Povelja s blagoslovom pape Franje za devedesetogodišnju Amaliju Žagar, mnogima znanu kao Malka, iz Bezgovice, mjestašca uz samu granicu Slovenije i Hrvatske, za nju je jedno od najvećih životnih priznanja.

Razlog je jednostavan – Malka je cijeli život vjernica, a vjera u Boga omogućila joj je da izdrži brojne životne nedaće, odgoji troje djece te danas, u dubokoj starosti, uživa u njihovoj pažnji, ali i u ljubavi šest unuka i jedanaest praunuka! Dakle, život itekako vrijedan pažnje. Ali i život mnogih prepreka, problema i muka koje mnogi ne bi izdržali.

Evo priče…

Dana u logoru ne volim se sjećati

Amalija je rođena 1933. godine u Donjim Žagarima, seocu na hrvatskoj strani Čabranke, kao dvanaesto dijete obitelji Janeš. Najstarija njezina sestra, Julka, rođena je 1906. godine, pa je između Malke i nje 27 godina razlike, a tako velik broj djece za ondašnje je vrijeme bio nešto uobičajeno.

Iako novaca nije bilo previše, obitelj je živjela od onoga što joj je darivala priroda pa gladni nisu bili, no sretno djetinjstvo prekida rat zbog kojeg je njezina obitelj, kao i mnoge druge iz tog dijela Gorskog kotara, odvedena u logore fašističke Italije. S nepunih deset godina Malka dospijeva s majkom, sestrom i bratom u logor u Trevisu.

– Tih se dana ne volim sjećati, ali su jako urezani u svijest. Iz naših Donjih Žagari talijanski su nas vojnici otjerali u Plešce odakle smo kamionima prebačeni prema Rijeci te zatim u razne logore, od Raba do Italije.

Mi smo završili u Trevisu gdje je bilo jako teško. Najviše pamtim veliku glad. Svaki dan smo bili gladni i molili za koricu kruha. Nama djeci nije bilo jasno zašto smo otjerani iz zavičaja i dopremljeni tako daleko. Mrtve smo vidjeli svaki dan jer smo bili smješteni nedaleko od mrtvačnice.

Kasnije su znali nas djecu i pustiti iz logora pa bismo išli do grada i tamo su nam ljudi znali dati štogod hrane. Nisu svi ti ljudi bili loši, vidjelo se na mnogima da im je žao zbog toga što nam se događa i da nam žele pomoći, priča Malka, i o logoru ponavlja na slovenskom: »se ga ni za spomnit«.

No, u logoru je Malka primila sakramente prve ispovijedi, pričesti te berme, a to je jedino lijepo po čemu pamti te teške dane. Jer, sakramenti, vjera i Crkva od djetinjstva su joj pružali veliku utjehu i predstavljali snagu na kojoj je temeljila vjeru u bolji život.

Foto: Marinko Krmpotić

Borba za preživljavanje

– Osjećala sam da uz Majku Božju, vjeru u nju i Boga, mogu izdržati sva ta zla. Isto su razmišljali i svi u mojoj obitelji pa smo izdržali i nakon što smo po kapitulaciji Italije umjesto u zavičaj – u kojem su sve kuće bile srušene i spaljene – bili upućeni u Zagreb te zatim i u Slavoniju po nalogu vlasti tadašnje NDH.

Izdržali smo i to, te se napokon vratili doma, »na kmetiju«. Iako je povratak u zavičaj svima emocionalno značio jako puno, i dalje se trebalo itekako boriti da preživiš svaki dan, da ne budeš gladan, da ti ne bude zima…

Nije bilo lako, ali to nije bilo ništa kad se usporedi s ratom i logorom. Samo rata neka ne bude. Sve drugo se može izdržati. U miru, ako si i gladan, legneš uvečer u krevet i znaš da ćeš se sutra nastaviti boriti i živjeti. U ratu ništa nije bilo sigurno. Išao si spavati, a nisi znao hoćeš li preživjeti drugi dan, govori Malka.

Udala se u susjednu Sloveniju, u mjestašce Bezgovica. Nije ni tu život bio lak jer je razvoj dolazio polako. Sa suprugom Matijom imala je troje djece, sinove Mladena i Milana te kći Milenu. Neko je vrijeme radila u ciglani u Žagarima da bi potom život vezala uz odgoj djece, rad na polju i u štali. To je, uz skromnu suprugovu plaću osiguravalo Žagarovima život. No, kad je njezin suprug Matija 1976. godine izgubio vid, postalo je jako teško.

Na sreću imali su dobru i poštenu djecu koja su marljivo radila i pohađala škole. Mladen je završio strojarsku, Milan građevinsku, a Milena ugostiteljsku pa ekonomsku školu. Milena s obitelji živi u Novom Mestu, Milan i obitelj na Kočevskoj Reki te Mladen u Osilnici sa svojom obitelji. On je majci i najbliži pa je obilazi svaki dan.

Velika obitelj Amalije Žagar, Foto: ŽUPA PLEŠCE

Misa za 90. rođendan

– S obzirom na njezine visoke godine nemamo se što žaliti. Dobro je, redovno je obilazim i za sada je sve u redu, govori Mladen koji je i najzaslužniji za svetu misu u povodu 90. rođendana svoje majke. Upravo je on predložio vlč. Josipu Tomiću da se ta misa održi na hrvatskoj strani, u Plešcima odakle je Amalija podrijetlom. Govoreći o tome, kao i gospođi Malki, vlč. Tomić kaže:

– U Plešcima sam dvije i pol godine i Malku sam upoznao zahvaljujući njezinoj unuci Tanji, koja je udana u Plešce, a njezin suprug Goran svira orgulje u našoj župnoj crkvi u Plešcima.

Malkin sin Mladen zamolio je da u njezinoj rodnoj župi održimo svetu misu za njezin 90. rođendan. Naravno, prihvatio sam, a Apostolska Stolica, tj. Sveti Otac uz takve životne obljetnice zna darivati apostolski, tj. papin blagoslov, pa se to i dogodilo.

O Gospođi Malki kao vjernici – sve najbolje. Prima sakramente i pričest, ide na mise u Osilnicu kad god može. Cijela njezina obitelj povezana je uz vjeru pa je Papin blagoslov zaslužila u potpunosti, rekao je župnik Malkine rodne župe.

Zaključimo riječima Amalije Žagar:

– Crkva mi sve znači, od sakramenata u logoru u Trevisu pa do danas. Presretna sam zbog Papinog blagoslova, ali možda ima i onih koji su ga više zaslužili. Meni je vjera uvijek bila najjači oslonac u životu.