Danijel Frka jedan je od najuglednijih hrvatskih podvodnih istraživača, čovjek čije ronilačko putovanje traje više od pola stoljeća – od studentskih dana do danas. Kroz objektiv fotoaparata bilježio je ne samo ljepotu Jadranskog podmorja, nego i potopljene brodove i zrakoplove koji na morskom dnu čuvaju tihe, ali snažne priče naše povijesti. Njegove fotografije i terenska dokumentacija s vremenom su postale vrijedan izvor znanja, ali i trajna inspiracija roniocima, istraživačima i zaljubljenicima u more.

Frka je autor i koautor niza ronilačkih vodiča, kao što su ‘’Blago Jadrana’’ i ‘’Potonulo blago Jadrana’’, kao i engleskih izdanja poput ‘’Treasures of the Adriatic Sea’’, koja roniocima iz cijelog svijeta otkrivaju olupine rasute duž čitave jadranske obale.

Osim ronilačkih vodiča, Frka je sudjelovao i u knjigama koje se bave poviješću pomorskog i zrakoplovnog nasljeđa na Jadranu, potvrđujući širinu svojih interesa i duboku povezanost s morem i njegovom višeslojnom pričom. U njegovim radovima strast prema istraživanju prirodno se isprepliće s izraženim umjetničkim senzibilitetom, stvarajući most između prošlosti i današnjice, između znanstvene činjenice i vizualne emocije. Razgovor s ovim pionirom rekreativnog ronjenja i podvodne fotografije napravili smo u njegovu domu u Kraljevici, mjestu koje, poput njegovih fotografija, stoji na dodiru kopna i mora.

NA KOPNU – MOBITEL

Kako je priča krenula?

– Moj Klub podvodnih aktivnosti Adria iz Kraljevice osnovan je 1975. godine i ja sam bio u prvoj generaciji koja je išla na tečajeve ronjenja koje je tada organizirao Darko Lipovac. Klub je na kraju dosegao respektabilnu razinu i u tih 50 godina obučeno je od 400 do 500 ljudi, a neki od njih su postali i profesionalci te su počeli izvoditi podvodne radove, a otvarali su i ronilačke centre diljem svijeta. Imamo jako dobru ekipu instruktora i ronilaca, puno mladih, preko 70 članova, što je rijetkost za jedan mali klub.

A podvodna fotografija?

– S podvodnom fotografijom sam krenuo odmah kako sam i počeo roniti. Želio sam ljudima koji nikada neće zaroniti pokazati što se to nalazi pod vodom. A kao tema su me odmah najviše zainteresirale olupine. Taj motiv da nađem neku neotkrivenu i neistraženu olupinu na dnu mora u meni je bio tada, a gura me i danas. Jednako volim i ronjenje i podvodnu fotografiju. Uglavnom sam u cijeloj toj priči samouk, jer 80-ih godina baš nije bilo puno ljudi koji su se time bavili. Znali smo o podvodnoj fotografiji preko časopisa koje smo kupovali u Trstu i tamo čitali kako ljudi, čijim se fotografijama objavljuju, to i slikaju, ali uglavnom je sve išlo po metodi pokušaja i pogrešaka iz kojih smo učili. Ne zanimaju me klasični motivi poput galeba u letu i slično, uvijek me istinski privlačila samo podvodna fotografija, mada, naravno, kao i svi, puno slikam mobitelom na kopnu, ali svoju profesionalnu opremu ne vadim za snimanja na kopnu.

Pretpostavljam da je u počecima bilo teško doći do opreme?

– Krenuli smo s jednim glupim aparatom Kodak Instamatic, kojeg još i danas imam. Zanimljiva je priča kako sam došao do njega: moja žena, a tada cura, jedan naš prijatelj i ja hodali smo cestom i našli novčanik u kojem je bilo oko 300.000 talijanskih lira i nikakvih dokumenata. Prva ideja bila je ići na miliciju, ali kako nije bilo dokumenta, zaključili smo da bi milicajci to jednostavno podijelili među sobom pa da je bolje da zadržimo. Ipak, da nam savjest bude čista, nalijepili smo par plakata po Kraljevici kako smo našli novčanik, ali nitko se nije javio. I nakon što je prošlo 15 dana, mi smo u jednom talijanskom časopisu vidjeli reklamu za kućište Mares i podvodni fotoaparat, išli smo ga kupiti u Trst i s njim sam radio prve podvodne fotografije. Poslije smo počeli kupovati sve bolju opremu. Ja sam u klubu najviše ostao u podvodnoj fotografiji, a brzo su mi se priključili i moji sinovi. I jedan i drugi su bili prvaci Hrvatske, a sa starijim sam sudjelovao na Svjetskim prvenstvima koje organizira međunarodna konfederacija CMAS – Confédération Mondiale Des Activités Subaquatiques.

