivanog Mesiju i Spasitelja, koji može svima koji u njega vjeruju podariti božanski život. U svijetlu njegova uskrsnuća učenici su shvatili da to znači kako će svi koji u njega vjeruju i nasljeduju ga također uskrsnuti.

Isusov životni put – koji je bio označen siromaštvom, progonstvom, nepravednom osudom, trpljenjem i smrću, ali i dragovoljnim služenjem i ljubavlju – učinio im se tada kao jedini pravi put do potpuna života.

Na taj način oni su u Isusovu uskrsnuću našli odgovore na najdramatičnija pitanja ljudske egzistencije. Doživljaj uskrsnuća postao im je izvor neuništive nade u pobjedu pravde, istine, dobrote, ljubavi.

I tako je ostalo kroz svu kršćansku povijest sve do naših dana: svi koji su Isusu povjerovali, učinili su to zato jer su po njegovu uskrsnuću spoznali da je doista Bog onaj koji ljubi čovjeka i daje smisao njegovu životu; može čak i mrtve uskrsnuti.

Foto: Mateo Levak

»Dokazi« uskrsnuća

Kojim su to tako snažnim motivima Isusovi učenici bili potaknuti da povjeruju u nešto što se našoj naravnoj pameti – kako smo vidjeli – čini nemogućim i neprihvatljivim?

Isključimo odmah jednu stvar. Nitko u Isusovo uskrsnuće nije povjerovao zbog toga što bi neposredno vidio kako Isus ustaje iz groba. Njegovo uskrsnuće nijedan čovjek nije vidio, ne zato što se slučajno nitko nije našao u blizini, nego jer to čovjeku u ovom svijetu uopće nije moguće.

Isusovo uskrsnuće nije po svojoj naravi predmet »povijesti«: ono označuje prijelaz iz sadašnjeg empiričkoga svijeta, gdje se povijest zbiva, u eshatološki onostrani svijet, o kojemu ne možemo imati nikakvo povijesno iskustvo.

Drugim riječima, Isus nije uskrsnuo na način Lazara, kojega je mrtva, prema evanđeljima, čudesno povratio u život tako da je kasnije bio i njegov gost. Isusov život nakon uskrsnuća nije više bio zemaljski, nego nebeski, preobražen, posve drukčiji.

Ipak to ne znači da Isusovo uskrsnuće nije »stvarno«. Ono je stvarni događaj koji se tiče povijesne osobe Isusa iz Nazareta.

Štoviše, ono je ključni događaj u Isusovoj povijesti, koji je njegovim učenicima omogućio da spoznaju pravi smisao njegove osobe i njegova djela. Učenici su tek u svjetlu uskrsnuća spoznali tko je zapravo Isus i što njegov nauk i životni put znače. Sve što je u ranokršćanskim spisima o Isusu napisano, napisano je iz te uskrsne perspektive.

Reći, dakle, da Isusovo uskrsnuće nije povijesno ne znači da ono nije realno. Točno je, doduše, da je sve povijesno i realno, ali, barem po kršćanskom shvaćanju, nije sve što je realno i povijesno, osim ako se sva realnost svede na materijalnu i empiričku stvarnost…

Temelj kršćanske religije

Zašto su, dakle, Isusovi učenici povjerovali da je on uskrsnuo, ako ga nisu vidjeli kako ustaje iz groba? Evanđelja nam spominju dva razloga. Jedan je Isusov grob, koji je treći dan nakon njegova ukopa nađen prazan.

Ali i sami pisci evanđelja ističu da to nije posve pouzdan znak, jer je mrtvo tijelo moglo nestati iz groba i drugim putem: mogao ga je netko, na primjer, ukrasti i drugdje sakriti.

Drugi i najvažniji razlog za učeničku vjeru u uskrsnuće njihova učitelja bila su brojna »ukazanja« (susreti) u kojima im se Isus objavio. Kako iz ranokršćanskih zapisa proizlazi, učenici ta ukazanja nisu očekivali, jer uopće nisu računali s time da bi Isus mogao uskrsnuti.

Stoga su Isusovim ukazanjima bili zatečeni i samo poslije pomna provjeravanja, potpomognuti iznutra Duhom koji im je Uskrsli podario, počinju vjerovati da je to stvarno on, a ne utvara.

Istovremeno s ukazanjima doživljavaju i duboku nutarnju promjenu: bojažljivi, nesigurni ljudi postaju odjednom hrabre i snažne osobe, čvrste u vjeri da je Isus Mesija, spremne za njega umrijeti, odlučne da vijest o njemu pronesu po svem svijetu, sposobne da se neustrašivo suoče s glavarima židovskoga naroda i drugim moćnicima svijeta.

Kada ukazanja ne bi bila stvarna, teško bi se mogla objasniti ta iznenadna nutarnja promjena u učenicima; a još bi se manje mogao objasniti onaj snažni polet iz kojega su u kratkom vremenu po čitavom ondašnjem svijetu iznikle brojne i snažne kršćanske zajednice, koje nikakva progonstva ni mučeništva nisu mogla uništiti, niti spriječiti u rastu i širenju.

Tako se dogodilo da je događaj koji je za naš znanstveni i filozofski um skoro nemoguć i neprihvatljiv, postao temelj kršćanske religije i svega što je pozitivno i vrijedno iz nje nastalo.

Novi ljudi vjeruju u Isusovo uskrsnuće na osnovu svjedočanstva onih što su povjerovali prvim svjedocima kojima se Isus ukazao i tako se ta vjera prenosi s generacije na generaciju.

I pri tome se uvijek iznova događaju one duboke promjene koje su zahvatile i prve svjedoke uskrsnuća: ljudi se iznutra mijenjaju, već sada i ovdje postaju drukčiji. Gdje toga nema, nema ni vjere u Isusovo i naše uskrsnuće, makar tu vjeru netko ustima i ispovijeda.