Glavne gradske plaže, kako one na Pećinama, tako i na Kantridi, mnogim su Riječankama i Riječanima tako blizu, a opet tako daleko. Svejedno zaputili se na kupanje prema istoku ili žele na zapadnu stranu, zahvaljujući voznom redu našeg dragog i popularnog Autotroleja, osim tolikih sitnica koje ljudi sa sobom ponesu na kupanje, po ovim ljetnim vrućinama treba im i pun koš strpljenja i dobrih živaca u iščekivanju prijevoza kojim će doći do mora i osvježenja.

Oni koji određuju vozni red u tom našem javnom gradskom prijevozu neosjetljivi su na promjene godišnjih doba, autobusi stižu otprilike svakih 45 minuta kao da smo usred mjeseci za nošenje kaputa, a ne u dugim tjednima sezone kupanja. Ima li pritom netko »sreću« da stanuje na gradskom brežuljku kao što je, recimo, onaj kozalski, oznojit će se i načekati da bi konačno okončao putovanje koje traje li traje i to toliko da čovjek pomisli da putuje u Fužine ili na Platak.

Putnik namjernik ne zna mnogo o problemima koji su uzrok toliko »učestalim« autobusima te linije, »jedinice« koja povezuje naše plaže vozeći od Pećina do Kantride i obratno, zna samo da ako ga kod presjedanja njegov autobus nije uspio dovesti do onoga koji vozi na kupalište, preostaje mu kako god zna naći malo hlada jer će se prije nego u moru, itekako kupati u znoju. Oni koje noge još i nekako služe, a dojadi im ćakulanje s nekim na stanici ili dugotrajno brojenje obližnjih privezanih barki i galebova na njima, upute se pješice k Pećinama kamo stignu mnogo ranije nego što je autobus došao do Delte. Nije tako s našim sugrađanima koji su doslovno »za dom spremni«, misli se naravno za onaj starački. Njih je itekako mnogo među našim kupačima, ljudima kojima je odlazak na plažu jedina ljetna i to jeftina zabava kako bi malo prekinuli boravak između četiri zida. Godine i zub vremena čine svoje, popraviti raspoloženje je sve teže, i ova neugodna, u biti svakodnevno ponavljana epizoda s putovanjem do kupališta, samo je dodatni razlog za živciranje ili depresiju.

Ni vratiti se doma, naravno, nije jednostavno. Na autobusnim stanicama s kojih se u predvečerje, recimo, vraćaju kupači s Pećina, nakupi se toliko ljudi da ona usporedba s kutijom sardina uopće nije neprimjerena. Da nekom i pozli, ne bi se srušio s obzirom na to kako su putnici natiskani – mogao bi poručiti dežurni cinik odahnuvši kada je konačno iz tog autobusa izašao na zrak.

U spletu raznoraznih svakodnevnih problema ispada da su kupačice i kupači Autotroleju tek nužno zlo, optimisti se nadaju da će tome jednom doći kraj i da će jednom doći ljeto u kojem će se roditi ljubav između korisnika našeg javnog prijevoza i onih koji ih transportiraju na neku od plaža Kantride i Pećina. Tko zna, možda svanu i ti dani.