EKSKLUZIVNO DRUŠTVO

Je li bilo kakvih uspjeha na natjecanjima?

– Bilo je na tim natjecanjima i uspjeha, moj odličan prijatelj i ronilački kolega Marino Brzac i ja, bili smo prvi Hrvati koji su ušli u ekskluzivno društvo od deset najboljih podvodnih fotografa sa svojim fotografijama. Zatim sam 2011. godine u Turskoj osvojio brončanu medalju na svjetskom prvenstvu i to je bila prva medalja za Hrvatsku u podvodnoj fotografiji. Kasnije smo sudjelovali i na mnogim drugim međunarodnim natjecanjima. Svakako bih naglasio da je naš učenik Damir Zurub iz Zagreba postao svjetski prvak sa zlatnim medaljama u više kategorija i on je danas jedan od najpoznatijih svjetskih podvodnih fotografa. Učenik je nadmašio učitelja, a učitelju je to uvijek drago.

Radovi su vam izašli i u stranim publikacijama?

– Jesu, u brojnim časopisima: britanski Diver, njemački Tauchen, talijanski Mondo Sommerso, Subacqueo i mnogi drugi. Najčešće su bile vezane za prvenstva koja sam pratio, ali bile su vezane i za podvodna istraživanja potopljenih brodova. Umjetnička podvodna fotografija obično se dijeli na tri kategorije te se i natjecanja najčešće održavaju unutar istih: podvodni ambijent s modelom ili bez njega, drugo je riba, a treće makro – sasvim izbliza neki pužić ili neka kozica. Meni se uvijek najviše sviđao podvodni ambijent.

Što je bitno za dobru podvodnu fotografiju?

– Uvijek sam težio dobro izbalansirati prirodno svjetlo i umjetno svjetlo, jer pod vodom imate potpuno drugačije uvjete nego na kopnu, vladaju potpuno drugi zakoni. Pod vodom te prije svega ograničava vidljivost, koju uvjetuje prozirnost mora. Ako je more mutno, suspendirane čestice lebde i jako smanjuju vidljivost, ponekad i na svega par metara, a ako je bistro, ista može biti i 50 metara. Jedni uvjeti su u zapadnoj Istri, a drugi na Kornatima. Normalno, što je dubina veća, to je i manje prirodnog svjetla i mora se koristiti umjetna rasvjeta. Najljepše je kad je more bistro pa koristiš balans prirodnog svjetla i s blicevima osvijetliš nešto što je blizu i time dobiješ boje na fotografiji.

Foto Danijel Frka

Što vas najviše ispunjava u podvodnoj fotografiji?

– Ronjenju sam posvetio najljepši dio svog života, ronim neprekidno preko 50 godina. Podvodna fotografija me najviše ispunjava, osobito kada napraviš nešto što nije lako i što nitko drugi nije napravio, kao što su npr. eksperimenti preklapanja fotografija. Pojavom digitalne fotografije otvorio mi se cijeli jedan novi svijet. Nekad si imao 36 snimaka na filmu i dok ih nisi razvio, nisi imao pojma što si snimio. To je bio najveći hendikep. Otiđeš na Palagružu, uzmeš 20 filmova sa sobom i pofotkaš, pa pošalješ na razvijanje i kada dođe nazad, vidiš: »O, joj, pa to je previše osvijetljeno.« Na neki način to iščekivanje i fali danas, ha, ha. Prije se trebalo puno više pripremati za snimanje, puno više unaprijed promišljati, studirati što si napravio prije. Ali s praksom smo se izvježbali da znamo koje elemente treba staviti, koju osjetljivost filma koristiti da fotografije pod vodom ispadnu dobro. Danas možeš odmah na ekranu aparata, već pod vodom, vidjeti kako je fotka ispala, što je puno pomoglo, posebno kada dođeš na neka mjesta, primjerice u Tihom oceanu, a znaš da se više nećeš vratiti – to je ta jedina prilika. Ipak, dogodilo se prije otprilike sedam godina u Indoneziji, na Raja Ampatu, jednom od najljepših područja u tropskim morima za ronjenje, da mi je baš na prvom ronjenju zakazao zadnji ekran na fotoaparatu pa nisam mogao vidjeti što sam slikao. To me vratilo u vrijeme filma i sjetio sam se na što sve treba paziti i fotografije su uglavnom odlično ispale.

Foto Danijel Frka

Što je sve promijenila digitalna fotografija?

– Digitalna fotografija promijenila je cijelu priču: danas si gotovo svatko može priuštiti opremu s kojom može napraviti dobre fotografije, doslovce sa svojim mobitelom koji već imaju dobre softvere i senzore s velikom fleksibilnošću. Ne može se to mjeriti s profesionalnom fotografskom opremom i kvalitetom materijala koji oni stvaraju, ali mobiteli iz godine u godinu smanjuju tu razliku. S dobrim kućištem danas svatko može napraviti dobru podvodnu fotografiju, čime se ukupna podvodna fotografija popularizira.

PIJANSTVO VELIKIH DUBINA

Roniti, a pogotovo na dubinama, uvijek sa sobom nosi i dozu rizika. Jeste li imali kakve kritične situacije na svojim zaronima?

– Ronjenje na većim dubinama, a pod time se podrazumijeva ronjenje dublje od 40 metara, svakako je rizično i zahtijeva dosta opreza. Moj najdublji fotografski zaron bio je na Visu, dubina od nekih 75 metara, gdje sam fotografirao olupinu američke leteće tvrđave iz Drugog svjetskog rata Boeing B- 17G. S lovenski ronioci pronašli su je 2000. godine i ja sam bio među prvima koji ju je išao fotografirati. Jednom sam imao situaciju koja je bila neugodna: problem kod dubokih zarona jest što dušik počne djelovati na moždane centre i uzrokuje fenomen koji zovemo pijanstvo velikih dubina, slično alkoholnom pijanstvu. Ovisno o istreniranosti, ulovit će te prije ili kasnije, ali na koncu te ulovi. Zbog toga se na zaronima većim od 50 metara više ne koristi zrak nego plinske mješavine – postotak dušika se smanjuje, a dodaje se umjesto njega helij, koji je neutralan u djelovanju na organizam. Do 2005. nismo ronili s plinskim mješavinama i nerijetko nas je »lovilo« to pijanstvo. Naravno, nikad ne roniš sam. Išli smo tako jednom nas troje na zaron između Novog Vinodolskog i Vrbnika na jednu olupinu. Uvjeti su bili idealni: more mirno, vidljivost odlična. Ipak, 10 metara od dna zaronili smo u mutan sloj i odjednom, kada sam se okrenuo oko sebe, vidio sam da jednog od nas trojice nema. Zgrabila me anksioznost i tjeskoba, gotovo panika od tog dušikovog pijanstva. Sljedećih minuta vrtjeli smo se u krug panično tražeći u tom mutežu nestalog kolegu, ali njemu niti traga. Mislio sam na najgore, ali morali smo krenuti prema površini i kada smo se izdigli iz tog mutnog područja, vidjeli smo kako se u tom trenutku, na drugom kraju olupine, i on diže prema površini. Svo vrijeme smo se vrtjeli u krug oko tog potopljenog njemačkog torpednog čamca tražeći ga u strahu, dok je on u jednakoj panici tražio nas. Sve je dobro završilo, danas je veselo sjećanje, ali pri tom pijanstvu nije lako razumno rasuđivati.

Foto Danijel Frka

Koje priče potopljenih brodova na Kvarneru su na vas ostavile najveći dojam?

– Potopljeni brodovi definitivno su moja najveća fotografska strast. Na području Kvarnera ih ima oko 20. Najstarija su dva jedrenjaka – »Kostrena« i »Ireneo«, koja su potonula 1888. na Velim vratima, blizu Brestove. No najveće tragedije vežu se uz norveški brod »Argo«, koji je 1948. plovio iz Venecije u Rijeku s teretom južnog voća i naletio na jednu zaostalu minu iz rata i prelomio se. Od 13 članova posade preživio je samo Niels Mikkalsen, koji je doplivao do obale, a zanimljivost je da je on već par godina ranije imao brodolom koji je preživio među rijetkima. Tu je i tragedija grčkog broda »Peltastis« kod Šila, gdje je 1968. godine poginulo osam pomoraca, a posebno je zanimljivo što je tijelo kapetana Teodorosa Belesisa pronađeno mrtvački ukočeno na zapovjedničkom mostu, u stojećem položaju, naslonjeno na navigacijski stol. Nadalje, talijanski parobrod »Regolo« orkanska bura sa snježnom vijavicom 1927. godine otkinula je s veza u Senju i potopila s cjelokupnom posadom, a mi smo bili prvi koji su pronašli taj brod nakon tri ekspedicije traženja, na kraju nam je pomogao jedan ribar koji je vjerovao da ga je »napipao« sonarom. U biti, najviše olupina smo našli u komunikaciji s ribarima jer oni znaju gdje im zapinju mreže i parangali, ili im sonari pokažu. Tom prilikom smo slučajno pronašli još jedan brod, mali parobrod »Jakljan«, kojeg je također potopila orkanska bura i na kojem nije bilo preživjelih.

NEOSTVARENA ŽELJA

Kako se od fotografija složi priča za knjigu?

– Napisao sam tri knjige kao vodiče za potopljenim brodovima. Meni je uvijek bio problem što su brodovi veliki i što ih jako teško možeš predstaviti u jednoj fotografiji. Želio sam čitateljima predočiti kako taj brod kao olupina danas izgleda. Shvatio sam da bi najbolje bilo kada brodove pofotkam i da ih i nacrtam. I ja sam sve olupine koje sam fotografirao i nacrtao temperom na hamer papiru. Kada se radi o manjem brodu ili avionu nije problem uhvatiti ga u jednom snimku, ali brodove od preko sto metara duljine nemoguće je dočarati samo s jednom fotografijom. Tako sam pribjegao i tehnici izrade ilustracija, to sam oduvijek volio i to i danas radim intenzivno.

Imate 70 godina, koliko dugo se još vidite u podvodnoj priči i ima li nešto što još želite ostvariti?

– Hvala Bogu, zdravstveno sam skroz OK, uredno prolazim preglede za ronjenje, ali i za letenje paraglajderom, no to je neka druga priča. Neostvarena želja mi je naći jedan brod koji još nitko nije pronašao, koji je obavijen velom tajne, a to je parobrod »Zrmanja«. To je željezni putnički parobrod sagrađen u Malom Lošinju početkom 20. stoljeća, a potopljen je u Drugom svjetskom ratu vjerojatno nailaskom na minu 21. listopada1944., kada je plovio na relaciji Rijeka-Malinska-Krk. U Krku je ukrcao putnike za Rijeku i isplovio te noći, baš zbog straha od aviona, te nestao sa svom posadom i svim putnicima, a to je bilo oko 60 ljudi. Ispitali smo sve moguće vjerojatnosti, komunicirali s ribarima, ali zasad ništa. Još jedna nevjerojatna zanimljivost cijele te priče je što je tijelo kapetana broda godinu dana kasnije more izbacilo na hrid Galijolu. »Zrmanja« je meni i prijateljima ostala opsesija do danas i nadam se da ćemo je jednom ipak pronaći.

VALERJEV:
RONILI SMO PO FRKINIM KNJIGAMA

Dražen Valerjev živuća je legenda i pionir komercijalnog ronilačkog turizma. Nema tko je ozbiljnije ronio u Jadranu da ne zna njegovo ime i Centar Diver koji je osim po ronjenju poznat i po skijanju. Valerjev nam se upravo i javio s Kronplatza gdje se i dalje bavi organizacijama škola skijanja. Kao i Danijel Frka tako i Dražen, poznim godinam unatoč, poput kakvog mladića ne posustaje u radu te ga i dalje obavlja sa strašću.

– Danijela poznajem jako dugo, krenuli smo skoro u isto vrijeme za instruktora, on malo kasnije od mene. Prije svega dobar čovjek i odličan instruktor s ogromnom ljubavlju prema podvodnoj fotografiji koju jako cijenim. On je legenda snimanja pod vodom. Poznajem puno podvodnih fotografa, ali Danijel je nenadmašan profesionalac​ i sve te radove je uspio dočarati i kroz svoje knjige po podvodnim olupinama. Ne znam ronioca u Hrvatskoj i u bivšoj državi koji ne poznaje Danijela. Uz to on je i izuzetno kvalitetan crtač i u toj kombinaciji teško da mu se tko može približiti. Prošao je cijeli Jadran od Umaga do Cavtata i omogućio svima nama da i mi kada ronimo idemo pogledati stvari koje nam je on svojim fotografijama otkrio.

MAKETARSTVO

Uvijek sam volio maketarstvo i kroz desetljeća sam se poprilično izvještio u sklapanju maketa brodova i aviona koje sam kupio. Onda to slažeš i bojaš, a da bi sve ispalo vjerno moraš poznavati temu i imati dobru literaturu, koje meni ne nedostaje. Ali išao sam i korak dalje pa sam počeo raditi samogradnje – po nacrtima koje sam našao počeo sam raditi makete. Između ostalog i aviona Slavoljuba Penkale koji je prvi Hrvat koji je poletio.

KOLEKCIONAR STAROG ORUŽJA

Uvijek me zanimala i vojna povijest, predsjednik sam Hrvatskog društva za vojnu povijest, ali sam i registrirani kolekcionar starog oružja i odavno sakupljam staro oružje, najviše puške, ali imam i nešto pištolja i sablji. Nešto sam kupio, nešto dobio, nešto mijenjao, a nešto sam čak i izronio.